A što se, pak, tiče upućenosti i zavisnosti stvorenja od Stvoritelja, to predstavlja prioritet među njihovim potrebama. Stvorenja imaju potrebu za vlašću Njegovom nad njima, Njegovim stvaranjem i apsolutnim savršenstvom. Na ovaj način oni su u vlasti Njegovoj a samo Njemu pripada vlast i hvala. Ova činjenica je poznata svakome ko ispravno vjeruje u Allaha i Njegove poslanike.
Neka pojava dokaz je nužnosti postojanja uzročnika, ali i njene potrebe i ovisnosti o tome uzročniku. Čovjekova potreba za opskrbom, upućuje čovjekovu ovisnost o Onome koji svemu daje opskrbu. Zato je ispravno mišljenje da su sva stvorenja po svojoj prirodi zavisna i upućena na Stvoritelja, te da to nije zbog bilo koga drugog razloga.
Također, neovisnost Gospodara o bilo kome od stvorenja, predstavlja neizostavno svojstvo. On ne može biti do li neovisan.
Potpuna upućenost stvorenja na pomoć Stvoritelja predstavlja njihovu glavnu karakteristiku i opis koji odgovara njihovoj prirodi. Stvorenja iz nepostojanja u postojanje izvodi On, kao što je i spuštanje kiše sa neba pojava koja sa Njegovom odlukom, ulazi u oblik pojavnoga i postojanoga, dočim to ranije nije bila. Ovu pojavu razum može pojmiti i prihvatiti, i ona je stajalište većine islamskih učenjaka i znalaca. Ono što je Kur’an naglasio u pogledu potčinjavanja, pokoravanja, slavljena i robovanja stvorenja Stvoritelju, drži se dodatnim argumentom kod običnoga svijeta, prethodnih i kasnijih generacija.
Jedna skupina učenjaka, pak smatra da se upućenost stvorenja na Stvoritelja i njihovo potčinjavanje Njegovoj volji manifestira upravo putem njihovog slavljenja i pokoravanja Tvorcu Jedinome. Iako je riječ samo o gestima i pokretima, ipak to je dokaz u prilog Tvorcu. Dokaz tome je i razastrta Zemlja, rijeke po njoj, raznovrsno drveće, biljke i njihovi plodovi koje izvodi, jer to svojim nijemim jezikom svjedoče. Ovo mišljenje zastupa Gazali i mnogi drugi, a ono predstavlja jedan od argumenata i za Ebu Bekra el-Enbarija, shodno Allahovim riječima (u prijevodu značenja):” Njemu se sve pokorava” (El-Bekare, 116)
On ustvrđuje da se svako stvorenje pokorava Njemu, Njegovome određenju i ono što On odredi izvršava. Eto, to je dokaz potčinjenosti stvorenja Stvoritelju
A to navodi i Zudžadž, argumentirajući Allahovim riječima (u prijevodu značenja): “..a Njemu se, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji..” (Ali-Imran, 83)
On dalje navodi da je to apsolutna pokornost i potčinjenost, koja je specifična s obzirom na fenomen različitosti u Božijem stvaranju. Ovo je ispravan stav. Međutim, mišljenje većine prethodnih i kasnijih generacija islamskih učenjaka, po kome potčinjavanje, pokoravanje i veličanje predstavljaju samo jedan dodatni argument u prilog činjenici zavisnosti stvorenja od Stvoritelja, meritornije je i prihvatljivije.
Neki ovo argumentiraju postojanjem onoga, koji se protiv svoje volje pokorava, potčinjava, prihvatajući od Boga i bolest, i zdravlje, i bogatstvo i siromaštvo.
A drugi pak, to argumentiraju Njegovim riječima (u prijevodu značenja): “..i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga..” (El-Isra, 44)
Veličanje upućuje na Tvorca, i ispravno je gledište na temelju kazanog, da sve ima svoj oblik kroz koji se slavi On, i sedždu kojom se pokorava Njemu.
Smisao gore navedenog je utvrđivanje činjenice da sva stvorenja imaju potrebu za Tvorcem, te da sva ona po svojoj prirodi upućuju na Njega i svjedoče Ga. Ovo je urođena, prirodna potreba prema kojoj je Bog stvorio ljude. On ih je također stvorio da Ga svjedoče i potvrđuju, i bez ovih dokaza u njima i oko njih. Ovoj temi smo već posvetili dovoljno prostora na nekoliko mjesta.
