بسم الله الرحمن الرحيم
Retorika i jačina argumenta nisu garant uspjeha u da’wi. Posebnost i jačina imana su najvažniji razlog za uspjeh u misionarskom djelovanju da’ije. Islamski misionari svoje vrijeme trebaju trošiti u pozivanju ljudi ka Allahu. Njihov doživljaj imana treba biti dublji i cjelishodniji od doživljaja ostalih ljudi. Njihova veza sa Allahom treba biti konstantna i konkretna. Ona mora biti kristalno čista i jasna.
Veličina i sjaj vjere u Allaha
Čistoća i originalna izvornost monoteizma tj. tewhida i poricanje bilo kojeg oblika politeizma ili širka je osnova i temelj vjerovanja islamskog misionara. On mora imati znanja o Allahovim imenima i Njegovim savršenim svojstvima. To uvjerenje mora imati svoje duboke korijene u duši da’ije. Njegovom krvlju mora strujati to vjerovanje da bi se odrazilo na njegovo svakodnevno djelovanje, ideje i nastup. Tako će daija
svoje robovanje Allahu Uzišenom iskazivati pokornošću i postojanom potčinjenošću.
On će uvijek manifestovati svoju nasušnu potrebu za Allahom jer će se Njime uvijek pomagati i samo će se na Njega oslanjati. Srce da’ije ne strahuje ni od kog’ i ne nada se ni od kog’ osim od Njega, dželle šanuhu.
Dakle, bez obzira na okolnosti u kojima živi, da’ija je uvijek svijestan da je rob Allahov, živ ili mrtav, star ili mlad, zdrav ili bolestan, on je Njegov rob svojim duhom, srcem, jezikom i tijelom. To je uvjerenje mu’mina da je duša i sve blagodati koje on uživa samo Njegovo davanje. Tako da’ija zna da svojom dušom i imetkom ne smije raspolagati osim u skladu s onim što od njega zatraži njegov Gospodar. Niko ne može nauditi, niti koristiti, niti umrtviti, niti oživiti osim Njega, dželle šanuhu. Ko dostigne stepene ovog uvjerenja, može se nadati, a samo je Allah poznavaoc nepoznatog, da je od iskrenih Allahovih robova.
Ovu misao rezimiramo tvrdnjom: kako neko može pozivati u Allahovu vjeru a da Njega dobro ne poznaje jer mu je spoznaja Uzvišenog tako nemarno ograničena!?
Ovdje je riječ upravo o govoru srca koji je ljudima nepoznat, ali, o njemu je zaista u detalje obaviješten Sveznajući Allah. Međutim, dosta puta se nemarnost prema Allahu da ogledati kroz riječi i postupke ljudi.
Stanje da’ije treba biti manifestacija postojane preokupacije njegovog srca Uzvišenim Allahom kojeg treba uzeti za svojeg najboljeg i najprisnijeg prijatelja. On treba shvatiti da se mora okaniti svakodnevnog društva ljudi i da od dunjaluka treba odustati. Svoje srce, dušu i razum treba ispuniti Allahom kako bi na kraju u grobu imao istinskog Zaštitnika i Prijatelja jer mu se u rupi tmine niko neće pridružiti a njegov Gospodar će ga tada pod Svoje okrilje primiti. Oslobođanje duše od robovanja bilo kome do Uzvišenom Allahu
Vjera u Allaha je snaga iz koje vjernik crpi energiju u suprotstavljanju negativnim strujama koje žele naškoditi islamu. Tako on postaje apsolutno slobodna ličnost čiji je Vladar samo Allah. On se pokorava samo Allahu, traži samo od Allaha, svoje nade polaže samo u Njega, oslanja se samo na Njega. Tako da’ija postiže potrebni balans u svom životu po pitanju dvije najvažnije komponente:
1. Konstantno prisustvo straha i bojazni po pitanju opskrbe;
2. Konstantno prisustvo straha od smrti.
Što se prve komponente tiče, koliko je samo ljudi poniženo pognulo svoje vratove u želji za sigurnim izvorom opskrbe. Koliko je njih prodalo svoje principe i moralna načela svog ummeta radi neznatne brze zarade!? Srce da’ije je ispunjeno Istinom islama i ništa ne može unijeti prazninu u dušu vjernika pa da ovaj proda riječi istine svoga Gospodara, dželle šanuhu.
”A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.” (Kur’an, 51/22)
”…vi opskrbu od Allaha tražite i Njemu robujte i Njemu zahvalni budite…” (Kur’an, 29/17)
Da’ija je svijestan da niko ne posjeduje opskrbu mimo Uzvišenog:
”…oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom opskrbom nahraniti…” (Kur’an, 29/17)
Da’ija je duboko uvjeren i on cijeni stvarnost i vrijednost samo Allahove opskrbe:
”…a opskrba Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Kur’an, 20/131)
”To će, doista, opskrba Naša biti, koja nikada neće prestajati!” (Kur’an, 38/54)
Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, veli: ”Kada bi ovaj svijet kod Allaha imao vrijednost komarčevog krila, nevjernik se nikada ne bi napojio kap vode.”7
Što se druge komponente tiče, uvjerenost vjernika je da su život i smrt u ruci Uzvišenog Allaha. On je duboko uvjeren da ga Allahovo određenje nikako ne može mimoići. A kada bi se ljudi okupili da mu nečim koriste ili mu naškode, to se ne može desiti osim ako je On Uzvišeni to odredio. U smrt se ne može smijelo srljati i ona se ne može odbijanjem izbijeći. Sve se događa Allahovim određenjem:
”Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa makar i bili u visokim kulama…” (Kur’an, 4/78) Upravo je ovdje momenat razlučavanja između vjernika i nevjernika-griješnika. Dok se srca pokvarenjaka raspadaju od straha i bojazni od smrti prolivajući suze u nastojanju da se na sve moguće načine spase smrti, vidimo kako vjernik-daija stoji poput bedema neosvojivog. On se uvijek sjeća riječi Hubejba ibn Adija, radijAllahu
anhu, koji kaže:
”I nije me briga ako me ubiju a ja musliman, ma gdje god to bilo, radi Allaha ja ću poginuti.”
Da’ija ne smije zaboraviti primjer Umejra ibnil-Hamama, radijAllahu anhu, koji je vjerovao da ga od Dženneta dijeli samo nekoliko hurmi. On ne smije zaboraviti ni svoju braću, faraonove čarobnjake koji su nakon prihvatanja Musaove, alejhis-selam, vjere prkosili smrti i pogibiji na Allahovom putu. ”Vi ste mu povjerovali – viknu faraon – prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini
naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.” Oni odgovoriše: ”Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio! Pa čini što hoćeš; to možeš da učiniš samo u životu na ovom svijetu!” (Kur’an, 20/71-72)
Bogobojaznost
Naslov ove teme treba predstavljati odličje i svojstva vjernika. ”Za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kada ih niko ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli.” (Kur’an, 21/49)
”Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali…” (Kur’an, 33/39)
Uzor i primjer bogobojaznosti i straha od Uzvišenog Allaha je svakako Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, koji kaže: ”Ja sam od svih vas najbogobojazniji i ja se najviše bojim Allaha.”
Strah od Allaha je usko povezan sa bogobojaznošću koja predstavlja rezultat spoznaje Uzvišenog. Kada strah od Allaha ispuni srce vjernika, tada nastupa momenat bitnog razlikovanja izme’u njega i nemarnih griješnika. Strah od Allaha je bedem koji spriječava čovjeka da dospije do Njegovih zabrana. U tom smislu su i riječi Ibrahima ibn Sufjana: ”Kada se strah od Allaha useli u srce vjernika, on sprži leglo strasti i iz
srca protjera ovisnost prema ovom svijetu.” Fudajl ibn Ijjad veli: ”Ko se boji Allaha, niko i ništa mu ne može nauditi. Ko se ne boji Allaha, niko i ništa mu neće biti od koristi.”
