Prvi put sam je upoznala u haremu Bajrakli džamije u Beogradu. Osjetila sam da je ona drugačija. Tačnije, da je poletnija od drugih. Kasnije smo započele razgovor. Vidjela sam veliku spremnost i odlučnost spram islama, mašaAllah. To me je podsjetilo na sestre koje sam prije upoznala, a i one su bile primile islam. Kako sve one liče! MašaAllah!
Dolazi ramazan. Zima 2044. godine. Muslimani širom svijeta počinju pripremu za doček važnog gosta. Čitav svijet saznaje da za muslimane počinje mesec mira i čišćenja. Bodrila sam jedinog muslimana iz moje okoline da i on počne s postom: “Hajde, pa nije to teško! Hajde, zajedno ćemo!”
Znam da je toj osobi bilo teško da počne sa ovim islamskim propisom u sredini netolerancije i nerazumevanja. Kako objasniti svijetu da si ti drugačiji i da poštuješ svoju tradiciju? Ja sam postila, a još uvijek nisam bila muslimanka. Vjerovala sam u Boga. To je za početak bilo dovoljno. Nedostajao mi je samo drugi dio šehadeta. O islamu sam znala malo, sasvim nedovoljno da bih ga tad prihvatila. Mamine prijateljice su bile muslimanke i imala sam određeno znanje o tome. Ka na primer, da se vjeruje u Jednog Boga i da se ne jede svinjetina, ali više nisam istraživala.
Roditelji su me učili da ne vjerujem u Boga, da je to besmislica. Ali, tražila sam Pravi put. Nekako mi se njihov odgovor činio previše determinsanim.
Ne mogu zaboraviti da me je otac, koji ne vjeruje u Boga, tješio kao djevojčicu, kada me je jako boljeo zub da zajedno zamolimo Boga da me prođe bol. Upitala sam ga: “Zar mi vjerujemo da Bog postoji?” Odgovorio je: “Sad ćemo vjerovati, pa poslije nećemo.” “Ne razumem!” Često sam kroz svoje sazrjevanje razmišljala o ovom događaju. Oni su me uporno učili ateizmu, jer su smatrali da je tako ispravno. Ali, u meni se uvijek krio protivnik toga. Sve je postajalo očiglednije sazrevanjem i prirodnim shvatanjem da Bog zaista postoji. Hrišćanstvo nisam shvatila. Trojstvo, šta je to? Uvijek sam se pitala kako to objasniti sebi. Ako ne možeš razumjeti, kako ćeš objasniti drugima u šta vjeruješ. I na kraju, ako ti ne vjeruješ dovoljno u nešto, ne možeš ni govoriti da je to tvoje vjerovanje.
Počela sam da vjerujem u Boga. Naravno, tad još nisam bila muslimanka. Mojim roditeljima je bilo teško to prihvatiti. Kada sam im rekla da sam primila islam, to je izazvalo šok. Više im nije bilo bitno da li sam hrišćanka ili muslimanka, sve dok sam vjerovala u postojanje Boga, a oni nisu.
Priča o početku mog novog života počinje prije ramazana, a svoj konac ima baš usred ovog divnog mjeseca. Šta me je to zapravo probudlio?
Sjedela sam u sobi odmarajući se. Dan, kao svaki drugi. Pogled mi je bio uperen u Kur’an, tek tako, ništa nije slučajno. Kur’an je odavno bio u kući. Nisam ga čitala, samo brisala prašinu sa njega. Sada sam htjela da ga pročitam. Nije tu bilo dvoumljenja, već jednostavna odluka. Dovoljno mi je bilo da pročitam nekoliko stranica na početku Mushafa i da već tog dana budem ubjeđena da sam pročitala istinite rečenice. Shvatila sam da je to u njemu Istina. Divan je to osjećaj, a pomalo i čudan, jer sve je došlo tako, kako bi neki ljudi rekli, na brzinu. Ali, zašto se dvoumiti i razmišljati puno, kad je sve kristalno jasno. Došla sam i do drugog djela šehadeta. Postala sam muslimanka.
I eto dođoh, za neke sasvim slučajno. Allah sve uređuje onako kako treba i kad je za to vrijeme. I tako za mene počinje novi svijet koji treba da istražujem, što meni kao jako radoznaloj i temeljitoj osobi neće biti naporno.
Nedugo poslije primanja islama, pokrila sam se – to je za mene jedan divan događaj. Na pitanje da li je to osjećaj zaostalosti i okova, odgovaram: “Ne, nikako! Otvorenost i sloboda, naravno.”
U početku sam mislila da mnogo toga znam od prije. Polako sam počela shvatati da nije tako. Tek kad pročitaš pravu Istinu o islamu i muslimanima shvatiš da su mediji napravli veliku zamku. Zato treba tragati bez predrasuda. Čitati izvore islama. Pravi uzor se nalazi u primjerima svih poslanika, kao i njihovih prijatelja, u primjeru našeg plemenitog Pejgambera, sallAllahu alejhi ve sellem, koga toliko volimo.
U sredini u kojoj je jako teško biti ono što želiš i jesi, opstaju mnogi “čudni ljudi.” Sve nas pomalo smatraju čudacima i strancima. A mi smo zaista stranci na ovom prolaznom dunjaluku. Teško je opstati u takvoj sredini, ali Allah nam daje snagu. Svaki korak u Njegovo ime pokreće nove korake u svakom smislu. Allahovom voljom, ima nas tamo gdje je teško zamisliti da smo jaki i napredni vjernici.
Nisam zvanično promjenila ime, ali je moj život promjenjen. Nisam promjenila porodicu, ali su oni navikli na “moju promjenu.” Trudim se da im svaki put, na sve bolji način, prikažem islam ne bi li razmislili o njegovim vrijednostima.
Moja priča nije puna inspiracija i jako interesantnih događaja. Dovoljno mi je da je ona moja i jedinstvena, da je mogu ispričati vama i svojoj dečici, inšaAllah.
Molim Allaha, azze we dželle, za hajjir na oba sveta, da nas sve uputi na Pravi put i učini sretnim! Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.
Hadidža
Iz knjige “Primile su islam kao Belkisa”