Ljudi ostaju isti; oni koji su bili ugledni u džahilijjetu (predislamskom periodu neznanja) ugledni su i u Islamu. Pogledajmo dvije slike jednog vrijednog ashaba: prvu je crtala džahilijjetska ruka, a drugu su ukrasile jagodice prsta Islama.
Taj drug Vjerovjesnikov je Zejdu-l-Hajl, kako su ga zvali ljudi u džahilijjetu, odnosno Zejdu-l-Hajr kako ga je nazvao Allahov Poslanik, nakon što je on ušao u vjeru Islam. Prvu sliku o ovome ashabu bilježe književna djela gdje stoji:
Prenosi Šejbani od jednog šejha iz plemena Benu Amir: “Zadesila nas je sušna i nerodna godina u kojoj propade i stoka i rastinje. Jedan čovjek iz našeg plemena ode sa svojom porodicom u Hiru, mjesto između Kufe i Nedžefa, i tu ih ostavi govoreći im: -Čekajte me ovdje dok se ne vratim! Onda se zakune da se neće vratiti dok im ne obezbijedi neki imetak, a u tome ga samo smrt može spriječiti. Opremivši se za put on krenu. Putovao je cijeli dan, a kada nastupi noć, stiže pred neki šator. U blizini šatora se nalazilo svezano tele. On pomisli: – Ovo je prvi plijen. Onda priđe teletu i poče da ga odvezuje, a kada htjede da ga povede, začu glas koji ga upozori: – Ostavi to i traži sebi drugu nafaku ! – našto ga on ostavi i produži put.
Putovao je sedam dana dok ne dođe do ograđenog prostora za deve. U blizini je stajao veliki šator sa kubbetom od kože što je ukazivalo na bogatstvo i raskoš. Čovjek reče sam sebi: – U ovom prostoru mora biti deva, a u ovom šatoru · sigurno ima stanovnika. On zaviri u šator, a sunce bijaše skoro zašlo, i u sredini šatora primijeti jednog oronulog starca. Čovjek priđe i sjede iza starca tako da ga ovaj uopće ne primijeti. Malo vremena prođe, a sunce zađe i pojavi se konjanik od kojeg nikad nije vidio krupnijeg i snaznijeg j ahača. Jahao je isto tako ogromnog konja, a pored njega, sa desne i lijeve strane, su išla dva roba. Gonili su krdo od stotinjak deva koje je predvodio krupni mužjak. Kada mužjak kleknu, kleknuše i sve ostale deve oko njega.
Onaj jahač reče jednom od robova: – Pomuzi ovu! – I pokaza mu jednu ugojenu devu, pa napoj starca. Rob pomuze devu tako da napuni jedan sud koji stavi ispred starca i odmače se od njega. Starac popi jedan ili dva gutljaj a, pa ostavi sud. Onaj čovjek dalje kaže: – Polahko pužući ja se primakoh, uzeh onaj sud i ispih sve što je bilo u njemu. Kada se rob vrati uze sud i povika: – O gospodaru, sve je popio! Jahač se obradova pa reče: – Pomuzi ovu – pokazujući drugu devu – i stavi sud ispred starca. Rob uradi što mu je naređeno, a starac opet popi jedan gutljaj i ostavi sud. Ja uzeh sud i ispih polovinu, ne želeći da onaj jahač šta posumnja ako ga ispijem cijelog. Onda jahač naredi drugom robu da zakolje jednu ovcu, a kada ovaj to učini, jahač ispeče mesa starcu i nahrani ga svojom rukom. Kada se starac zasiti, počeše jesti jahač i njegovi robovi. Ubrzo iza toga svi polijegaše i zaspaše dubokim snom uz glasno hrkanje. Tada se zaputih do onog mužjaka deva, razvezah njegove veze i uzjahah ga. On krenu a za njim krenuše i sve deve. Išao sam cijelu noć, a kada se malo razdani pogledah na sve strane i ne primijetih da me iko slijedi. Ja nastavih putovanje dok dobro odmače dan. Tada se okrenuh