“Tako mi Allaha, Zejd ibn Harise je bio podesan da rukovodi. Zaista mi je bio najdraži ovjek.”
(Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s)
Kad je jednom prilikom Su’da bint Salebe pošla da posjeti svoje bližnje iz plemena Benu Me’an, sa sobom je povela i svoga dječaka Zejda, sina Harisa el-Ka’bija. I dok su bili u posjeti kod rođaka, napalo ih je pleme Benu el-.Kajn, opljačkali su im svo bogatstvo i zarobili Zejda sina Harisova.
Zejd je bio tek ušao u osmu godinu kada su ga doveli na pijacu Ukaz, koja je radila u svetim mjesecima (ešhuru-l-hurum). Taj nedužni dječak doveden je na pijacu gdje se prodaju robovi. Zejda je kupio za četiti stotine dirhema ugledni bogataš, jedan od Kurejšija, Hakim ibn Huzame ibn Huwejlid. Isti dan je kupio još nekoliko dječaka i odveo ih u Mekku. Kad je Hatidža saznala za njegov dolazak, došla je i izrazila mu dobrodošlicu. On joj je rekao: “O Hatidža, kupio sam na pijaci. Ukaza nekoliko dječaka; izaberi sebi jednog od njih kojeg god hoćeš; biće ti to poklon od mene.” Pažljivo je Hatidža gledala lica dječaka i napokon izabrala Zejda sina Harisova pošto je u njemu nazrijela znakove oštroumnosti. · Nakon izvjesnog vremena, ona se udala za Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Htjela mu je nešto pokloniti i nije našla ništa vrednije od Zejda, pa mu ga je poklonila. Iako je bio u svojstvu roba, taj dječak je ipak bio sretan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s. koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Njegova ožalošćena majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao Zejd, stalno je patila za njim. Nije znala da li je živ pa da mu se nada, ili je mrtav pa da ga sinu Zejdu. Usljed te prevelike tuge za Zejdom, spjevao je pjesmu:
Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim,
da lije živ i da mu se nadam ili muje došla smrt?
Tako mi Boga, ja ne znam i
pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.
Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,
i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.
U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe. ni devu.
Samo smrt me može spriječiti da te nađem.
Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti . . .
Na jedno od hodočašća zaputila se i skupina hodočasnika u Mekku iz porodice Zejdove.
Dok su tawafili oko Ka’be, sreli su se sa Zejdom licem u lice, prepoznali su ga, i on je njih prepoznao, popričali su o svemu. Kada su završili obrede hadždža, uputili su se svojim kućama, obavijestili su Harisa, Zejdova oca, o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Haris saznao za svog sina, odmah se počeo pripremati za put i krenuo je ponijevši sa sobom dosta novaca da otkupi svoga sina. Zajedno s njim je pošao njegov brat Ka’b. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, potražili su Muhammeda i obratili mu se ovim riječima: “O sine Abdullahov, vi ste bliski Bogu, pomažete slabe i ožalošćene, hranite gladne, mi smo došli radi sina koj i je kod tebe, donijeli smo novac da ga otkupimo, pa te molimo oslobodi nam ga i traži koliko god hoćeš novaca daćemo ti. Muhammed ga je upitao: – A ko je vaš sin kog vi želite? Odgovorili su: – Tvoj dječak Zejd ibn Haris. Božiji Poslanik je rekao: – Šta mislite, bi li se složili na nešto bolje od toga (otkupnine)? Upitali su: – Šta je to bolje? Odgovorio je: ´Pozvat ću vam ga i pitati s kim više voli, pa ako vas odabere, eto vam ga bez ikakve naknade, a ako odabere mene, ostaje kod mene. Rekli su: – Zaista je to dobar prijedlog – misleći da će Zejd odabrati sigurno svoga oca. · Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem., ga je upitao: – Znaš li ti ovu dvojicu, ko su oni? Odgovorio je: – Ovo je moj otac Haris i amidža Ka’b. Allahov Poslanik , s.a.v.s., mu je rekao: – Dajem ti na volju da slobodno odabereš, da li da pođeš sa njima ili da ostaneš kod mene. Zejd je odgovorio bez oklijevanja: – Ostaću s tobom. Zejdov otac se zaprepastio kada je čuo te riječi,pa mu reče: – Šta je s tobom, Zejde? Zar više voliš da budeš rob nego kod svog rođenog oca i majke?! Zejd mu odgovori: – Ja sam vidio kod ovog čovjeka nešto zbog čega ga neću nikada napustiti …
Pošto je vidio Poslanik veliku naklonost i ljubav tog dječaka prema njemu, uzeo ga je za ruku i poveo ga do Bejtullaha i pred velikim skupom ljudi izrekao ove riječi: – O skupino Kurejšija, ovo je moj sin, nasljeđuje me i nasljeđujem ga. Bilo je drago Zejdovom ocu i amidži kad su čuli ove riječi od Poslanika. Vratili su se svom narodu zadovoljni, i od tog trenutka Zejd je prozvan Zejd ibn Muhammed (Zejd sin Muhammedov).
I tako je zvat dok Islam nije dokinuo posinovljavanje, jer je došao ajet u kom je naređeno: ´Zovite ih po očevima njihovim´, pa je ponovo nazvan: Zejd sin Harisov.
Zejd nije znao u trenutku odabiranja Poslanika nad svojom majkom i ocem da je Muhammed, s.a.v.s., najodabraniji Poslanik i da će biti Poslanik svim narodima. I nije u tom trenutku pomišljao da će se Islam raširiti na sve strane. I nije ni pomislio da će i on lično biti sudionik u širenju Islama. O svemu ovom u tim trenucima nije ni pomišljao, to je za njega bila prava sreća da je i dalje ostao u društvu sa Allahovim Poslanikom. To je Allahova blagodat, a On je daje kome hoće. Kod Allaha su velike blagodati.
Nije puno prošlo od trenutka izbora Poslanika nad ocem i majkom i početka poslaničke misije. Prošlo je samo nekoliko godina. Zejd je među. prvima primio Islam. Ima li za njega veće časti od te? Zejd je postao povjerenik tajni Poslanika i predvodnik njegovih izaslanika
i izvidnica, zamjenik Poslanika u Medini u njegovom odsustvu.
Zejd je volio Muhammeda, s.a.v.s., a to se . najbolje pokazalo prilikom dolaska njegovih roditelja. I njega je Resulullah volio. Nije ga razlikovao od svoje rođene djece. Mnogo bi ga poželio kad bi se razdvojili, a radovao bi se pri susretu sa njim. Da je Allahov Poslanik volio Zejda najbolje nam ilustruje sljedeći događaj koji nam prenosi Aiša: “Vratio se Zejd ibn Haris u Medinu, u tom trenutku Resulullah je bio u mojoj kući. Zakucao je Zejd na vrata. Kad je Poslanik vidio da kuca Zejd, odmah je pošao prema vratima, iako je bio odjeven samo od stomaka do koljena. Otvorio je vrata zagrlio ga i poljubio.” I priča Aiša da ovako Poslanik nije postupio nikada. Usljed te prevelike ljubavi Poslanika prema Zejdu, prozvali su ga Voljeni Zejd, a njegovom sinu Usami su dali nadimak Sin voljenog.
Osme godine po Hidžri Poslanik šalje pismo kralju Busre, u kome ga poziva u Islam. To pismo je poslao po Harisu ibn Umejru, i kada je bio Haris u Mu’ti, istočnom dijelu Jordana, napao ga je jedan od namjesnika El-Gašamije, mučio ga i na kraju ubio. Mnogo je bio pogođen i ožalošćen Poslanik kad je čuo za ovaj incident. To se nije desilo prije i ovaj slučaj je bio povod da Poslanik spremi tri hiljade boraca na Mu’tu. A za vojskovođu je odabrao Zejd ibn
Harisa i rekao: “Ako pogine Zejd, predvodiće vojsku Džafer, sin Ebu Taliba, a ako i Džafer pogine, preuzima vojsku Abdullah ibn Rewaha. A ako i Abdullah pogine, vi između sebe izaberite vojskovođu”. l pošao je Zejd sa vojskom prema Mu’ti. Došli su do mjesta zvano Me’an, istočni Jordan. I u susret im je pošao kralj Herakle, sa sto hiljada boraca da bi branio El-Gašaniju.
Toj velikoj vojsci se pripojiše još neki mušrici – Arapi i zaposjeli su El-Džerrad nedaleko od muslimana. Prenoćili su muslimani dvije noći u Me’anu, dogovarajući se šta da urade, znajući koliki je broj neprijateljskih vojnika. Neko je predložio da se obavijesti Poslanik o broju naših neprijatelja, pa ćemo čuti šta će nam reći. A drugi je rekao: “O narode, tako mi Allaha, nije važna oružana spremnost, niti snaga, niti koliko nas je, nego je važan naš iman i hrabrost.
Nastavimo put radi koga smo krenuli. Ne može nas mašiti jedno od dvije blagodati, ili pobjeda, ili šehadet.”
I sukobile su se dvije vojske na Mu’ti, tri hiljade protiv dvjesto hiljada. .Muslimani su se borili hrabro, tako da su Rimljani bili zapanjeni, i u nj ihova srca ušao je strah, i borio se Zejd smjelo i hrabro kako historija ne pamti, sve dok nije primio stotine uboda kopljem, pa je, onesviješten, pao, sav krvav. Zastavu je od njega preuzeo Džafer ibn Ebu Talih, i on se borio do iznemoglosti, sve dok i njega nije zadesila ista sudbina kao i Zejda. Došao je red da zastavu preuzme Abdullah ibn Rewaha, i on se borio hrabro, sve dok ga nije zadesila sudbina njegova dva prethodnika.
Nakon pogibije sve trojice vojskovođa na čelo vojske su izabrali slavnog vojskovođu, koji je bio tek prešao na Islam, Halida ibn Velida. · Kada je dospjela vijest do Allahovog Poslanika o pogibiji trojice vojskovođa, mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejdove, dočekala ga je Zejdova mala kćerkica skakućući. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa’d ibn Ubade: “Šta je to, o Allahov Poslaniče? ! ” A Resulullah, sallallahu ´alejhi ve sellem., mu je odgovorio:
“Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”
Iz zivota ashaba
str:140-143