بسم الله الرحمن الرحيم
Povinjavanje razuma argumentu
Primjer strasti je poput zarobljene zvijeri. Ako lanci kojim je ona vezana nisu dovoljno jaki, pući će pod naletom njene snage i divljačkog nasrtaja. Tako među ljudima ima onih koji ne kontroliraju snagu te zvijeri, ima ih koji su je vezali konopcem a ima i onih koji su je okovali u čelične lance.
Strast čovjeka tjera u propast dok ga razum, Allahovom dozvolom, čuva od propasti. Mudri ljudi razumom upravljaju svojim strastima. Ponekad srce čezne za nećim određujući na taj način posebnu kategoriju ophođenja. Međutim, razum određuje opravdanost tog postupka gledajući u posljedice praktikovanja istog. Požuda i strast čovjeka tjeraju ka provaliji a razum ga poput budnog čuvara štiti te provalije. Tako razum uči čovjeka kako se treba odbraniti navale strasti i na koji se način se treba spraviti sa tim zlom. Ipak, činjenica je da vladar u obliku strasti jača i puteve zla lukavo prikriva te konstantno sebi traži slugu koji će mu pomoći da nadvlada razum i okova ga u lance duhovne nemoći.
Primjer strasti je poput zarobljene zvijeri. Ako lanci kojim je ona vezana nisu dovoljno jaki, pući će pod naletom njene snage i divljačkog nasrtaja. Tako među ljudima ima onih koji ne kontroliraju snagu te zvijeri, ima ih koji su je vezali konopcem a ima i onih koji su je okovali u čelične lance. Možda ponekada čovjek i ne razmišlja o nećem, ali, nekakav argument ga incidentalno natjera na razmišljanje o tom postupku ili ideji i, jednostavno, on to i prihvati. Dakle, ubjeđenost je presudna u donošenju odluke o prihvatanju nekog stava ili ideje. Svakako, nakon toga neminovno dolazi praktikovanje ili nepraktikovanje nekog djela. Dapače, prije svega tu na scenu nastupa zdrav razum koji je u stanju da procijeni šta je dobro i prihvati ga, a šta je zlo i odbaci ga. Pa ko učini nešto na svoju štetu, ne može se nazvati razumnom osobom.
Kada se požuda i razum slože, ostavljaju iza sebe duboke pozitivne tragove. Ponekada požuda pobijedi razum i shrva ga i pored toga što razum osu’uje taj postupak.
Međutim, razum je uticajem požude toliko oslabljen da nije u stanju otkloniti opasnost i pogubne posljedice koje sa sobom nosi slast požude kao rezultat jačine strasti. To je pravo neznanje i učmalo ponašanje čovjeka koji praktikuje ono za što je siguran da mu škodi a ne bavi se onim što mu je od koristi. To je možda i rezultat odbojnosti prema korisnom a pristrasnost prema škodljivom! Čovjeka u ovom stanju ne možemo okvalifikovati kao potpunu neznalicu, naprotiv, možda su njegove informacije o znanju na zavidnom nivou. Međutim, njegova odbojnost prema dobrom i korisnom ga je toliko ograničila što se on sada nalazi u stanju izražavanja ne samo simpatije već i ljubavi prema štetnom i ružnom duhovnom doživljaju ili djelu. Tu mjerila gube na svojoj vrijednosti i primjer takve osobe je poput bolesnika koji se liječi terapijom za koju sigurno zna da ne može pomoći njegovoj bolesti.
Neobuzdavanje strasti vodi ka ogrezanju u strasti bez ikakvog razmišljanja. To će izazvati dugoročnu bol i tugu griješnika koji je jednom razumnom odlukom, uz Allahovu pomoć, mogao izbeći ponore slijepog slijeđenja strasti.
Ovo što smo u prošlim recima naveli treba biti dovoljan pokazatelj islamskom misionaru da je jačina ubjeđenosti u valjani argument pokretač i vodić ideje i etike.
Ne smije se zanemariti govor srca jer koncentraciju svojeg djelovanja islamski misionar treba usmjeriti upravo na srce koje treba izvršiti početni uticaj na dušu čovjeka a razum će biti samo kulminacija utemeljenja Istine u čovjeku.
Ipak, da nas neko pgriješno ne razumije, naglašavamo da islam ne dozvoljava ideologiju koja propovjeda da je razum osnova ili temelj za prihvatanje Istine.