i opazih u daljini nešto poput orla ili neke druge velike ptice. To se primicalo sve bliže i bliže tako da ubrzo razaznah onoga jahača na svome konju. Kada se još više primače, jasno vidjeh da je to onaj čovjek koj i traži svoje deve. Tada svezah mužjaka, izvadih strijelu iz tobolca i stavih je u luk, a iza sebe postavih deve. Jahač zastade daleko od mene i povika: – Pusti moje deve ! – Neću! – rekoh ja. Iza sebe sam ostavio gladnu porodicu u Hiri i zakleo sam se da im se neću vratiti osim sa nekim imetkom, ili ću umrijeti ! – Pusti deve, oca nemao, ili si mrtav ! – viknu jahač. – Neću da ih pustim ! – Jadan ne bio, pa ti si u zabludi! Pogledaj uzdu mužjaka! Na uzdi bijahu tri čvora, pa me on upita u koji želim da pogodi strijelom. Ja pokazah srednj i čvor, a on ga pogodi i protjera kroz njega strijelu kao da je rukom stavio. Onda to ponovi i drugi i treći put. Vidjevši to, ja vratih svoju strijelu u tobolac i stadoh u znak predaje. On mi priđe, uze moju sablju luk pa mi reče: – Uzjaši iza mene! Ja uzjahah, a on me upita: – Kako misliš da ću postupiti s tobom! – Zlo mi se piše ! – odgovorih. – A zašto? – Zbog svega što sam ti učinio i što sam te namučio, a Allah ti je dao da me sustigneš. – Zar misliš da ću ti učiniti zlo, a sinoć si smojim ocem Muhelhilom dijelio njegovu hranu i piće i tako si mu društvo pravio !? Kada čuh ime Muhelhil, zapitah ga: – Jesi li ti Zejdu-l-Hajl? – Da – odgovori on. – Budi najbolji zarobljivač – rekoh mu. – Ništa se ne boj ! – reče. A kada me dovede do svog boravišta kaza mi: – Boga mi, da su ovo moje deve, ja bih ti ih sve dao, međutim one pripadaju jednoj od mojih sestara. Ali ostani kod nas nekoliko dana, jer uskoro ću ja izvršiti jedan napad u kojem će sigurno biti plijena! Ostadoh tu tri dana, a onda on (izvrši prepad) napade na pleme Benu Numejr i zaplijeni blizu stotinu deva, koje sve do jedne dade meni. Sem toga sa mnom posla svoje ljude koji su me štitili dok ne stigoh u Hiru.
To bijaše jedna slika iz života Zejdu-l-Hajla iz džahilijjeta. Što se tiče slike iz života u Islamu nju bilježe djela o životu Allahova Poslanika, s.a.v.s., gdje se kaže:
Kada vijesti o Vjerovjesniku s.a.v.s., dopriješe do Zejdu-l-Hajla, i kada bi upoznat o nekim detaljima vjere u koju Vjerovjesnik poziva, on opremi svoga konja, pozva ugledne velikaše iz svoga plemena u zijaret Jesribu, i u susret Allahovom Poslaniku.S njim se zaputi velika skupina iz plemena Tajji’s, među kojima bijaše Zurru ibn Sedus, Malik ibn Džubejr, Amir ibn Džuwejn i mnogi drugi . Kada stigoše u Medinu, uputiše se prema časnom Vjerovjesnikovom mesdžidu, a svoje jahalice ostaviše pred vratima. Baš u tom trenutku u mesdžidu je Vjerovjesnik okupljenim muslimanima govorio sa minbere. Njih zadivi njegov govor, a još više ih začudi vezanost muslimana za njega, njihovo pažljivo i nijemo slušanje, i dojam koji je na njih ostavljao govor Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada ih Allahov Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem., opazi reče obraćajući se muslimanima: – Zaista sam vam ja bolj i od kipa Uzzaa i od sveg drugog što obožavate ! Bolji sam vam ja nego crna deva kojoj se klanjate mimo Allaha.
