Bismillah!
Uzvišeni je stvorio nebesa i zemlju, smrt i život. Zemlju je onim što ima po njoj ukrasio radi kušnje ljudima da bi se razjasnilo ko želi Njega i ono što Njemu pripada a ko voli ovaj svijet i njegove ljepote.
Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“On je u šest vremenskih razdoblja nebesa i Zemlju stvorio, a Njegov prijesto je iznad vode bio da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupiti” (Hud; 7)
“Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će od njih ljepše vladat.’’ (Prijevod značenja, El-Kehf; 7)
“Onaj Koji je dao život i smrt da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.” (Prijevod značenja, El-Mulk; 2)
“Mi vas na kušnju stavljamo i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (Prijevod značenja, El-Enbija; 35)
“Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama , a i vijesti o vama provjeravat ćemo.” (Prijevod značenja, Muhammed; 34)
“Elif-lam-mim. Misle li ljudi da ce biti ostavljeni na miru ako kazu : “Mi vjerujemo” da u iskušenje neće biti dovedeni? Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i one koji lažu.” (Prijevod značenja, El-Ankebut; 1-3)
Kad im je upućivan poslanik ljudi su se opredjeljivali između dvoje, da svaki pojedinac kaže: “Ja vjerujem” ili “Ja ne vjerujem”.Posto bi imali mogućnost da nastave sa lošim djelima i nevjerovanjem, potrebno je bilo provjeriti ih, da bi se oni koji se hvale vjerovanjem, kroz iskušenja razotkrili vlastitim očima.
Za onoga koji se izjasnio da vjeruje potrebno je bilo da ga Gospodar provjeri stavljajući ga na iskušenje, da bi se jasno pokazalo da li je iskren u izjavi ili laže.Ukoliko laže izmičući iskušenjima, vraća se ranijim navikama, misleći da će izbjeći Allahovu kaznu, a ako je iskren, potvrđuje izjašnjavanje ,a iskušenje mu samo još više utvrđuje vjerovanje.
Onaj ko ne vjeruje biće na iskušenje stavljen patnjama i kaznom na budućem svijetu, a to su najveća iskušenja, utoliko žešća što su ga mimoišla na ovom svijetu. Tu kaznu je Allah namijenio onima koji su odbili poslušnost i koji nisu slijedili Njegove Poslanike.
Iskušenja su nezaobilazna i na ovom svijetu i u kaburskom životu do proživljenja kao i na Sudnjem danu, svakom pojedincu, samo što su vjerniku patnje podnošljive jer ga Allah štiti vjerovanjem, olakšava mu nevolje obskrbljujući ga strpljivošću, čvrstinom, zadovoljstvom i pružanjem onoga što mu patnje ublažava. Što se tiče nevjernika, licemjera i razvratnika, njihovo iskušenje i patnje se povećavaju. Dok je iskušenje vjernika ublaženo, isprekidano, iskušenja nevjernika, licemjera i razvratnika je žestoko i trajno.
Neizbježno je da se patnja i iskušenja jave u svakoj duši, vjerovala ona ili ne vjerovala, samo što vjernik patnju prolazi na ovom svijetu, da bi lijep svršetak imao i na ovome i na budućem svijetu, dok nevjernik, licemjer i razvratnik na poćetku imaju užitak i sreću koja im se preinaći u patnju koje se ni jedan nikad osloboditi neće.
Čovjek mora živjeti u zajednici ali kako?
Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće te stoga mora živjeti s ljudima. Ljudi imaju različite želje i uvjerenja s kojima od čovjeka očekuju da ih prihvati. Ako se on s njima ne usaglasi, oni ga uznemiravaju i zlostavljaju a ako prihvati biće kažnjen na budućem svijetu. Dakle, čovjeku je neizbježno miješanje sa drugim ljudima, usljed čega mora prihvatiti ili odbiti navike drugih ljudi. Ako te navike prihvati a one budu loše od toga će imati patnju i kaznu. Ako se s njima ne složi, opet mu slijedi patnja i kazna jer će ga tada ljudi uznemiravati. Međutim, nema sumnje da je patnja koja je rezultat odbijanja i ne prihvatanja onoga što kod ljudi ne valja mnogo lakša jer je na ovom svijetu i samim tim je prolazna, dok je patnja koja proizilazi prihvatanjem loših dijela mnogo teža a uz to je i vječna.
Ovim se podrazumijeva onaj od koga se traži da odobrava nepravdu, nevaljala djela, lažno svjedočenje ili da podstiče činjenje zabranjenih djela. Ako to ne odobrava onda ga ljudi uznemiravaju, čine mu nepravdu i prijete mu. Međutim, njega čeka lijep svršetak i pobjeda ukoliko se Allaha boji i bude strpljiv. Ako se s tim pomiri da bi izbjegao patnje, zbog toga će mu uslijediti patnja veća od one koju je izbjegao. Pošto oni nad takvim uglavnom dominiraju, njegova patnja uz njih će uvijek uvijek biti dvostruko veća od užitka koji će mu oni pružiti zbog odobravanja.
