Znanje o tewhidu je uvjet njegove ispravnosti, jer je onaj ko ne zna tewhid poput onoga ko ga ne posjeduje. Onaj ko ne posjeduje tewhid ne vjeruje u njega a ko ne vjeruje u tewhid nije vjernik niti musliman. Dokaz ovome su riječi Uzvišenog:
فاعلم أنه لا إله إلا الله
“Znaj da nema drugog boga sem Allaha!”
U vjerodostojnom nadisu kojeg bilježi Muslim, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Ko umre a zna da nema drugog boga sem Allaha ući će u Džennet.”
Iz hadisa se razujmije da onaj ko umre a ne zna tewhid1 neće ući u Džennet, a ko neće ući u Džennet nije musliman, jer u hadisu koji je muttefekun alejhi stoji: ”U Džennet će ući samo muslimanska duša.”
Važnost ovog uvjeta se ogleda u tome što on dolazi prije djela tewhida. On je neodvojiv od tewhida jer je nemoguće uraditi shodno tewhidu osim uz znanje o njemu. Znanje prethodi djelu u svakoj stvari a ne obratno. Ko izvrne ovo pravilo pa da prednost djelu nad znanjem obožavaće Allaha džehlom2 što će ga neminovno dovesti do skretanja, zablude i uvođenja novotarija u vjeri, da Allah sačuva.
Iz tog razloga ashabi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, su vodili računa o izučavanju tewhida i davali mu prednost nad drugim stvarima. Džundub ibn Abdullah, radijAllahu anhu, kaže: “Bili smo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, a bili smo mladići, pa smo se poučili imanu (tj. tewhidu) prije nego li smo se poučili Kur’anu, zatim smo se poučili Kur’anu pa je Kur’an povećao naš iman.” (Hadis je šejh Albani ocijenio vjerodostojnim. Pogledaj Sunenu Ibn Madže 52).
Kada bi Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, slao svoje ashabe kao misionare naređivao bi im da ljude prvo pozivaju u tewhid. Kao što stoji u hadisu koji je muttefekun alejhi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao Muazu kada ga je poslao u Jemen: “Ti dolaziš narodu od ehlul kitabija, zato neka prva stvar u koju ćeš ih pozvati bude da Allaha obožavaju.” U drugom rivajetu stoji: “Neka prva stvar u koju ćeš ih pozvati bude la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), pa kada spoznaju Allaha obavijesti ih da im je Allah propisao pet dnevnih namaza u toku dana i noći…”
Riječi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: ”Pa kada spoznaju Allaha”, znače kada ga spoznaju Njegovim imenima, svojstvima, i specifičnostima. Kada spoznaju Njegovo pravo kod njih od tewhida i obožavanja samo Njega Uzvišenog… Kada to spoznaju i pokore ti se u tome onda ih obavijesti da im je Allah propisao pet dnevnih namaza…
Veliki broj daija3 danas radi suprotno te ih vidiš kakao svoju davu počinju pozivom u namaz, post i zekat prije nego li ljude pozovu u čist tewhid i upoznaju ih sa njegovim značenjem. Šta više oni i ne pozivaju u tewhid niti mu pridaju pažnju!!
Zato se nemoj čuditi ako vidiš neke od tih daija kakao upadaju u širk4 svjesno ili nesvjesno, jer širk ne privlači njihovu pažnju zato što ga ne znaju, kao što isto tako ne pridaju važnost izučavanju tewhida jer neznaju njegovu bitnost i vrijednost.
Koliko često se u ummetu nađe širk a on i ne podiže svoju glavu. Šta više, u većini slučajeva on ga blagosilja i podržava, poput podržavanja širkijata5 koji dolaze sa savremenom demokratijom koja od stvorenja čini božanstva i ljude potčinjava ljudima, a koja je zastupljena u velikom broju muslimaskih i drugih zemalja.
Isti je slučaj i sa širkijatima koji dolaze od taguta6 vlasti, njihovih dvoraca i suđenja laičkim zakonima. Zatim, širkijati koji dolaze od zabludjelih sekti koje se pripisuju islamu poput rafidija (šijja) i drugih batinijskih ekstremnih skupina.
Koliko je samo daija aplaudiralo rafidijama i njihovoj šiitskoj revoluciji. Bacali su se njima u naručje i od njih tražili pomoć koja im nikad nije došla, pored toga što kod rafidija ima širkijata i kufrijata koje svako zna. Razlog svemu tome jeste njihov džehl (neznanje) u tewhidu.
Isti je slučaj i sa širkijatima koji dolaze od sufijskih sekti koje su proširene u muslimaskim gradovima a koje pomažu taguti.
Svi pomenuti širkovi a i drugi ne privlače pažnju tih daija, a da ne govorimo o tome da oni ne rade na njihovom sprečavanju. Razlog tome je njihov džehl o suštini tewhida, uvjeta i stvari koje zahtjeva šehadet la ilahe illallah, njegovo shvatanje i tumačenje mimo onoga što cilja Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem7, i bavljenje sporednim i dozvoljenim stvarima koje nisu prioritet.
