Značenje: Kada se rob boji Allaha, čuva Njegove granice i pazi na dužnosti prema Allahu u stanju izobilja (blagostanja) i zdravlja, on time zna za svog Gospodara, pa je između Gospodara i roba uzajamno poznavanje (ma’rifet).
Gospodar zna za Svog roba u oskudici, a znao je i njegova djela dok je rob bio u izobilju, pa ga sa tom spoznajom spasi od nedaća.
Ovo je posebna spoznaja (el-marife el-hassa) koja podrazumijeva blizinu Uzvišenog Allaha, Njegovu ljubav prema Svome robu, i odazivanje na njegove dove. Za razliku od općenite spoznaje, jer Allahu nije skriveno niti jedno stanje bilo kojeg stvorenja, kao što Uzvišeni veli (u prijevodu značenja): „On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših.“ (En-Nedžm, 32)
„Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od žile kucavice.“ (Kaf, 16)
Na ovu posebnu spoznaju ukazano je i u hadisu kudsiji: „Moj se rob Meni neprestano približava nafilama dok Ga ja ne zavolim… pa do riječi:… i ako od Mene nešto zatraži, Ja mu dadnem, a ako kod Mene utočište zatraži Ja mu utočište pružim.
Fudajl se jednom sastao sa pobožnom Ša’vanom, pa je od nje zatražio da mu ona čini dovu, na što mu je odgovorila: „O Fudajle, a šta je između tebe i Njega? Ako Mu uputiš dovu odazvaće ti se“ Pa je Fudajl žestoko zajecao i pao u nesvjest.
Ebu Džafer es-Saih priča: „Hassan el-Basri je došao kod Habiba Ebu Muhammeda bježeći od Hadždžadža i govoreći: ‘O Ebu Muhammede, spasi me policije koja mi je za petama!’ Pa je Ebu Muhammed rekao: ‘Stidim se za tebe, o Ebu Seide. Zar nemaš pouzdanja prema svome Gospodaru pa da Ga zamoliš da te pokrije od ovih? Uđi u kuću.’ Pa je za njim ušla i policija ali ga nisu vidjeli. To je kasnije spomenuto Hadždžadžu, a on im je rekao: ‘Ne, on je bio u kući, ali je Allah oslijepio njihove oči pa ga nisu vidjeli.“
Kada rob zaimadne ovo posebno znanje, tada postane vlasnik posebne spoznaje o svom Gospodaru koja mu donese prisnost sa Njim i stid od Njega. Ova posebna spoznaja je iznad opće spoznaje koju imaju ostali vjernici.
Osovin svih ljudi spoznaje (arifa) je ova spoznaja i ovo znanje. Svi njihovi iskazi ukazuju na to. Kao što je Ebu Sulejman čuo čovjeka gdje govori: „Sinoć sam čitavu noć spominjao žene.“
Pa je Ebu Sulejman rekao: „Teško tebi! Zar Ga se ne stidiš da te gleda kako po svu noć spominješ drugoga!? Ali, kako ćeš se stidjeti onoga koga ne poznaješ?“
Ahmed bin Asim el-Antaki je rekao: „Volio bih da ne umrem dok ne spoznam svoga Gospodara. Ali ne samo upoznajem kojom Ga priznajem, nego spoznajom koja bi mi donijela stid od Njega.“
Ova posebna spoznaja i posebno znanje rezultiraju smirenjem roba uz svog Gospodara, pouzdanjem u Njegovu spasenje pri svim teškoćama i nedaćama, kao i Gospodarevo odazivanje na robove molbe.
Nakon što se Hasan el-Basri sakrio od Hadždžadža, bi mu rečeno: „Bilo bi dobro kada bi izašao iz Basre, jer se bojimo da te neko izda.“ Pa je Hasan zaplakao, a zatim rekao: ‘Zar da odem od svoga grada, svoje porodice i svoje braće? Spoznaja moga Gospodara i Njegova blagodat prema meni me upućuju da će me On spasiti i sačuvati od Hadždžadža, inša Allah.“ Pa mu Hadždžadž uistinu nije nanio nikakvu štetu, već ga je, čak, poslije toga mnogo uvažavao, i po dobru spominjao.
