Čovjek i osiromaši, a da uopće ne primjeti, kao što je slučaj kada potroši sav novac, pa tek spoznajom da se to desilo, postaje drugačiji. Sva stvorenja imaju potrebu za Stvoriteljem, ali nevjernici i licemjeri su u neznanju u pogledu toga, ne pridaju tome važnost, uopće ne razmišljaju o tome i ne žive u skladu sa tim. Vjernik međutim svjedoči i prihvata to, te živi u skladu s tim. Eto, to su istinski Allahovi robovi.
Svaki čovjek sam po sebi zavisi od Boga i upućen je na pomoć i podršku Njegovu. To spada u suštinske odlike čovjekova bića. On, međutim ne smije pomoć tražiti od nekoga drugoga. Samo je neovisan i dovoljan sam Sebi. Stvorenja su upućena na Stvoritelja u pogledu svjedočenja i priznavanja Njegove jednoće i apsolutne vlasti Njegove nad njima. O ovome sam već dovoljno i detaljno govorio.
Čovjek je stvorenje koje neprestano griješi i nemoćan je po svojoj prirodi, a Allah je milostiv prema njemu i prašta mu. On prašta i samilostan je.
Da nije Njegove milosti i dobročinstva, ne bi bilo dobra ni na ovome ni na onome svijetu. Da nije Njegovoga velikoga oprosta, čovjek ne bi mogao spasiti se od svojih brojnih grijeha. Čovjeku su itekako potrebne Božije blagodati i otklanjanje štete i nesreće. Blagodat ne bi mogao postići da Božije milosti nije prema njemu. Zlo, koje je posljedica njegovih grijeha, ne bi bio u stanju otkloniti da nije Njegovog oprosta. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreća koja te zadesi sam si zaslužio…” (En-Nisa, 79. ajet)
U ajetu se pod nesrećama misli na sve ono što žalosti čovjeka i što mu nanosi bol, dok se pod srećom misli na sve ono čemu se čovjek raduje i što mu pruža zadovoljstvo. Uzvišeni je rekao (u prijevodu značenja):
“…i u kućama dobru i u zlu samo ih provjeravali da bi se opametili” (El-E’araf, 168. ajet)
Blagodati, milost i dobro su isključivo od Allaha, i niko drugi ne može polagati na to pravo.
I o ovoj temi smo već dovoljno rekli na drugim mjestima.
Nereće su rezultat ljudskih grijeha i onoga što su ono svojom praksom zaradili. Uzvišeni je rekao (u prijevodu značenja):
“Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš-Šura, 30. ajet))
A kada je riječ o blagodatima, koje su rezultat čovjekove pokornosti, one predstavljaju nagradu za ono što je uradio, ali se, opet, dešavaju zahvaljujući Božijoj dobroti prema čovjeku. Zahvaljujući Bogu, Stvoritelju čovjeka, on je pokoran, predan i poslušan, kao što Božiji prijatelj, Ibrahim, alejhisselam, kaže:
“koji me je stvorio i na pravi put uputio.” (Eš-Šu’ara, 78. ajet)
I na drugome mjestu: “… učini nas dvojicu Tebi odanim..“ (El-bekare, 128) i „… učini me od onih koji će namaz obavljati..” (Ibrahim, 40. ajet)
Pogledajmo i sljedeće ajete:
“Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsti vjerovali.” (Es-Sedžde, 24. ajet)
“..ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao…” (El-Hudžurat, 7. ajet)
A Uzvišeni je to zaključio riječima:
” .. dobrotom i blagodati Allahovom..” (El-Hudžurat, 8. ajet)
U Ebu Davudovom Sunenu i Sahihu Ibn Hibbanovom stoji hadis:
„Uputi nas putevima spasa, izvedi nas iz tmina na svjetlo i učini nas zahvalnim na Tvojim blagodatima, i da ih iskreno prihvatimo i molimo Te da ih upotpuniš prema nama.“
U El-Fatihi Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja): “…uputi nas na pravi put.” (El-Fatiha, 5. ajet)
U dovi koju bilježi Taberani od Ibn Abbasa, a koju je Poslanik učio pred Arefat, stoji sljedeće:
Gospodaru moj, Ti čuješ moje riječi, znaš mjesto gdje stojim, i znaš ono što skrivam i ono što u javnost iznosim. Tebi Kome ništa moje skriveno nije, obraćam se, ja jadan i siromašan, molim i vapim za Tvojom pomoći. Ja nesretnik, uplašen zbog gijeha svojih, molim te dovom nevoljnika i skrušenom molbom jadnoga griješnika. Obraćam ti se dovom uplašenoga i slaboga koji se volji Tvojoj potčinjava, i potvrđujem svoju slabost i nemoć. Gospodaru moj, nedozvoli da ova dova Tebi bude moje razočarenje, budi mi milostiv. Ti Koji najbolje o svemu vodiš brigu i najbolje daruješ.
Termin abd u Časnom Kur’anu odnosi se na onoga koji iskazuje ibadet Allahu, dok se on ne odnosi na onoga ko ne prakticira ibadet.
“Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim…” (El-Hidžr, 42. ajet) a riječi Uzvišenoga u nastavku ajeta, prema mišljenju većine komentatora Kur’ana i uleme, predstavljaju tzv. „rastavljeno izuzimanje“: .. osim nad onima koji te budu slijedili.