Strah od Uzvišenog Allaha budi u srcu i duši želju i potrebu za pokornošću Njemu jer je to najbolji način putem kojeg se čovjek može pomagati u robovanju Allahu, dželle šanuhu. Da’ija mora dostići visoke stepene vjerovanja jer mu strah od Allaha treba ispuniti svaku poru njegove duše i tijela i da ga ni u jednom trenutku strast ne može prevariti pred Uzvišenim Vladarom. Strah od Allaha i bogobojaznost uzdižu čovjeka na stepen ihsana. To je onaj trenutak koji uvijek traje u životu vjernika. On će robovati Allahu kao da Ga vidi pa iako ga on ne vidi, Allah Uzvišeni vidi njega i On najbolje poznaje njegovo stanje imana.
Iskrenost
Iskrenost prema Allahu je duh vjere i srž robovanja prema Njemu. To je osnovno načelo bilo kojeg poziva ka Uzvišenom Allahu. Iskrenost je pokretačka snaga vjerovanja koja vodi čovjeka u postojanu borbu protiv njegovih strasti sve dok ga na kraju ne iskristalizira i ne očisti od usko-ličnih egoističkih nagona. Tako će se da’ija uzdići iznad svojih ličnih ciljeva i svojim djelima će tražiti samo Allahovu naklnost. Naravno, u tome neće ni od koga tražiti niti će se nadati nekakvoj nagradi. Iskreni islamski misionari i vjernici su oni čija su djela radi Allaha, njihov je govor je radi Allaha, oni udjeljuju radi Allaha, uskraćuju radi Allaha, vole radi Allaha, mrze radi Allaha. Njihova djela, javna i skrivena su usmjerena samo ka Allahu. Iskrenost s Uzvišenim Allahom je je vjernikov odgovor na nare’enje Uzvišenog: ”A naređeno im je da samo Allahu robuju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju…” (Kur’an, 98/5)
Ko izostavi iskrenost, sam će sebi zabraniti i uskratiti da mu Uzvišeni primi djela. U hadisi kudsiju stoji: ”Ja sam najmanje potreban pridruživanja; ko djeluje djelom u kojem Mi pridruži drugog, ostavih ga i njegovo pridruživanje (širk).”9
Iskrenost je zaštita od ahiretske kazne i patnje kojom Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, upozorava licemjere i samoljubljive da će upravo sa tri vrste ljudi, iz redova njihove garniture, razgoriti vatru džehennemsku na Sudnjem danu. To su lažljivi učać Kur’ana, lažljivi dobročnitelj i ljažljivi borac na Allahovom putu.10
Nemoguće je da se u jednom srcu postigne balans između pokornosti Allahu i nastojanja da se zaradi naklonost i simpatija ljudi. Nemoguće je spojiti između vatre i vode. Da’ija mora postići stepene vjerovanja kada svojim dubokim uvjerenjem priželjkuje samo zadovoljstvo svoga Gospodara a nikako ono što je u rukama ljudi ili na njihovom jeziku. Iskrenost daje riječima i djelima energiju života koja brzo ostavlja pozitivne tragove u dušama ljudi. To će rezultirati brzim prihvatanjem islamskog poziva unutar zajednice kojoj se poziv upućuje.