Biti svjestan te činjenice i prihvatiti je od izuzetne je važnosti za svakog čovjeka. Malo patnje koja je prolazna iza koje slijedi veliko uživanje koje je vječno, bolje je od malog ne dozvoljenog užitka iza kojeg slijedi vječna i teška patnja!
Uspjeh i sreća su uistinu u Allahovim rukama
-iskušenja u vezi sa njegovim imetkom
-iskušenja u vezi sa njegovom čašću
-iskušenja sa njegovom porodicom i onima koje on voli
Što se tiče iskušenja u vezi sa ljudskim nefsom (životom), ona mogu biti takva da ponekad nefs bude uništen (tj. da prestane čovjekov ovozemaljski život) a mogu biti takva da nefs osjeća samo bol. Spomenute grupe predstvljaju ono čime Uzvišeni Allah čovjeka stavlja na kušnju, a najteže iskušenje je svakako ono sa ljudskim nefsom.
Poznato je da sva stvorenja umiru, a najvrednije što u vezi s tim vjernik može učiniti jeste da život založi na Allahovom putu (tj. da umre kao šehid). To je najčasnija i najlakša smrt. Šehid ne osjeća smrt ništa bolnije nego što je štipanje. Pogibija šehida nije ništa strašnija od uobičajene smrti. Ko pogibiju šehida smatra težom od uobičajene smrti na postelji – on je neznalica.
Smrt šehida je najlakši, najvredniji i najuzvišeniji način umiranja.
Onaj ko bježi od borbe na Allahovom putu misli da produžava svoj život i da će se i dalje njime naslađivati. Allah Uzvišeni takvo očekivanje pobija kad kaže (u prijevodu značenja):
“Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet će te samo kratko uživati.” (El-Ahzab; 16)
Uzvišeni obaviještava da bježanje od pogibije na Allahovom putu ne koristi jer smrt je svakako neizbježna.
Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Ko će vas od Allaha zaštiti, ako On hoće da vas zlo snađe, ili ko vam može nauditi ako On želi da vam milost ukaže?” Osim Allaha oni neće sebi naći ni zaštitnika ni pomagaća.” (El-Ahzab; 17)
Uzvišeni obavještava da čovijeka ništa ne može od Allaha zaštiti ako On hoće da ga zlo snađe. Smrt od koje čovjek bježi neizbježno će doći. U navedenom ajetu Allah Uzvišeni obavještava da, kad On hoće da nekoga zlo snađe, niko ga od Allaha ne može zastiti. Čovjek može pokušati pobjeći iz bitke na Božijem putu kako bi sačuvao svoj život, ali tim činom on zapravo bježi u nešto što je mnogo teže i neugodnije od pogibije kao šehid.
Ako navedeno važi za ljudski život isto se odnosi za čovjekov imetak, čast i tijelo. Onome ko izbjegava da troši na putu
Uzvišenog Allaha kako bi se Njegova rijec uzdizala, Allah će uzeti imetak ili će mu nametnuti da ga troši u nešto što ne samo da mu neće koristiti ni na ovom ni na budućem svijetu, već će mu prije ili poslije nanijeti i veliku štetu. Ako čovijek imetak ljubomorno čuva i gomila ga, Uzvišeni će ga spriječiti da u njemu uživa predajući ga drugome kojeg će uveseljavati, i ako je on štedio i čuvao ga.
Tako bude i sa onim ko bude pruzao užitak tijelu, žudi da mu drugi ukazuju počasti i traži udobnost umjesto pogibije na Allahovom putu. Uzviseni Allah ga dvostruko više umara na drugom putu, na putu njegovih strasti tj. prohtjeva njegove duše koji nemaju kraja sve do smrti.
Onaj ko se Allaha ne boji ima mnogo umaranja oko otklanjanja posljedica svog griješenja nego što se umara onaj koji je pokoran Allahu.
To se može usporediti sa prokletim iblisom. On je odbio da učini sedždu Ademu, alejhi selam, izbjegavajući da mu se pokori i potčini, a tražio je da se njemu da prenost. Zbog neizvršavanja naredbe, Allah ga je učinio najponiženijim stvorenjem, učinio ga je slugom pokvarenjaka i razvratnika iz potomstva Adema alejhi selam. Prokleti iblis nije prihvatio naredbu Gospodara da se pokori Ademu, alejhi selam, a prihvatio je to da on i njegovo potomstvo služe pokvarenjake od potomaka Adema, alejhi selam.
Slično je i sa idolopoklonicima-odbili su da slijede Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i da obožavaju Jednog Jedinog Boga a prihvatili su da se klanjaju lažnim božanstvima-kipovima od kamena.
Tako je sa svakim ko odbija da se pokori Allahu, ili odbija da imovinu troši na Allahovom putu ili neće da zamara svoje misli i tijelo na putu postizanja Allahovog zadovoljstva – takav će biti pokoran svojim prohtjevima i strastima, zamarat će se i trošiti imetak da bi njima udovoljio a to ćemu biti kazna za njegov nemar.
Ko odbije da ide nekoliko koraka sa bratom kad mu pomoć treba, Uzvišeni Allah mu dadne da ide puno više radi nečega drugog što nije pokornost Allahu Uzvišenom.
Autor: Ibn Kajjima el-Dževzijje
Iz knjige: Smisao kušnje