Neki čovjek je rekao Ma’ruf el-Kerhiju: „Šta te je inspirisalo na povlačenje i ibadet? Smrt, zagrobni život (berzah), Džennet ili Vatra?“ Pa je Ma’ruf odgovorio: „Šta je to!? Sve je to u Gospodarevoj ruci, pa ako je između tebe i Njega spoznaja, ona ti je dovoljna za sve ostalo.“
Ovo pojašnjava i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: „Koga raduje da mu se Allah odazove u nedaćama, neka mnogo čini dove dok je u blagostanju.“ (Hakim, Tirmizi)
Ibn Ebud Dun’ja, Ibn Ebi Hatim, Ibn Džerir, i drugi bilježe hadis Jezid er Rekašija od Enesa, radijAllahu anhu, merfu’-predajom: „Kada je Junus, alejhisselam, činio dovu u utrobi ribe, meleki su rekli: ‘O Gospodaru, ovo je poznati glas iz nepoznatog mjesta!“ Pa je Allah upitao: „Zar ne znate ko je to?“ Meleki upitaše: „Ko je?“ Allah reče: „Moj rob Junus!“ Meleki rekoše: „Tvoj rob Junus čija se primljena djela neprestano dižu i čije su dove uslišane?“ Allah kaza: „Da“ Meleki upitaše: „O Gospodaru, zar mu se nećeš smilovati zbog onoga što je radio dok je bio u blagostanju, pa ga spasiti belaja?“ Allah odgovori: „Svakako!“ Pa Allah naredi ribi da ga izbaci na kopno“ (Ibn el-Hatemi, Ibn Kesir, Ibn Džerir, Taberani)
Dahhak bin Kajs je rekao: „Spominjite Allaha u blagostanju – On će vas spomenuti u teškoći.“ Junus, alejhisselam, je spominjao svog Gospodara, pa kada je došao u utrobu ribe, Uzvišeni Allah je rekao (u prijevodu značenja): „I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njegovoj do Dana kad će svi biti oživljeni.“ (Saffat, 143-144) A faraon je bio silnik i zaboravio je da spominje svoga Gospodara, pa kad se davio rekao je: „Ja vjerujem!“ Pa mu je Uzvišeni Allah rekao: „Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! (Junus, 91)
Rušd bin Sa’d priča da je neki čovjek zatražio od Ebu Derda, radijAllahu anhu, da ga posavjetuje, pa je ovaj rekao: „Spominji Allaha u blagostanju – On će te spomenuti u teškoći.“
Selman el-Farisi, radijAllahu anhu, je rekao: „Ako čovjek redovno čini dove dok je u blagostanju, pa kad ga zadesi nevolja, zamoli Allaha Uzvišenog meleki kažu: ‘Poznati glas’, pa se zauzmu za njega kod Allaha. A ako čovjek ne čini redovno dove dok je u blagostanju, pa kad ga zadesi nevolja, zamoli Allaha Uzvišenog meleki kažu: ‘Nepoznati glas’, pa se i zauzmu kod Allaha za njega“
Ovo također potvrđuje i hadis o trojici drugova koji su se sklonili u pećinu pa im je stijena zatvorila ulaz. Izbavljeni su tako što su činili dove Allahu, u kojima su spominjali svoja dobra djela koja su prije počinili u stanju blagostanja: dobročinstvo prema roditeljima, ostavljanje zinaluka i izvršavanje emaneta za koji drugi ljudi ne znaju.
Ako rob vodi računa o Allahu dok je u blagostanju, onda i Allah o njemu vodi računa kada je u nevolji, a nema veće nevolje za roba na dunjaluku od smrti.
A smrt je najmanja nevolja u odnosu na one koje poslije nje dolaze ako rob ne putuje ka dobru i spasenju. A ako pak, putuje prema dobru, smrt je posljednja nevolja koja će ga zadesiti.
Stoga je za roba obaveza da se priprema za smrt požurujući sa činjenjem dobrih djela. Jer rob ne zna kad će ga zadesiti ova nevolja, danju ili noću. A spominjanje dobrih djela pred smrt donosi lijepo mišljenje vjernika o svom Gospodaru, olakšava mu smrtne muke i pojačava mu nadu.
Naši pretodnici su voljeli da čovjek ima neka skrivena dobra djela koja bi mu olakšala smrtne agonije. Kao što su voljeli da smrt dođe nakon pokornosti poput hadža, džihada ili posta.
Ibrahim en-Nehai je rekao: „Voljeli su da robu na samrti spominju njegova dobra djela kako bi preselio sa lijepim mišljenjem o svom Gospodaru.“
Ebu Abdir-Rahman es-Sulemi je rekao u samrtnoj bolesti: „Kako da se ne nadam milosti svoga Gospodara, a postio sam osamdeset ramazana!?“
Ebu Bekru bin Ajjašu se približila smrt pa su se prisutni zbog toga rasplakali. On im je tada rekao: „Ne plačite, ja sam u ovom ćošetu proučio 13.000 hatmi Kur’ana.“
A prenosi se da je svome sinu rekao: „Zar ti misliš, da će Allah kazniti tvoga babu koji već četrdeset godina svake noći prouči Kur’an.“
Jedan od prethodnika na samrti je rekao kada je vidio svoga sina kako plače: „Ne plači, jer tvoj babo nikad nije počinio bestidno djelo“
Adem ibn Ebi Ijjas je pred smrt proučio Kur’an, a zatim rekao: „Zbog moje ljubavi prema Tebi budi mi pomoćnik na ovoj kapiji, Polagao sam nadu u Tebe na ovaj dan, i jedino tebi nade upravljam. Nema boga osim Allaha.“ A potom je preselio, Allah mu se smilovao!