Šejh Muhammed ibn Abdul- Vehhab, rahimehullahu te’ala8, kaže: “Din Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, je tewhid, a to je spoznaja šehadeta la ilahe illallah muhammedun resulullah, i rad po njemu. Ako neko kaže: “Svi ljudi izgovaraju šehadet,” kažemo: “Neki od njih ga izgovaraju i misle da je njegovo značenje nema Stvoritelja, Opskrbljivača i tome slično osim Allaha. Neki ga izgovaraju a neznaju njegovo značenje. Neki ne rade po onome što šehadet zahtjeva a neki ne shvataju njegovu suštinu. A čudni su oni koji su spoznali šehadet s jedne strane a bore se protiv njega i njegovih sljedbenika s druge strane. I još su čudniji oni koji zavole šehadet i pripisuju se njegovim pripadnicima a nisu napravili razliku između njegovih prijatelja i neprijatelja. Subhanallahil Azim9. Zar da dvije skupine oprečne vjeri budu obadvije na istini!? Nikako tako mi Allaha… a šta je nakon istine do laž.”
Kažem: Koliko je ovih u našem vremenu koji pozivaju u tewhid i puno govore o ispravnoj akidi a istovremeno prijateljuju sa neprijateljima tewhida, brane ih i otvaraju polja te’vila10 i opravdanja njima. A, s druge strane, ne vole sljedbenike tewhida, ružno misle o njima, napadaju najružnijim riječima i nadimcima i sužavaju polja te’vila i opravdanja kada su oni u ptitanju!
Sve ovo ukazuje na važnost pojašnjenja ovog uvjeta o kojem govorimo i šta se pod njim cilja. Da li se pod njim cilja samo teoretsko znanje koje ne dopire do srca ili pak znanje koje čovjeka podstiče na privrženost tewhidu i rada po njemu?
Kažem: Nema sumnje da se pod znanjem cilja na znanje koje njegovom vlasniku još više povećava iman11 i jekin (ubjeđenje), i podstiče na pokret i rad za uzdizanjem ove vjere:
– znanje koje podstiče na mržnju prema neprijateljima tewhida i njegovih sljedbenika s jedne, i ljubav prema tewhidu i njegovim sljedbenicima s druge strane.
– znanje koje podstiče na ljubav u ime Allaha, mržnja u ime Allaha.
– znanje koje njegova vlasnika dovodi do suštinske spoznaje tewhida i onoga što on zahtjeva.
– znanje koje podstiče na djelo i iltizam (dosljedno pridržavanje vjere)
– znanje koje se crpi iz Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, daleko od metode apologetičara i njihovih petljancija.
A što se tiče same teoretske spoznaje koja ne dopire do srca niti njegova vlasnika podstiče na djelo i iltizam, takva spoznaja ništa ne koristi. Nasuprot, još više povećava grijeh i propast svome vlasniku. Takvu spoznaju je posjedovao i Iblis, Allah ga prokleo, monasi i sveštenici od ehlul Kitabija12, ali im to ništa nije koristilo.
Uzvišeni kaže:
الذين آتيناهم الكتاب يعرفونه كما يعرفون أبناءهم
“Oni kojima smo Mi dali knjigu poznaju ga (tj. Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem) kao što poznaju svoje sinove.“ (Bekara, 146. ajet)
Međutim kada nisu slijedili Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, nije im koristila njihova spoznaja.
Ibn Kesir, rahimehullahu te’ala, kaže: ”Uzvišeni nas obavještava o učenim od ehlul kitabija koji znaju ispravnost onoga sa čim je došao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kao što znaju svoje dijete među drugom djecom. Zatim nas Uzvišeni obavještava da oni pored ove konstatacije i dobrog poznavanja svjesno skrivaju od ljudi opis Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.”
I kaže šejhul islam Ibn Tejmije: ”Kufr13 biva poricanjem Poslanika u onome što je on obavijestio, ili suzdržavanjem od njegova slijeđenja pored znanja o njegovoj iskrenosti, kao što je bio kufr faraona, jevreja, i njima sličnim.” (Deru tearudi el-akli ven-nakli 1/242)
Teoretska spoznaja tewhida je jedna, a znanje o tewhidu koje podstiče na rad, iltizam i ispravno shvatanje, druga stvar i to je ono što mi ciljamo kada govorimo o znanju kao uvjetu šehadeta.
Napisao: šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Prijevod sa arapskog: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani
Fusnote:
1. Tevhid (tewhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat
- Tewhid rububijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.“
- Tewhid uluhijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.“
- Tewhidul-esmai we siffat – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.“
3. Daija – onaj ko poziva u islam.
4. Širk – djelo nevjerstva; suprotnost tewhidu; obožavanje nekog drugog mimo Allaha Uzvišenog.
6. Tagut – sve sto se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time.
7. SallAllahu alejhi we sellem – Neka je Allahov blagoslov i mir na njega.
8. Rahimehullahu te’ala – Allah Uzvišeni mu se smilovao.
9. Subhanallahil Azim – slava Allahu Uzvišenom
10. Te’vil – tumačenje šerijatskog teksta. Pravdanje te’vilom je pravdanje osobe koja je pogrešno razumijela šerijatski tekst (ajet, hadis, govor uleme…)
11. Iman – govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.