Od Ukbe ibn Amira, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što su ljudi zatekli od prvoga poslanstva jesu riječi: ‘Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.’” (Hadis bilježi Buharija)
Pojašnjenje hadisa:
Riječi Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem: “ono što su ljudi zatekli od prvoga poslanstva (…).”, upućuju na baštinu koja se prenijela od prijašnjih poslanika, alejhimus-selam.
Ono što je preneseno od prijašnjih poslanikâ, tj. od prijašnjih Šerijatâ, to važi i za nas – ukoliko to nije naš Šerijat derogirao, jasno naznačio da se taj propis ne odnosi na ovaj ummet, ili je zamijenjen nekim drugim propisom. Ova mesela je kod islamskih učenjaka poznata kao Šerijat prijašnjih naroda.
Svi poslanici, alejhimus-selam, su pozivali jednom vjerovanju, ali njihovi šerijati (zakoni) su se razlikovali i svaki od njih je imao šerijat vezan za njegovo poslanstvo.
Hadis, također, govori da su te izreke ljudi prenosili među sobom i da su te propise i mudrosti nasljeđivale generacije od generacija. Tako su i hadisi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, na početku prenošeni s koljena na koljeno, dok se nisu pojavili učenjaci koji su te hadise sabrali u svoje zbirke – kako bi ih sačuvali za generacije koje dolaze nakon njih.
U hadisu nalazimo potvrdu da je ovaj govor, koji je spomenut u hadisu, bio prisutan i poznat u prvom poslanstvu i da je, kao takav, ostao sve dok nije došlo do početka ovoga ummeta. Zato se kaže da u sebi nosi velike mudrosti i koristi, od kojih su se kroz stoljeća okoristili ummeti.
Riječi Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš” – znače da ovo ne označava naredbu da čovjek u odsutnosti stida radi što god hoće.
Naprotiv, to je ukor koji u sebi sadrži osudu i zabranu kako neki ne bi sebi našli opravdanje u ovome hadisu pa rekli: “Pošto se ja ne stidim, mogu raditi šta hoću.”
Hadis nam objašnjava da je to mišljenje, ukoliko bude prisutno kod nekoga, veliki problem, i da ta osoba može sebi priuštiti različite vrste grijeha – što, sigurno, nije osobina jednog vjernika koji se iskreno boji svoga Gospodara.
I u hadisu stoji jedna velika poruka da se to treba što prije popraviti. A ova tvrdnja se dokazuje na dva načina:
-da je to naređenje u obliku prijetnje i zastrašivanja, u smislu da – ako se ne stidiš – radi šta hoćeš, ali će te Allah, subhanehu ve te’ala, zbog toga kazniti.
-da je to naredba u obliku konstatiranja i objelodanjivanja, u značenju da onaj ko se ne stidi radi što hoće, jer prepreka od činjenja ružnih djela jeste upravo stid; pa, ko nema stida, utopit će se u bujici razvrata i odvratnih djela, dok to ne može priuštiti sebi čovjek koji ima stida.
Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem, je stid uvrstio u iman, kao što se bilježi u dva Sahiha (Buharija i Muslim). Tamo stoji da je on, sallAllahu alejhi ve sellem, prolazio pored dva čovjeka pa je jedan od njih grdio drugog govoreći da se on previše stidi, pa je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Pusti ga, zaista je stid od imana.” Također je u dva Sahiha zabilježen hadis: “Stid donosi samo dobro.”
Znaj da stida ima dvije vrste:
1. Urođeni stid koji se ne može postići. To je najuzvišeniji moral kojeg Allah, subhanehu ve te’ala, daruje čovjeku i stvara ga na njemu. Zbog toga je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Stid donosi samo dobro.”
On čovjeka sprječava od ružnih postupaka i niskoga morala i podstiče ga da se okiti plemenitim i potpunim moralom, i u tome značenju stid je odlika imana.
Omer ibn el-Hattab bi govorio: “Ko se stidi bit će neprimjetan, a ko je neprimjetan bit će bogobojazan, a ko bude bogobojazan, spasit će se.“
Neki od selefa bi govorili: “Četrdeset godina sam zbog stida ostavljao grijehe, i tek nakon toga stigla mi je pobožnost.”
2. Stid kojeg čovjek postigne spoznajom Allaha, subhanehu ve te’ala, Njegove veličanstvenosti, osjećaja Njegove blizine i prisutnosti, Njegove sveobuhvatnosti znanja o svemu, i o onome što srca kriju.
Ukoliko čovjek ne ispuni svoje obaveze prema Allahu, subhanehu ve te’ala, ili prema ljudima, ne može se pravdati stidom; to u biti onda nije stid, već nemoć, slabost i nemarnost.
Iako je stid u osnovi pohvalna stvar i ono što islam preporučuje, ali ne znači da se na osnovu stida može neko pravdati da nije mogao uraditi neke od obaveza islama zbog stida. U tim stvarima nema stida, jer ono što je islamom obaveza za to se ne stidi i niko ne ustručava. I nikada se ne daje prednost pravu ljudi nad pravom Allaha, subhanehu ve te’ala, kod ljudi. Tu se ne čuva nečiji “hator”, kao što je izgovor: “Da se ne bi neko naljutio, ako bi ja klanjao.”, i sl.
Uljudnost je da ne radiš u tajnosti ono od čega ćeš se stidjeti u javnosti.
Čovjek svoja djela radi samo radi Allaha, subhanehu ve te’ala, bilo to u javnosti ili tajnosti, pa zašto da dozvoli sebi neke stvari koje nikada ne bi radio dok ga ljudi vide.
U obje situacije razlog ostavljanja je jedan, radi Allaha, subhanehu ve te’ala.
Stid se kod čovjeka može roditi razmišljanjem o Allahovim blagodatima i o tome kako čovjek na njima malo zahvaljuje. Ukoliko čovjek od sebe otrgne urođeni i stečeni stid, onda mu ništa nije preostalo što bi ga odvratilo od razvrata i niskoga morala. On, nakon toga, dolazi u stanje koje se slobodno može nazvati stanjem nevjerovanja. Ne što ne postoji kod njega stid nego što je on već na jednoj granici između islama i kufra, zato što je stid taj koji čovjeka sprječava od činjenja mnogih zala, pa – ako ga čovjek ne posjeduje – velika je mogućnost da i učini najveće zlo – kufr (nevjerstvo).
Pripremio: VjeraIstine
Obrada: https://www.stazomislama.com/