U Sahihima, Sunenima i Musnedima se bilježi da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Ne pritežu se jahalice radi putovanja osim zbog tri džamije: Mesdžidul-Haram, ova moja džamija i Mesdžidul-Aksa.”1
Ova zabrana se odnosi na putovanje u određeno mjesto radi činjenja ibadeta sa uvjerenjem da je djelo na tim mjestima mnogostruko vrednije ili da ima neku odliku u odnosu na druga mjesta. U ovo ulazi i posjeta mezarja, pa makar se radilo o mezarima vjerovjesnika. Stalno obilaženje ovih kaburova prelazi u uvjerenje da ukopani imaju dodatne moći, što biva uzrokom obožavanja istih mimo Allaha, subhanehu ve te’ala. Takvo je trenutno stanje sa mnogobožcima našeg vremena, a i sa onima prije.
Upravo oni odlaze na daleka putovanja radi posjete, kako to oni tvrde, mezarima evlija. Podnose tegobe puta i troše ogromne svote imetka, a kada dođu na ta mjesta ulogore se i posvete molbi i dozivanju mrtvih. Tamo čine ono što je Allah, Gospodar svjetova, strogo zabranio, kao što su: tavaf oko tih turbeta, ili trljanje rukama po zemlji ili kamenu tih mezara, upućivanje dova onima koji se nalaze u mezaru, klanje stoke i deva i drugih nebuloza.
To je ono čega se bojao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem. Zabranio je odlaske na takozvana vjerska putovanja osim zbog tri džamije.
Šejhul-Islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, napisao je jedno djelo u kome govori o razilaženju učenjaka o propisu osobe koja priprema jahalice radi puke posjete mezarima vjerovjesnika i dobrih ljudi. Najispravnijim je ocijenio mišljenje koje taj postupak zabranjuje. Tamo je spomenuo stavove Ibn-Bette, Ebul-Vefa b. Akila, Džuvejnija, Kadije Ijjada i drugih.
Jednom riječju – ovo je bio stav većine učenjaka. Isto to je napisao imam Malik u svojim djelima i niko od imama mu se nije suprotstavio. To ne znači da je zabranjeno posjećivati mezarje, bez pripreme za put, jer postoje vjerodostojne predaje kojima se podstiče posjeta mezarja upravo zato što podsjećaju na ahiret, pa da onaj ko ih posjeti uči Allahu dove, dovi za mrtve, moleći Allahovu milost njima, bez dizanja ruku pri dovi kada je na mezarju. Ćovjeka će posjeta najbližem mezarju podsjetiti na ahiret. Ali ako se radi o putovanju u daleka mjesta radi njih ili posebnih mezarja, takvo što se ne može učiniti samo kao produkt uvjerenja da su ukopani vrijedni i zaslužuju da budu posjećeni, prizivani i da se od njih nečemu nada.
Na taj način se mrtvima čine djela ibadeta, što je isključivo Allahovo pravo. Onda nije ni čudno što je došla zabrana zbog pripremanja jahalica radi ibadeta nekom mrtvom ili nečemu, osim u ove tri džamije gdje možemo mahsuz putovati: Mesdžidul-Harem, Poslanokova džamija i Mesdžidul-Aksa.
Imam Ahmed i drugi bilježe predaju od Ibn Omera i Ebu-Seida el-Hudrija da su zabranjivali pripremu jahalica radi odlaska na Tur radi namaza. Kao dokaz su naveli hadis o zabrani putovanja osim u tri džamije.2 Takav stav su zastupali i pored toga što je Allah spomenuo Tur, opisao ga svetom dolinom i blagoslovljenim mjestom, i što je na tom mjestu razgovarao sa Svojim robom, Musaom, alejhisselam.
Na osnovu svega navedenog može se izvući pouka da onaj ko bude putovao u Poslanikovu, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, džamiju sa namjerom da tamo klanja namaze, koji su vredniji hiljadu puta od namaza u nekim drugim džamijama, onda je njegovo putovanje pokornost Allahu i način približavanja Njemu. Nakon namaza u džamiji, može se otići i poselamiti Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, kod njegovog časnog mezara i kod mezara ashaba i šehida. Mogu se učiti dove moleći Allaha za njih. Ali onaj ko se spremi na putovanje isključivo radi posjete nekom mezarju, bez razlike da li nazove selam ili da dovi kod njega i tome slično, onda je njegovo putovanje zabranjeno, koje treba žestoko ukoriti zato što se tim činom suprotstavio hadisu:
“Nemojte moj mezar smatrati svetim već donosite na mene salavat, jer će vaš salavat doprijeti do mene gdje god da ste.”
Što se tiče svih hadisa u kojima se govori o vrijednosti posjete ovom časnom mezarju, islamski učenjaci su ih istražili i ocijenili da su slabi ili lažni. Zbog toga se mora pripaziti, a Allah daje uspjeh.
Autor: Abdullah b. Abdirrahman b. Džibrin, rahimehullah
Izvor: ‘Kelime i šehadet’
Priprema: Stazomislama.com
Bilješke:
1. Bilježi ga Buharija od Ebu-Hurejre, radijAllahu ‘anhu, br. 1189, i od Ebu-Seida,radijAllahu anhu, br. 1197.
2. Bilježi ga imam Ahmed u Musnedu, 3/64, od Ebu-Seida el-Hudrija. Šejh Sulejman b. Abdillah ga navodi u Tejsilil-Azizil-Hamid, str. 313, od Ahmeda i Omera b. Šebeba u Jhtijarul-Medine. Ahmed ga bilježi, 6/7, od Ebu-Nadre ei-Gifarija, radijAllahu ‘anhu.