Također, potvrdu značenja termina abd nalazimo i u sljedećim ajetima: “.. sa izvora iz koga će samo Allahovi dobri robovi piti..” (El-Insan, 6. ajet)
“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju…” (El-Furkan, 63. ajet)
“..i sjeti se roba Našeg Davuda..” (Sad, 16. ajet)
“..divan je on rob bio i mnogo se kajao!” (Sad, 30. ajet)
“I sjeti se roba našeg Ejjuba… ” (Sad, 41. ajet)
“I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba …” (Sad, 45. ajet)
“..i nađoše jednoga Našeg roba..” (El-Kehf, 45. ajet)
“Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba..” (El-Isra, 1. ajet)
“On je doista bio rob zahvalni…” (El-Isra, 3. ajet)
“A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome…” (El-Bekare, 23. ajet)
“I objavio robu Njegovu ono što je objavio…” (En-Nedžm, 10. ajet)
“A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli…” (El-Džin, 19. ajet)
“Neka je uzvišen Onaj Koji robu Svome objavljuje Kur’an…” (El-Furkan, 1. ajet)
Mnogo je sličnih ajeta koji potvrđuju iznesenu tvrdnju. Terminom abd se također u Kur’anu Časnome imenuju sva stvorenja, a kao primjer mogu nam poslužiti sljedeći ajeti:
“Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi..” (El-E’araf, 194. ajet)
“Zar nevjernici misle da pored Mene za bogove mogu uzimatu robove Moje?” (El-Kehf, 102. ajet)
Postoje tumačenja da se ovdje misli na meleke i Božije poslanike, pa se ustvrđuje apsolutna zabrana uzimanja bilo koga za zaštitnika, kad je to pravo oduzeto ovim odabranim Njegovim stvorenjima.
“…ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište!” (Merjem, 93. ajet)
U sahih predaji u poglavlju o Dedžalu, koju navodi Muslim, stoji sljedeće:
A Allah je objavio Mesihu, da On moćne robove ima protiv čije snage niko ustati ne može
Ovo je u kontekstu ajeta sure El-Isra, gdje se govori o snažnim robovima Njegovim koji će pregaziti Svetu zemlju i Jerusalem.
“.. poslat ćemo protiv vas robove Naše…” (El-Isra, 5.ajet)
Stanovnici Svete zemlje nisu pokorni Bogu bili, pa se potvrdio zapis sudbine da će ih zadesiti poniženje i bijeda.
Kur’an govori o tome da će i nevjernici biti u situaciji kada ih se može posmatrati kao robove, jer će priznati postojanje Stvoritelja i jer će Mu se pokoriti, iako u Njega nisu vjerovali.
“…većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim…” (Jusuf, 106. ajet)
“..kao robovi u Milostivog tražiti utočište!” (Merjem, 93. ajet)
Tj. bit će potčinjeni Njegovoj volji i slabi.
Poznato je da će se u tom stanju pojaviti na Ahiretu, dok su oholost i nemanifestiranje pokornosti Allahu karakteristike koje su važile za njih samo na ovome svijetu.
“On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno” (Merjem, 94-95. ajet)
U ovom ajetu, kao i sljedećem koga navodim, ne naglašava pojedinačni dolazak pred Boga:
“A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili..” (El-En’am, 94. ajet)
“..a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji…” (Ali Imran, 83. ajet)
“Allahu se pokorava sve što je na nebesima i na Zemlji, htjeli ili ne htjeli..” (Er-Ra’d, 15. ajet)
“Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji, sve je Njemu poslušno.” (Er-Rum, 26. ajet)
Nije značenje ovih ajeta da stvorenja nemaju svoju volju i moć, i da su svi njihovi postupci predodređeni. Ovu tvrdnju potvrđuje upotreba termina kao što je činjenje sedžde Njemu, iskazivanja poslušnosti i uopće predanosti Bogu, a što ne korespondira sa terminima htjeli, ili ne htjeli. Ovi termini potvrđuju njihovu slobodu u postupcima, jer onaj koji nema svoju slobodnu volju ne može razmišljati o poslušnosti, činjenju ili nečinjenju sedžde i uopće o vjeri u Boga… Sva stvorenja po svojoj prirodi potvrđuju Boga kao Tvorca, i ona se potčinjavaju tome i pokoravaju pred tim. Zbog brojnih razloga oni su to prinuđeni potvrditi, a mi ćemo navesti samo neke:
– Spoznaja o potrebi obraćanja Bogu, čemu svi ljudi pribjegavaju posebno u teškim situacijama kada nema drugog izlaza.
– Pokoravanje i prihvatanje onoga što je On zapisom sudbine odredio, a što stvorenja nisu u stanju izmijeniti
– U velikom broju slučajeva ljudi se potpuno potčinjavaju pred onim što je On naredio, iako im to uopće nije po volji. Izbjegavaju griješenje prema Tvorcu mada preko volje. Takve primjere nalazimo kod nemuslimana, pripadnika islamske države i kod samih muslimana, koji prihvataju vjeru koju je objavio Allah Svojim poslanicima, ali griješe prema Njemu.
Vjernik se, međutim, dobrovoljno predaje Allahovoj volji, prihvatajući strpljivo sve što ga zadesi od nesreća. On se drage volje predaje i pokorava Allahu, i čini sedždu, koja ima za cilj upravo pokoravanje i potčinjavanje pred Njim.
Nastavlja se inšaAllah…
Fetwe Tewhid Uluhijje od šejhul-islama Ibn Tejmijje, str. 58-64