Lijep odnos sa Uzvišenim Allahom
Naslovom se aludira na ispunjavanje obaveznih propisa tj. farzova. Tu spada i obavljanje dobrovoljnih djela (nafile). Svakodnevno spominjanje Allaha u skladu sa dovama Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Redovno čitanje Kur’ana jer se time vjernik stremi ka ispunjavanju neophodne božanske edukacije. Robovanje Allahu cijelim duhom i tijelom predstavlja neophodnu opremu islamskog misionara. Tako je namaz neusporediva nit koja veže između Allaha i vjernika i upravo je to polje gdje se dokazuje prava bogobojaznost. Vjernik izgrađuje sebe kada žuri nanamaz. On ga obavlja skrušeno i pokorno u skladu sa sunnetom Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a ne praktikovanjem raznolikih novotarija zlonamjerno pripisanih poznatim pravnim školama mezhebima. Posebno treba istaći fenomenalan tretman izgradnje islamske ličnosti prisustvovanjem namazu u džematu. Zar treba zanemariti primjer Se’id ibnil-Musejjeba, radijAllahu anhu, koji nije propustio nijedan namaz u džematu u toku četrdeset godina. Kako se smije zaboraviti Rebi’a ibn Hajsem, radijAllahu anhu, koji je, iako paraliziran, uvijek prisustvovao namazu u džematu.
Znao je i reći: ”Ja čujem: Dođite na namaz; – pa ako ste u stanju da prisustvujete namazu, učinite to, pa makar došli puzeći!”
Nije mi jasno kako se može nazvati islamskim misionarem čovjek koji ne prisustvuje džematskom obavljanju sabahskog i ikindijskog namaza i pored onolikog broja hadisa koji govore o njihovoj važnosti. Kako je moguće da čovjek propusti i nemarno se odnosi prema prvom tekbiru kojeg svakodnrvno namjerno izostavlja!? Kako li je samo “ubilačka” izjava Ibrahima ibn Zejda: ”Ako vidiš čovjeka kako se nemarno
odnosi prema svom namazu, otresi ruke od njega!” Kako prokomentarisati postupak Abdul-Aziza et-Tenuhija koji bi poput malog djeteta zaplakao kada bi propustio namaz u džematu?!
Dakle, postoje ljudi koji zagovaraju islamsko misionarstvo, a njihova djela govore o pretjeranoj toleranciji u pristupu shvatanja i praktikovanja osnovnih islamskih načela. Zar je spominjanje Allaha izostalo do te mjere da je izazvalo nemarnost u robovanju prema Njemu!?
Spominjanje Allaha zikr predstavlja najizoštreniji oblik čula imana u vjernikovom srcu. To je hrana duše. Ljudi koji ne shvataju i ne znaju važnost zikra, ta, njihova su tijela grobovi a duše su im tamna praznina tih užasnih rupa. Međutim, to je vjernikovo najbolje oružje. Njime on odsjeca glave razbojnicima. Zikrom vjernik-da’ija gasi požar sotonskih strasti. Zikr je robovanje Allahu i nema mu kraja do konca čovjekovog života i nije vremenom ograničen ili specifiran. ”O vjernici, često Allaha spominjite…” (Kur’an, 33/41) ”…i slavi Ga u noćnim časovima, i na izmaku dana, – da bi bio zadovoljan…” (Kur’an, 20/130)
Oni što puno spominju Allaha uvijek prednjače u dobrim djelima. Njima pripada privilegija najljepših džennetskih bašći jer su se dosljedno prihvatili Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, oporuke. Najbolji oblik spominjanja Allaha je traženje oprosta za svoje grijehe. U hadisu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, se spominje da će Uzvišeni Allah dati izlaz iz svake situacije čovjeku koji od Njega traži oprost za svoje grijehe, da će mu svaku tugu zamijeniti radošću i opskrbiće ga kada se najmanje nada.
Najbolja spona koja u spominjanju Allaha čovjeka vezuje s Uzvišenim Gospodarom je čitanje Kur’ana. To je najveća čast i privilegija vjernika kojem je omogućeno da preko svojih usana citira prekrasni govor Veličanstvenog Stvoritelja, dželle šanuhu.