Abdus-Samed ez-Zahid je na samrtnom času rekao: „O moj Gospodaru! Čuvao sam Te za ovaj trenutak. Za ovaj dan sam sticao Tvoju milost. Pa učini da se ostvari moje lijepo mišljenje prema Tebi!“
Ibn Akil je, dok su žene nad njim plakale, na samrtnom času rekao: „Udaljavao sam se od Njega pedeset godina, pa pustite me bar sada da se pripremim za susret sa Njim.“
Kada su pripadnici sekte karamita napali hadžije i ubijale ih u tavafu, Ali bin Babivejh, es-Sufi nije prekidao svoj tavaf. Nakon što su ga izbole sablje, pao je na zemlju i u stihu kazao:
Vidiš poput palmi kako padaju zaljubljeni
Poput ashabi-kehfa, ne znajući koliko su ostali
Pa onaj ko se bude pokoravao Allahu i bude čuvao Njegove granice, za vrijeme svoga života, Allah će se pobrinuti za njega u trenucima preseljenja na Ahiret. Usmrtit će ga sa imanom i učvrstit će ga sa La ilahe illAllah u kaburu kada mu dođu dvojica ispitivača. Spasit će ga kaburske kazne, a kabrusku tamu i samoću učiniti prijatnom.
Neko od ispravnih prethodnika je rekao: „Ako bude Allah s tobom kada budeš ulazio u kabur, za tebe nema problema niti usamljenosti.“
Jedan od dobrih učenjaka nakon smrti je viđen u snu, pa je bio upitan o stanju u kome se nalazi, na što je odgovorio: „Moj Uzvišeni Gospodar pravi mi društvo“.
Pa ko se u svojim samoćama na dunjaluku bude družio sa Allahom, taj se može nadati da mu Allah i ostane drugom, po napuštanju dunjaluka u kaburskim tminama.
O tome je spjevan stih:
Gospodaru, na danu samoće moje, drug mi budi
Jer ja uzvjerovah u ono što Ti objavi.
Kad Allahu idem, ne smeta ništa mi
Jer On blaži je i dareživljiji prema meni nego najbliži moji
A tako je i sa strahotama i teškoćama Kijametskog Dana, kad će se Allah, za svoga roba koji Mu je na dunjaluku pokoran bio, pobrinuti i svih strahota ga sačuvati.
Katade je o riječima Uzvišenog: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.“ (Tt-Talak, 2), rekao: „Iz teškoća u trenucima preseljenja, i od straha kijametskog dana.“
Ali ibn Ebi Talha prenosi da je za gornji ajet Ibn Abbas, radijAllahu anhu, rekao: „Spasit će ga od svake poteškoće i na dunjaluku i na Ahiretu“
Zejd bin Eslem je rekao da se riječi Uzvišenog: „Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!“ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju!“
(El-Ahkaf, 13), odnose na vjernike pri njihovom preseljenju, u njihovim kaburima, kada budu proživljeni, i kada budu u Džennetu. Veselje zbog ove radosne vijesti biće neprestano u njihovim srcima.
Sabit el-Bennani, vezano za gornji ajet, je rekao: „Do nas je doprlo da će vjerniku, nakon što bude proživljen iz svog kabura, doći dvojica meleka, koja su bila sa njim na dunjaluku, i reći: „Ne boj se i ni za čim ne tuguj!“ Tako će Allah odagnati od vjernika strah i oraspoložiti ga. Koja god nedaća poklopi ljude na Kijametskom danu, za vjernika će to biti radost oka, zbog toga što će ga Allah stalno napućivati, i što je vjernik na dunjaluku dobro radio.“
A onaj, pak, koji ne bude znao za Allaha, dok je u balgostanju, neće imati ni za njega ko znati kada bude u teškoćama, kako na dunjaluku tako i na Ahiretu.
Ovo se jasno pokazuje na dunjaluku, a njegovo stanje na Ahiretu će biti još teže, neće on tada imati ni prijatelja niti pomagača.
Iz knjige: Poslanikov savjet Ibn Abbasu
Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli