“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!”
“Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.
Svemilosnom, Milostivom.
Vladaru Dana sudnjeg.
Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo.
Uputi nas na Pravi put,
na put onih kojima si blagodati podario,
a ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.”
“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!”/1/
Prema predanju Ebu Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn Abbasa se navodi da Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure “En-Neml”, iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura.
Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn Abbasa, koje prenosi Ebu Davud. Oni, pak, koji smatraju da je to ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četverica halifa bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabi’ini, odnosno nasljednici tabi’ina. Usto, ovo je stav i Ebu Hanife, Sevrija i Ibn Hanbela, dok Imam Malik smatra da se bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi.
Ukratko, može se reći da predanje od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuje na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.
Vrijednosti bismille
Imam Ebu Muhammed Abdurrahman ibn Ebi Hatim, rahimehullahi, u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana, prenosi da je rekao: /22/ “Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje u vezi s bismillom, tj. Riječi: ”U ime Allaha , Svemilosnog, Milostivog” na što je on odgovorio: “To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju.”
Veki’, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Mes’uda da je rekao: “Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest zebanija (čuvara Džehennema), neka uči bismillu”, pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih. To navode Ibn Atijje i El-Kurtubi. Ibn Atijje odabira ovo mišljenje i navodi slijedeći hadis: /23/ “Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio: “Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!‘“ Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.
U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn Abbasa, navodi se: “Prvo što je Džebrail saopšio Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: ‘Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!’, a zatim je rekao: ‘Reci: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog’.” En-Nesa’i u knjizi
“Dan i noć”, te Ibn Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ “Bio sam iza Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: ‘Propao šejtan!’, a on mi je odgovorio: ‘Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: ‘Bismillah’, jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!’ ” To je uticaj berićeta riječi bismille!
Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno.
Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ “Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže: ‘U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!’ – ako iz toga odnosa bude rođeno dijete – šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!”
Ime Allah, vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A’ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!” (59:22-24)
Buharija i Muslim navode od Ebu Hurejra, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ “Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet.”1
Predstavljaju dva imena izvedena iz riječi “milost” sa pojačanim značenjem. Ime “Svemilosni” ima općenitije značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!
“Hvala Allahu, Gospodaru svjetova” /2/
“Hvala Allahu” – pretpostavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj zna samo On, azze we dželle, isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugoga!
Određeni član uz riječ znači obuhvatnost svake /28/ “Bože! Tebi pripada svaka hvala; Tebi pripada sva vlast; u Tvojim je rukama svako dobro; Tebi se sve vraća…!”
“Gospodaru svjetova.” – Riječ označava Onoga Koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se riječ upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo: “domaćin kuće”, “vlasnik mača”, dok riječ s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.
“Svjetova” – množina je u genitivu od riječi “svijet”, koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji, na kopnu i moru. U tom smislu, ljudi predstavljaju svijet, džini predstavljaju svijet, meleci predstavljaju svijet… itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Abbasa:, a to znači: “Hvala Allahu, Koje mu pripada sve što je stvoreno na nebesima i Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!”
“Svemilosnom, Milostivom” /3/
“Svemilosnom, Milostivom” dva su imena izvedena iz riječi “milost” u vidu pojačanog značenja; međutim, ima jače značenje od. Dakle, imenica izvedena je, uprkos mišljenju neke uleme da je neizvedena. To pokazuje i predanje Tirmizijeve, koje on ocjenjuje kao sahih (vjerodostojno) od Abdurrahmana ibn Avfa, radijAllahu anhu, koji navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, kako kaže: /29/ – Uzvišeni Allah kaže: “Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom Imenu.2 Ko ih održava – Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!” Zatim navodi: “Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi.”
Ibn Džerir, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: prvo ime “Svemilosni” odnosi se na sve stvoreno,3 a drugo “Milostivi” odnosi se posebno na vjernike.
U vezi s tim, neki kažu: – Zato je On rekao: “Zatim se nad Aršom uzvisio Svemilosni!” (Prijevod značenja, 25:59); zatim: “Svemilosni nad Aršom se uzvisio!” (Prijevod značenja, 20:5)
Glagol “uzvisiti se” ovdje je naveden uz ime “Svemilosni”, što znači da obuhvaća milošću sva stvorenja. Allah Uzvišeni kaže: “Prema vjernicima je milostiv” (Prijevod značenja, 33:43), tako da ovo Svoje ime vezuje samo za vjernike. U vezi s tim neki učenjaci tvrde da je to dokaz da ime “Svemilosni” znači pojačan intenzitet milosti, budući da se odnosi na oba svijeta.4
El-Kurtubi kaže: “On, dželle šanuhu, opisao je sebe riječima “Svemilosnom, Milostivom” nakon riječi / رب/ “Gospodar svjetova” kako bi dao olakšanje i podsticaj nakon zastrašivanja! Naime, “Svemilosnom, Milostivom” riječi su koje sadrže podsticaj koji dolazi nakon sintagme:
“Gospodaru svjetova”, koja nosi zastrašivanje i strepnju, kao i u slijedećem ajetu:
“Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta, da sam Milostiv i da je Moja kazna bolna!” (Prijevod značenja, 15:49)
U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu Hurejre da je rekao: – Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao je: /31/ “Kada bi vjernik znao kolika je Allahova kazna, niko se ne bi nadao Njegovom Džennetu; kada bi nevjernik znao kolika je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegovu milost!” Ime “Svemilosni” jeste ime koje ljudi ne smiju prisvajati za sebe, niti se ono može dati bilo kome s obzirom da je ono isključivo ime Allaha Uzvišenog. Stoga, kada je Musejleme el-Kezzab (Musejleme Lažni) to sebi javno dozvolio uzevši ime “Svemilosni Jemame”, Allah mu je dao ogrtač laži, proglasio ga lašcem. Uz njegovo ime otada obavezno ide i kvalifikativ “Kezzab”, “Lažac”, što je postalo lošim primjerom, kako među građanima, tako i među beduinima, koji često kažu: “Veći je lažac i od Musejleme!”
“Vladaru Sudnjega dana” /4/
Neki učači čitaju ovako: “meliki jeumiddin” a drugi “maliki jeumiddin”, i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih (mutevatir) predanja. Usto, nekada se navodi i čitanje “vlast” sa kesrom na “mimu” i sakinom na “lamu”! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan već i na ovaj svijet. On (Allah, azze we dželle) vladar je ovoga ali i budućeg svijeta, a prethodno je bilo spomena da je On gospodar svih svjetova, a u to spadaju i ovaj a i budući svijet (Ahiret). Ovdje je riječ “Vladar, Posjednik” pridodana uz sintagmu “Dan suda” (tj. Sudnji dan) budući da toga dana niko neće moći polagati pravo na bilo što mimo Allaha Uzvišenog, kao što niko neće moći ni govoriti bez Njegove dozvole. Allah Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu.” (Prijevod značenja, 78:38)
Ed-Dahhak prenosi od Ibn Abbasa: “Vladaru Dana suda” znači da toga dana niko neće imati vlast niti posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi i kaže: “Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed!” Jer, tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti niti imetka!
“Dan suda (Sudnji dan)” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro – dobrim, a za zlo – zlim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Moj Bože, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voliš praštanje, pa oprosti i nama!
“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!” /5/
Spojena zamjenica “Samo Tebe” pred -stavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan.
“Samo Tebi robujemo” znači, dakle, “ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim u Tebe”, što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ ibadet semantički je usko vezana za riječ, koja znači poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. Kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno, potčinjena i pokorna. U Šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost, odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije (Selefa) govore: “Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio, tj. “Samo Tebi robujemo” predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: “i samo od Tebe pomoć tražimo” predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.
U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg u drugo lice zamjenicom “Tebe”, što je u skladu s ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi pohvalu i Njegovu veličinu, da bi se potom ogradio od obožavanja bilo koga drugog, odnosno od traženja pomoći od bilo koga drugog osim od Allaha, time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica “Tebi” riječima:
“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!”
Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: tj. samo Tebi tevhid (monoteizam) iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi a i u pogledu svih drugih stvari, je došlo prije, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.
“Uputi nas na Pravi put!” /6/
Nakon što je iskazana pohvala Onome od Kojega se pomoć traži, slijedi molba u skladu s riječima Uzvišenog: /32/ “… polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono što on traži.” Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je i kazano riječima: “Uputi nas na Pravi put!” Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih djela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su: “Gospodar svjetova”, Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se potom izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastitu uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što – bez dodatka ili nedostatka – predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja. To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu s naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem. Kada se musliman zadubi u kur’anske ajete, vidjet će da svim ajetima kojima se upućuje dova obavezno prethodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.
Uzvišeni Allah kaže jezikom Zunnuna, alejhisselama: “Nema boga drugoga osim Tebe; Uzvišen si; ja sam, uistinu bio silnik” (Prijevod značenja, 21: 87), jer on (Zunnun), nakon što ga je progutala riba, nije našao pogodniji način za obraćanje Allahu od potvrde Njegove jednoće i čistote, odnosno priznanja grijeha kojim je sebi učinio nepravdu i nasilje. Ovo priznanje grijeha, povezano s kajanjem za učinjeni prijestup, ima ulogu tevbe (pokajanja) upućene Allahu Uzvišenom, što je, bez sumnje, jedno od osnovnih dobrih djela koje Allah prima kao sredstvo obraćanja Njemu. Primjeri ove vrste u Kur’anu su brojni, a jedan od njih su i riječi Allaha Uzvišenog, iskazane jezikom naših praroditelja, Adema i Have, nakon što su učinili grijeh:
“Gospodaru naš, rekoše oni, prema sebi smo učinili nasilje i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo propasti!” (Prijevod značenja, 7:23)
To su riječi koje je Adem, alejhisselama, primio od svoga Gospodara (da njima dovu čini),
da bi mu, potom, bilo oprošteno. Takve su i riječi Allaha Uzvišenog:
“Gospodaru naš, mi smo uistinu čuli glasnika koji poziva u vjeru, da vjerujete u Gospodara svoga, pa Mu se odazvasmo: Vjerujemo!” (Prijevod značenja, 3: 193)
Nema sumnje da je vjera u Allaha, subhanehu we te’ala, i Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, osnov svih dobrih djela. Stoga, nakon što su Allahu uputili ovo dobro djelo, tj. vjeru u Njega i Poslanika Njegova, spomenuli su svoje potrebe tražeći oprost riječima:
“Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pokrij naše hrđave postupke i usmrti nas sa dobrim.” (Prijevod značenja, 3:193) Ovo je pouka od Allaha Uzvišenoga, da bismo znali kako ćemo Mu se obraćati.5
“Na put onih kojim si blagodati podario, a ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali”/7/
“Na put onih kojim si blagodati podario.” Ovim se objašnjavaju riječi: “Pravi put.” Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:
“Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!” (Prijevod značenja, 4:69-70)
Ed-Dahhak navodi da je Ibn Abbas rekao: “…Na put onih kojim si blagodati podario…”, jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine i Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima našega Gospodara:
“A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” (Prijevod značenja, 4: 69)
Riječi Allaha Uzvišenog:
“A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali” znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.”
PUT VJERNIKA pretpostavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: “…onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi” (Prijevod značenja, 5: 60), a na kršćane zabluda – u skladu s riječima:
Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli.” (Prijevod značenja, 5:77)
Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ “Pitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog: ”A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: “Židovi”, te i usto dodao:”Niti onih koji su zalutali “kršćani! Oni su zalutali!”
Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne, sa svojim lancem prenosilaca, od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn Merdevejha od Ebu Zerra se navodi: /34/ “Pitao sam Allahovog Poslanika u vezi s riječima: “na koje se srdžba izlila”, pa je rekao: “To su židovi”, a ja dodao: “Niti onih koji su zalutali!”, pa je rekao: “To su kršćani!”
Zaključak
Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenome, zahvalu Allahu, veličanje i pohvalu Allahu, dželle šanuhu, navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i obožavaju Ga, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu (ibadet) i čistom, monoteističkom obožavanju, te čistotu od svakog oblika idolopoklonstva (širka), odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do dženetskog blaženstva, u društvo vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.
Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih djela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastrašivanje i upozorenje na slijeđenje putova neistine, da ne bismo bili oživljeni na Sudnjem danu u društvu onih koji su slijedili te putove, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.
Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima:
“Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba...”
Ovdje je u riječima: “a ne onih na koje se izlila srdžba“ izostavljen subjekat srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:
“Koga Allah uputi, on je na Pravom putu, a kome da da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!” (Prijevod značenja, 18:17) Zatim kaže:
“Kome Allah da da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju.” (Prijevod značenja, 7: 186)
Više drugih ajeta, također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indeterminista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj bidat nejasnim ajetima iz Kur’ana, ostavljajući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: /35/ “Kada vidite one koji iz Kur’ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur’anu i budite oprezni s njima.” To su oni koje je Allah, azze we dželle, opisao riječima:
“Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur’ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem.” (Prijevod značenja, 3:7) Prema tome, u Kur’anu nema uporišta
za bilo kakve novotarije, bid´ate, budući da je on objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog.6
Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: “Amin!”, što znači: “Bože, uslišaj!” Tačno je da je to lijepo (mustehab) za onoga ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ “Kada imam kaže ‘Amin!’ i vi to kažite, jer onome čija riječ ‘Amin’ bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi.”
U Muslimovom Sahihu navodi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /37/ “Ako neko od vas u namazu kaže ‘Amin!’ istovremeno dok i meleci govore na nebu, i to se jedno s drugim poklopi, njemu će biti oprošteni sitni grijesi koje je ranije činio.” Od Enesa se navodi da je rekao: /38/ “Meni je dano ‘Amin!’ u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio ‘Amin!’ Zato i vi završavajte svoje dove s ‘Amin’ da bi vam ih Allah uslišao.“
Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju navode slijedeći ajet:– I Musa reče: “Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstvo u žvotu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihvate dok ne dožive patnju nesnosnu!” On je rekao: “Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!” (Prijevod značenja, 10:88-89)
Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi: “Uslišena je molba vaša.” To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna!7
Iz knjige: Tefsira od Ibn Kesira – skraćena verzija
Priprema i obrada: Stazom islama
——————————————————————————–
1 Riječ znači: “Ko ih istinski razumije i radi po njima.” Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožva). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. što se tiče toga da riječ znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je “naučio” ta imena jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik dostavio.
2 Allahovo ime je ER-RAHMAN a rodbina se na arapskom kaže er-rahim. (Prim. Rec.)
3 Ja bih rekao: “Svemilosni” znači da je milostiv prema stanovnicima ovoga svijeta i ahireta, a “Milostivi” odnosi se posebno na vjernike na Sudnjem danu. Naime, Allah Uzvišeni milostiv je na ovome svijetu podjednako i prema vjernicima i prema nevjernicima u pogledu pitanja njihovoga života i svega što osigurava uvjete života na ovome svijetu. U odnosu na to, Njegova milost je sveopća. Da to nije tako, ne bi bilo nikakvih uvjeta za bilo kakvu obavezu razuma koji im je podaren da razlikuju istinu od neistine, odnosno, obavezu potčinjavanja svega u kosmosu, kako bi od toga imali koristi stanovnici Zemlje, i ljudi i džini, budući da je “On Onaj Koji vam je sve na Zemlji stvorio.” (Prijevod značenja, 2:29) Stoga, postojanje uvjeta za obavezu na ovome svijetu omogućuje polaganje računa na Ahiretu.
4 Ja bih rekao: “Što se tiče teksta dove… /30/ “O Svemilosni~e ovoga svijeta i ahireta, Milostivi!”, riječ “Milostivi” ovdje znači da je milostiv prema vjernicima na ovome svijetu, s obzirom na njihovu pokornost i vjeru u Allaha, izvršavanje Njegovih naredbi i izbjegavanje zabrana, kako bi im olakšao puteve takvog djelovanja. Pored toga, On će biti milostiv prema njima i na Sudnjem danu uvodeći ih u Džennet, nagrađujući ih time za vjerovanje i pokornost koje su pokazali. Prema tome, njihova pokornost prema Allahu Uzvišenom na ovome svijetu stvar je Njegove milosti prema njima, a nagrada Džennetom, također, rezultat Njegove milosti. To je i smisao riječi Allaha Uzvišenog: “Milostivi”, a Allah to najbolje zna!
5 Vidjeti naše djelo
6 Vidjeti u Tefsiru Ibn Kesira – skraćena verzija (prevedena na bosanski jezik) na strani 34. fus nota 13.
7 Ovo je sasvim u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: “Kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i ćutite da bi vam se smilovalo.” (Prijevod značenja, 7:204) Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha, dželle šanuhu, kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni i zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće da i razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova Milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem: /39/ “Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur’an, vi šutite…” Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je Fatihu učiti za imamom u skladu s hadisom: /40/ “Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu.” To Allah najbolje zna!