Vjerovjesnikov govor ostavi različit utisak na Zejdu-l-Hajla i ostale koji bijahu sa nj im. Neki se odazvaše istini i pohrliše k njoj , a neki se uzoholiše i okrenuše leđa istini.”Jedna skupina će u Džennet, a jedna u Džehennem.” Što se tiče Zurru ibn Sedusa on samo što vidje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem., u svom divnom ambijentu, okružen srcima vjernika, izložen pogledima očiju punih ljubavi i čežnje, zavidnost proradi u njegovu srcu, a neki strah ga obuze. On reče ostalima: – Smatram da će ovaj čovjek uskoro zavladati vratovima svih Arapa, a bogami, ja nikad neću dozvoliti da vlada mojim vratom! Onda ode u Šam-Siriju, gdje obrija svoj u glavu i posta kršćanin. A Zejd i ostali njegovi drugovi postupiše drukčije. Samo što Allahov Poslanik završi svoj govor, on ustade pred svim muslimanima, a bijaše veoma lijep čovjek, skladan i visok, tako da kad bi jahao konja, noge bi mu zapinjale o zemlju kao da jaše magarca. Dakle, on ustade, ispravi se svom svojom visinom i viknu jasnim i zvonkim glasom: – O Muhammede ! Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da si ti Allahov Poslanik! Allahov Poslanik mu priđe i upita ga: – Ko si ti? On odgovori: – Ja sam Zejdu-l-Hajl sin Muhelhila. Allahov Poslanik mu reče: – Ti si Zejdu-l-Hajr, a ne Zejdu-l-Hajl (hajr je dobro, a haji su konji). Hvala Allahu koji te je doveo iz tvojih brda i dolina i koji je tvoje srce okrenuo Islamu.
Od tada on bi poznat po imenu Zejdu-l-Hajr. Onda Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., odvede Zejda u svoju kuću, a snjim bijaše Omer ibn Hattab i skupina drugih ashaba. Kada stigoše u kuću, Allahov Poslanik doda Zejdu jastuk (šilte) da se nasloni. Njemu bi neugodno da se naslanja u društvu Vjerovjesnika pa odbi jastuk. Vjerovjesnik mu je tri puta davao jastuk, a on ga je svaki put odbijao. Kada su se svi smjestili Vjerovjesnik reče Zejdu: – Nikad mi nijedan čovjek nije opisan, kojeg sam kasnije vidio, a da nije bio suprotan opisu, osim ti. Onda mu reče: – O Zejde, u tebe se nalaze dvije osobine koje voli Allah i Njegov Poslanik. – Koje su to osobine? – upita Zejd. – To su blagost i promišljenost. – Hvala Allahu koji me je učinio takvim kao što to voli Allah i Njegov Poslanik – reče Zejd. Onda se zagleda u Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem., pa reče: – Daj mi, Allahov Poslaniče, tri stotine konjanika i ja ti garantiram da, ako snjima udarim na Bizantince, da ćemo ih pobijediti. Vjerovjesnik zadivljen njegovom odlučnošću reče: – Allah te nagradio Zejde, (pa) kakav si ti čovjek!? Onda na Islam pređoše i svi ostali koji su bili sa Zejdom od njegova naroda. A kada Zejd odluči da se sa saputnicima vrati u svoj kraj u područje Nedžda, isprati ga i snjim se oprosti Allahov Poslanik, a zatim reče: – Kakav li je ovo čovjek!? Koliko će stvari učiniti, samo ako se spasi
od medinske kuge! Tih dana u Medini je vladala zarazna bolest i Zejd samo što napusti Medinu, bolest ga zahvati. On reče svojim drugovima: – Nemojte da idemo kroz područje plemena Kajs, jer između nas i njih su bili džahilijjetski obračuni, a ja, tako mi Allaha, više se neću, dok sam god živ, boriti protiv muslimana.
Tako Zejdu-l-Hajr nastavi svoj put prema području gdje živješe njegova porodica, unatoč groznici koja ga je iz sata u sat sve više savladavala. Želio je da stigne među svoj narod kako bi svi, njegovim posredstvom prihvatili Islam. Trkao se sa sudbinom, a sudbina se trkala snjim. I na kraju ga je ipak prestigla. Ispustio je svoju dušu u putu, a između njegovog prelaska na Islam i smrti nije bilo vremena da počini ikakav grijeh…
Iz života ashaba
Priprema: Stazom islama