Svakako, čitanje Kur’ana treba biti propraćeno razmišljanjem i upoređivanjem između kur’anske poruke čovječanstvu i činjeničnog stanje u društvu. To će izazvati konstantno prednjačenje islamskog maratonca u slici da’ije što će ga samo po sebi dovesti na razini predvodnika ljudi. Knjiga Uzvišenog treba biti svetionik i užitak srca i duše islamskog misionara. Kur’an je svjetlo vjernikovog razuma. Govor Uzvišenog je postojana energija i gorivo koje neumoljivo pokreće vjernika i vodi ga ka njegovom uzvišenom cilju. Upravo je ovo stanje opisao Abdullah ibn Mes’ud, radijAllahu anhu, riječima: ”Uistinu, nosilac Kur’ana ne treba noću spavati kada ljudi spavaju, da danju posti kada se ljudi mrse, da tuguje kada se ljudi raduju, da plače kada se ljudi grohotom smiju, da šuti kada se ljudi u besposlice upuštaju, da bude skrušen kada se ljudi ohole. Nosliac Kur’ana ne smije biti obijestan. On treba biti mudar, blag i miran. On ne smije biti suhoparan, nemaran, bučan, gromoglasan i napadan.”
Retorika i jačina argumenta nisu garant uspjeha u da’wi. Posebnost i jačina imana su najvažniji razlog za uspjeh u misionarskom djelovanju da’ije. Islamski misionari svoje vrijeme trebaju trošiti u pozivanju ljudi ka Allahu. Njihov doživljaj imana treba biti dublji i cjelishodniji od doživljaja ostalih ljudi. Njihova veza sa Allahom treba biti konstantna i konkretna. Ona mora biti kristalno čista i jasna.
Mi želimo profil islamskog misionara uvijek optimistički raspoloženog. On je izdržljivi borac i ne zna za pesimizam i svakodnevno propadanje u ovosvjetske nedaće koje uništavaju duh i snagu iskrenog islamskog radnika. Njegov optimizam gradi želju za žrtvom na Allahovom putu i produbljava potrebu za zadovoljstvom Uzvišenog i to će biti preokupacija njegovih misli i svakodnevna predodžba koja će
ispuniti svako polje nejgovog života. Takav način vjerovanja će u vjerniku probuditi svakodnevno prisustvo brige kako čovjeka nagoni na samoobračun prije nego li stane pred Uzvišenim na obračun. Na taj način da’ija precizira svoje životne stavove i poglede.
Napomena:
Mnogo je islamskih aktivista i džemata koji zanemaruju ovaj najbitniji detalj u životu svakog vjernika. Da o da’ijama i ne govorimo. Na veliku žalost, mnogi od njihovih stavova su izgrađeni samo kao rezultat reakcije na laičku akciju nevjernika i pokvarenjaka. S druge pak strane, oni se ne mogu pohvaliti poznavanjem Allahove vjere i sunneta Njegovog Poslanika, alejhis-selam. Njihova spoznaja Gospodara, dželle šanuhu, je veoma učmala i ograničena. Nema nikakve sumnje da su Kur’an i sunnet vodići kroz život svakog vjernika. Zato kroz prizmu Božije objave treba povesti bespoštednu borbu protiv tagutskih ideologija i religija.
Ovim ne želim umanjiti vrijednost njihovog djelovanja već samo namjeravam upozoriti na nužnost građenja stavova na osnovnim islamskim temeljnim načelima koja ne dozvoljavaju tolerantnu interpretaciju islamskih zakona pod pritiskom društva i zajednice. Da apsurd bude veći, neki islamski aktivisti svojim djelovanjem uporno pokušavaju da kroz svoje neargumentovane stavove i po svaku cijenu “uđu pod kožu” pozivanima u
islam!
Iz knjige: “Ti na putu Gospodara svoga pozivaj mudro i pravedno”
Autor: Husein ebu Idris
Knjiga je dostupna u download zoni
_____________________
7 Bilježi Tirmizi
8 Bilježi Buhari
9 Bilježi Muslim
10 Bilježi Muslim