Zaključak:
Po logici stvari je jasno da bi se nešto iz nepostojanja u postojanje izvelo potreban je uzročnik. Ovo je nužno kada se radi o partikulama koje tvore cjelinu, a posebno je očito kada je riječ o univerzalijama. Uvođenjem partikularnog u egzistenciju univerzalno dobija svoje značenje.
Isti slučaj je i sa većinom pitanja o kojima raspravlja ulema ilmul-kelama i filozofi, a što predstavlja temelj njihovih naučnih opservacija. Pa tako naprimjer, utvrđuju principe svoje misli kroz sljedeće postavke: univerzalno je očitije od partikularnog, suprotnosti ne koegzistiraju i ne dotiču se, slične stvari jedne pojave su usporedive?
Čovjek spoznaje da je svaka univerzalna pojava očitija od partikularne, pa su tako neki dijelovi čovjekovog tijela veći i očitiji od drugih, da je dirhem kao novčanica u cjelini veća od njegovih dijelova, da je grad kao potpuna cjelina veći od kvartova koji ga čine, i da je planina kao cjelovit pojam veća od manjih brežuljaka koji je sačinjavaju.
Također, kada je riječ o suprotnostima, a to su postojanje i nepostojanje, čovjek kada donosi sud o nekoj pojavi, ustvrđuje jednu od dvije suprotnosti: postojanje i nepostojanje. A nikako nije moguće donijeti sud da i jedno i drugo egzistira u isto vrijeme. Čovjek dakle donosi sud na temelju poznatih mu partikularija, iako mu cjelovita pojava ne bila poznata i dostupna.
Pa ako je rezultat analogije spoznaja i otkrivanje stvari u totalitetu, a ne u njenim pojedinostima, onda je neosporno i nužno dokazivanje i potvrđivanje Tvorca, preko Njegovih ajeta (znakova). I to potvrđivanje onim putem kako je to Kur’an utvrdio i prema urođenoj prirodi, prema kojoj je On stvorio ljude. Iako je logička spoznaja neosporna i tačna, ipak je onda nedostatna u nekim elementima.
A kada Kur’an koristi analogiju u ajetima koji govore o Njegovoj Jednoći, onda koristi onu vrstu analogije koja ne počiva na nejasnim činjenicama.
Kada se govori o potrebi „čišćenja“ čovjeka od mahana i nedostataka, a koji remete njegovu potpunost, pa Uzvišeni Allah je Onaj Koji je bez ikakvih nedostataka i mahana. A kada se utvrdi čovjekova kompletnost o pitanju nekih svojstava, kao što su: zdravlje, znanje i snaga, pa Tvorac Uzvišeni je ispred stvorenja i savršen u svim ovim svojstvima. Sva stvorenja su znakovi i dokazi postojanja Tvorca. Razlika između analogije i ajeta je u tome što ajet upućuje na konkretni „ajet“ u nama samima ili oko nas. Svako stvorenja je znak i ajet koji dokazuje samoga Stvoritelja.
Ljudi čak, po utvrđenoj težnji i sklonosti prepoznaju Stvoritelja, i bez ovih ajeta. A da nije došlo do spoznaje i saznanja prije samih ajeta, otkuda bi onda oni uopće znali da konkretni ajet ukazuje na Njega. Primjer za to je neki pojam, gdje nam je cilj utvrditi njegovo ozbiljavanje, pa tek onda dolazimo do zaključka da se on naziva tim imenom.
Također, ustvrditi da nešto upućuje na neki pojam, obavezuje nas prije toga, na spoznaju samoga pojma. Jer, otkuda bismo znali na šta se imena i atributi odnose, a da prethodno nismo spoznali pojam. Razumijevanje pojma genitivne veze kao cjeline temelji se na spoznaji rectuma (odrednice) i regensa (odredbenice), tj dva pojma koji je tvore. Možda čovjek uopće nije upoznat sa pojmom genitivne veze. Onda mu je potrebna spoznaja o rectumu i regensu, jer na njima se temelji spoznaja i razumijevanje odnosa u genitivnoj vezi.
Ljudi su upućeni s činejnicom da su stvorenja ajeti i dokazi koji upućuju na Stvoritelja, pa zato oni moraju imati spoznaju o Njemu, da bi uopće govorili o dokazima koji upućuju na Njega.
Cilj gore navedenoga je da se istakne činjenica da su ovi racionalni analogni putevi spoznaje, naznačeni u Kur’anu, i da su u suglasju sa razumom i Šerijatom.
Ibn Sina, Razi, i drugi filozofi, koji dijele njihovo mišljenje smatraju da je put dokazivanja Stvoritelja u navođenju dokaza koji imaju stepen mogućnosti. A ono što je moguće, mora imati stvarnost. Iz ovoga proizilazi dokazivanje stvarnog preko dva načina. Ovo je stav Ibn Sine, kojega je utemeljio na osnovu stajališta učenjaka ilmul-kelama i njegovih prethodnika. Učenjaci ilmul-kelama podijelili su egzistenciju na vječnu i nastalu, dok ju je Ibn Sina podijelio na stvarnu i moguću. On nebo ne ubraja u nastalu egzistenciju, već moguću. Ovakvu podjelu egzistencije niko prije njega nije izvršio. Naprotiv, dobro upućeni misle da je pogriješio, jer je ustvrdio što niko od njegovih prethodnika nije ustvrdio. Već smo objasnili u više djela da su vječnost i nužnost usko povezani u mišljenju prethodnih i kasnijih učenjaka. Među njima ne nalazimo sporenja oko toga sve do dolaska ove grupe učenjaka na čelu sa Ibn Sinom.
Mi smo svjedoci da se m,noge pojave oblikuju u svojoij zbilji nakon št ih uoće nije bilo. Također, svjedoci smo nestanka brojnih pojava iz svijeta egzistencije. Dakle, ono što je postojalo i što neće biti u svijetu zbilje nikako ne može biti nužno i vječno. Pa, iako bi ovi filozofi uspjeli dokazati nužnost egzistencije, oni ostaju bez argumenata u tvrdnji da se ona razlikuje kada su posrijedi nebesa i nebeska tijela.
U ovoj stvari su Gazali i brojni drugi filozofi, razotkrili nedostatnost argumenata kod prethodne grupe filozofa na čelu sa Ibn Sinom. Njihovo glavno stajalište je da tvar nema nužnu egzistenciju, jer je sastvaljena od partikula. A nužno ne može biti sastavljeno od partikula.
Pojasnili smo neutemeljenost ovoga stava u više aspekata, a još uvijek oponentski glasovi ovome stajalištu, iznose argumente u prilog neodrživosti ovakvoga stava. A Gazali je kao što smo već rekli iz svoga ugla opovrgnuo njegovu neutemeljenost. Ovaj termin „nužan“ sadržava u sebi više značenja, pa se tako njime imenuje onaj koji sa po sebi opstoji i koga ne prati propadanje. Na taj način je pojam nužan, a i njegovi svi atributi su nužni. Imenuje se terminom nužan i onaj, koji opstoji sam, a čiji je pojam nužan, ali njegovi atributi nisu nužni.
Kreator onoga mogućeg, tj. stvorenja, tj Uzvišeni Tvorac, se također imenuje nužnim. Nužnim se dakle smatra pojam opisan atributima koji ga čine nužnim. Pojam bez svojstava nije zabilježen da egzistira, a također, atributi bez pojma ne bilježe svoju egzistenciju.
Na temelju ovakvih gledišta, oni koji govore o spoznaji , ustvrđuju da potpuna egzistencija nekog pojma uvjetuje njegovu nužnost.
Zaključak govora u ovome poglavlju bio bi taj da je istinska sreća i zadovoljstvo čovjeka u njegovoj upućenosti na Boga i zavisnosti od Njega, tj. da svjedoči tu činjenicu u životu i živi tom spoznajom.
Ova spoznaja ga čini pokornim, poslušnim i predanim Gospodaru. Sva su stvorenja ovisna o Gospodaru, međutim, neka od njih , usljed osjećaja neovisnosti i samodostatnosti uzobijeste se. Uzvišeni to ovako opisuje: “Uistunu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alak, 6-7)
” Kada čovjeku milost Našu darujemo i, postaje nezahvalan i uzoholi se, a kad ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.” (Fussilet, 51) A u jednom drugom ajetu kaže: “..onda očajava.” (El-Isra, 83)
Fetwe Tewhid Uluhijje od šejhul-islama Ibn Tejmijje, str. 64-70