Kada je Mervan b. Abdilmelik bio na samrti, u blizini Damaska je vidio perača kako svojim rukama pere haljinu i udara je prakljačom, pa je rekao:
“Kamo sreće da sam i ja bio perač rublja i od jednog do drugog dana životario od rada svojih ruku i da na ovom svijetu nikada nisam postavljen ni na jedan položaj!” Čuvši za te njegove riječi Ebu Hazim je rekao: “Hvala Allahu koji je dao da oni na samrti priželjkuju da budu ono što smo mi, a da mi na samrti ne priželjkujemo da budemo ono što su oni.”
Priča se da je neko Abdulmelika na samrtnoj postelji upitao: “Kako se osjećaš, vladaru pravovjernih?” – pa mu je odgovorio: “Kao što je rekao Uzvišeni: ‘A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili dali.’ (Prijevod značenja El-En’am, 94)
Priča se da je Harun er-Rašid pred smrt lično svojom rukom odabrao svoje ćefine, zagledao se u njih i rekao: ‘Bogatsvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više.’ (Prijevod značenja El-Hakkatu, 28-29) Pripovjeda se da je El-Me’mun pred smrt po svojoj postelji posuo luga, legao na njega i zamolio: “O Ti čija je vlast neprolazna, smiluj se onome čija je vlast prošla!”
El-Hadždžadž je na svojoj samrti rekao: “Bože, oprosti mi, jer svijet govori da mi nećeš oprostiti.” Omeru b. Abdilazizu se dopala ova njegva izjava, pa mu je pozavidio na njoj. Kada su El-Hasanu ispričali šta je rekao, upitao je: “Je li to on, doista, rekao?” – pa su mu rekli da jeste, na što je on rekao: “Nadam se da će mu i oprostiti.”
Kada je Bilal, radijAllahu anhu, bio na samrti, njegova je žena rekla: “Kakve li žalosti!” – pa je on rekao: “Kakve li radosti! Sutra ću biti zajedno sa Muhammedom i njegovima.”
Priča se da je Abdullah b. el-Mubarek, na samrti otvorio oči, nasmijao se i rekao: ‘Za ovakvo nešto neka se trude trudbenici! (Prijevod značenja Es-Saffat, 61)
Poslušaj ove savjete u stihovima:
već je neznanac u grobu i ćefinima.
Sati mojih dana prolaze bez pokajanja,
bez plača, straha i žaljenja.
Put mi je dalek, a opskrba nedovoljna,
svoj udio još uživam, a smrt mi kuca na vrata.
Koliko je Allah prema meni blag, pa mi odgađa,
ogrezao sam u grijesima, a On ih pokriva.
Ja sam taj koji je zatvorio vrata upornom
neposlušnošću, iako me Allah na oku drži.
Ah, grijehu zapisani, u nehaju učinjeni,
ah, žalosti koja je ostala da mi srce para.
O Ti koji me koriš, korenja se prođi,
jer, kada bi znao šta je sa mnom, oprostio bi mi.
Pusti me da žalim i da sam sebe oplakujem,
da cijelo vrijeme u sjećanju u žalosti provedim.
Pusti da bez prestanka suze lijem,
možda će me pouka od gorčine suza spasiti.
Kao da sam među čeljadi oduzet i da
ležim na postelji na kojoj me njihove ruke prevrću.
Doveli su ljekara da me liječi,
ali ne vidim da mi ljekar danas može pomoći.
Agonija me sve više steže, a smrt sebi vuče,
iz svakog nerva bez ikakve pažnje i olakšanja.
S grcanjem mi se iz grkljanja čupa duša,
u grkljanu osjećam gorčinu grcanja.
Duša je iščupana, a tijelo ostalo ukočeno,
na postelji na kojoj ga njihove ruke okreću.
Zatvorile su mi oči i svi me napustili,
i poslije očaja dali se na kupovinu ćefina.
Onaj koji mi je najbliži traži gasala,
koga će dovesti da me ogasuli.
Govori: “O ljudi, hoćemo dobra i vješta gasala,
koji je slobodan, odgojen, učtiv, učen i bistar!”
Jedan od njih je došao i počeo da mi skida,
odjeću i da me još i od nje rastavi i gola ostavi.
Stavili su me sama na komad daske,
a iznad mene se čuje žubor vode što me pere.
Voda se po meni odozgo sipa i pere me,
po treći put, nakon čega traže ćefine.
Oblače me u odjeću bez rukava,
a moja jedina opskrba je balzam koga staviše.
Ostaviše me ispred mihrama i odoše,
iza imama da klanjaju i od mene se oproste.
Klanjali su mi dženazu bez ijednog ruku’a,
i sedžde, ne bi li mi se Allah smilovao.
I pažljivo me spustili u kabur,
sišao je i jedan od njih da me namjesti.
Skinuo je haljinu sa moga lica da me vidi,
i prolio suze po licu mome da ga natopi.
Ustao je i skupio snage i ostavio me.
Povikali su: “A sada zatrpajte zemljom i zaradite
sevab od Milostivog i Dobrostivog!”
U mraku kabura gde nema ni majke,
ni oca, ni brata da me razgovori.
Ostavili u me i nastavili moliti,
Bože moj, mimo Tebe me nema ko spasiti.
Uplašio sam se kad sam pogledao i
ugledao strahote koje dolaze.
Od Munkira i Nekira, šta da im kažem,
kad sam se od straha od njih ukočio.
Nado moja uli mi snage i oprosta,
okovan sam grijesima i založen.
A moji su, kada su se vratili, imetak počeli krčmiti,
pa se još veći teret na leđa moja svalio.
Zato, ne dopusti da te dunjaluk i njegovi ukrasi zavedu,
već pogledaj šta on pravi od čeljadi i domovine.
Pogledaj šta je od ovog svijeta ostalo,
je li se išta drugo do djela i ćefina ponijelo?
Od ovog svijeta uzmi i zadovolji se sa najnužnijim,
kad bi od njega imao bar koliko je dlan tijela,
O dušo, dosta je neposlušnosti, zaradi bar
jedno lijepo djelo, možda će mi se Allah smilovati!
Bože, probudi nas iz nešeg sna i nemara, tako Ti Tvoje milosti i dobrote! Oprosti naše grijehe, tako Ti Tvoga pomilovanja i oprosta! Pridruži nas onima na koje si izlio Svoje blagodati u Kući Tvoga zadovoljstva! Opskrbi i nas kao što si i njih opskrbio slašću došatavanja sa Tobom! Oprosti nama, našim roditeljima i svim muslimanima, tako Ti Tvoje milosti, o od milostivi Najmilostiviji!
Izvor: Bistro more pobožnih i suptilnih, str. 265-268.
Autor: dr. Ahmed Ferid