Prefinjeni uzor kao generator pozitivne energije
Praktično sprovođenje islamskog misionarstva ili da’we se prije svega može ogledati u prefinjenom uzoru kojeg da’ija treba pružiti ljudima. Nema sumnje da je živi primjer i uzor upravo onaj detalj koji uvijek nedostaje a bezuvjetno osvaja ljudska srca i razum. Iskustvo nas uči da većina ljudi brže prihvataju kazivanja iz života pobožnjaka nego li govor koji je za njih manje ili više razumljiv.
Međutim, na prihvatanje ili odbijanje islamskog poziva najviše uticaja ima iskreni pristup islamu i bratska ljubav koju da’ija treba pokazati ljudima. Djelo koje prati riječi u čovjeku izaziva divljenje i poštovanje jer je to sasvim prirodno privlačno
čovjeku. Da o postojanom i dosljednom praktikovanju islamskih djela i ne govorimo. Ovdje navodimo krasnu izjavu Ibn-Kajjima, rahimehullah, koji kaže: ”Licemjerni i nemjerodavni učenjaci stoje na vratima Dženneta i pozivaju i nj svojim riječima dok svojim djelima pozivaju u Vatru. Kada god se ljudima obrate, njihova djela kao da govore: Ne slušajte ih! Da su u biti bili iskreno uvjereni u ono u što pozivaju, oni bi se prvi tome odazvali. Svojom vanjštinom oni su upučivaći, ali, u biti su pravi razbojnici.”
Herem ibn Hajjan, radijallahu anhu, je ljude upozoravao na pokvarene učenjake. Tada mu Omer, radijallahu anhu, napisa pismo u kojem je potražio da obrazloži svoju namjeru. On reče: ”To je imam koji govori kao učenjak a djeluje kao pokvarenjak. Tako on zbunjuje ljude pa ih odvodi u zabludu.”
Fakt je da prefinjeni uzor govori sam o sebi pa makar izostali jaki argumenti u raspravi o Istini. Svojim primjerom da’ija vrši izravni uticaj na ljude i budi njihovu ljubav prema Istini, poštovanje i puno uvažavanje onog u što on poziva. Na taj način, Allahovom dozvolom, da’ija sije sjeme uspjeha kreirajući plodno tlo gdje svojim djelom dokazuje ljudima istinitost i harominju svojeg životnog sistema ure’enog na osnovama Kur’ana i sunneta. Dakle, čovjek može biti učenjak iz bilo koje prirodne nauke poput medicine ili hemije. To su naučne grane čije izučavanje koristi materijalnom napretku zajednice. Pa i pored toga liječnik ili hemičar mogu biti ljudi neprimjernog ophođenja i morala, ali, time neće nikom nauditi jer ljudi izučavaju nauku a ne izopačeno vladanje naučnika. Međutim, ako je u pitanju islamski učenjak ili da’ija, on mora biti prefinjeni i iskreni uzor onoga u što poziva. U suprotnom, niko ga neće slušati i niko neće ni riječi od njega prihvatiti.
Rezimirajmo ovo izlaganje slijedećim ajetom: ”O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu
mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!” (Kur’an, 61/2-3)
Konkretna ubjeđenost u Islamsko vjerovanje
Duboko uvjerenje u islamsko vjerovanje i prednjačenje u manifestaciji imana uporedo sa duhovnom superiornošću čine najvažnije momente u životu i radu islamskog misionara. Islamski misionar treba prednjačiti svojom vjerom u Allaha. On
Ga se treba od svih najviše bojati, treba se iskreno na Njega oslanjati, uvijek treba paziti na svoje postupke i puno se mora Njemu kajati. Jezik mu treba uvijek biti vlažan od spominjanja Allaha. Razum mu treba biti uvijek usmjeren ka razmišljanju o tome kako On Uzvišeni savršeno stvara. Srce mu treba uvijek biti ispunjeno željom za lijepim susretom sa Gospodarem, dželle šanuhu. Treba prednjačiti u dobrim djelima.
Noću treba puno klanjati, danju treba puno postiti. Njegova iskrenost sa Allahom će biti pokazatelj i ključ njegovog uspjeha. To je pravo iskazivanje robovanja Uzvišenom koje uzrokuje sretan ishod i blagostanje za islamskog misionara. Njegov je rad krajnje ozbiljan, njegov je govor krajnje koristan.