Ebu Hurejre, radijallahu anhu, veli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Tri su (osnovna) uzroka spasa, kao što su tri (osnovna) uzroka propasti.
Kad je riječ o uzrocima spasa, to su:
takvaluk u tajnim i javnim situacijama;
istinu govoriti u zadovoljstvu i u srdžbi;
umjerenost trošenja u siromaštvu i bogatstvu.
A kada je riječ o uzrocima propasti, to su:
potčinjenost škrtosti,
slijedženje strasti i
samoljublje i umišljenost, a toje najopasnije. “
Hadis je zabilježio el-Bejheki u Su’abul-imanu. Hadis je hasen.
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
“Tri su (osnovma) uzroka spasa”
Prvi uzrok spasa
“Takvaluk u tajnim i javnim situacijama”
Takvaluk znači strah od Allaha u tajnim i javnim situacijama i postupcima. To znači i sprovodženje Allahovih naredženja i klonjenje i izbjegavanje svega što je Allah zabranio, kao i zaustavljanje kod Allahovih, dž.š., granica, da se ne prelaze.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu rekao: “Allah, dž.š., odredio je neke dužnosti, pa ih nemojte napušati; postavio je granice, pa ih nemojte prelaziti. “
U arapskom jeziku riječ takvaluk, bogobojaznost, dolazi od glagola veka, odn. riječi vikaja, što znači zaštita. (1) On, zaista, štiti i čuva čovjeka od Vatre.
Allah, dž.š., rekao je: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani. “ (Alu Imran, 102)
Abdullah ibn Mesud u komentaru ovog ajeta izjavio je sljedeće: “Istinska bogobojaznost jeste to da se Allaha sluša i da Mu se ne griješi, da se spominje, a ne zaboravlja, da Mu se bude zahvalno, a da se ne poriču Njegovi nimeti.”
U časnome Kur’anu stoji: “Bojte se Allaha koliko god možete.” (et-Tegabun, 16)
Allah, dž.š., rekao je također: “O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu. On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovom bude pokoravao — postići će ono što bude želio.” (el-Ahzab, 70-71);
“A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (et- Talak, 2)
“O vjernici, ako se Allaha budete bojali, On će vam sposobnost dati, pa ćete istinu od neistine moći razlikovati i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. – A Allahova je dobrota neizmjerna.” (el-Enfal, 29)
Musliman se treba držati bogobojaznosti u svim javnim i tajnim situacijama. Naime, ovakav takvaluk s ovakvim razumijevanjem i značenjem biva razlogom uspjeha i spasa.
Drugi uzrok spasa
“Istinu govoriti u zadovoljstvu i srdžbi”
Musliman treba govoriti istinu, makar i na svoju štetu. Musliman je dužan govoriti istinu bez obzira na stanjem kojem se nalazi, bio on zadovoljan ili ljut, radostan ili tužan, pa makar i na svoju štetu.
Pa ukoliko bi bio pitan o nekom čovjeku, treba reći istinu bez obzira da li on lično bio njime zadovoljan ili ljut na njega, pogotovo u prilikama kada se neko raspituje kod njega o nekom drugom radi braka, kooperacije, zajedničkih poslova, poslovnih veza, trgovinskih odnosa, poljoprivrede i proizvodnje.
Ukratko, pravi musliman uvijek i stalno govori istinu, drži se istine u svim situacijama i okolnostima.
Musliman ne mijenja istinu i iskaze shodno svojoj strasti i želji.
Treći uzrok spasa
“Umjerenost trošenja u siromaštvu i u bogatstvu”
Ekonomiönost je štedljivost i umjerenost u trošenju u stanju bogatstva i siromaštva. Uvijek se drži umjerenosti i sredine, jer je islam propisao ekonomičnost i umjerenost. O ovome Allah, dž.š., u kontekstu nabrajanja karakteristika Svojih dobrih robova, kaže da su to i: “…oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.” (el-Furkan, 6)
Zato se pravi vjernik susteže od prekomjerne neumjerenosti, a drži se sredine, umjerenosti i ekonomičnosti u svim aspektima svoga života.
Koliko je samo bogatih ljudi koji su posjedovali veliku količinu imetka rasipanjem ostalo bez igdje išta. A koliko je samo siromaha koji su bar nešto nafake posjedovali, i to malo što su imali u cijelosti rasuli i podijelili, i tako postali teret drugima.
Zato, islam dolazi u svemu s umjerenosti i sredinom bez krajnosti. (2)
(1) Spas po el-Munaviju odnosi se na spas od Allahove kazne, 3/373. (op. prev.)
(2) U islamu je čovjek upozoren da se u svome trošenju kloni dvije krajnosti: prekomjernog
trošenja i škrtarenja. Prekomjerno trošenje uništava, upropaštava čovjeka, imetak i društvo,
a škmrenje odražava zatvaranje kapitala, tako da ga ni vlasnik ni društvo ne koriste. (op. prev.)
Šejh, muhadis Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah