Dužnost je omladine koja poziva u Allahovu vjeru, kao i općenito onima koji se pridržavaju propisa vjere, da budu širokogrudni u odnosu na razilaženja među učenjacima, te da se prema toj pojavi odnose na način koji će tražiti opravdanje za one koji griješe u svojim uvjerenjima. Ovo pravilo je veoma važno, jer neki ljudi tragaju za greškama drugih kako bi na osnovu tih grešaka ukaljali njihov obraz, te im na taj način umanjili stečeni ugled. Ovo je najveća greška. Ako je ogovaranje običnog čovjeka veliki grijeh, onda je ogovaranje učenog daleko veći grijeh. Šteta od ogovaranja učenjaka ne zadržava se samo na njemu, već prelazi i na njegova tumačenja šerijata. Ukoliko ljudi potcijene učenog ili ga ignoriraju, i njegova riječ će postati beznačajna iako govori istinu i na nju upućuje, jer će ogovaranje ovoga učenjaka postati barijera između ljudi i šerijatskog znanja koje on prenosi, što predstavlja veliku oposnost.
Nasuprot ovome, dužnost je omladine da razilaženje između učenjaka shvataju sa najljepšim namjerama jer je ono nastalo kao poslijedica idžtihada, te da im pokušaju iznaći opravdanje zbog onoga u čemu su pogriješili. Mogu čak s njima i razgovarati o onome što smatraju greškom i tražiti obrazloženje. Čovjek nekada smatra da je neka izjava učenog čovjeka greška, a nakon sagledavanja dokaza ustanovi se ispravnost njegovog stava. Čovjek je takav: “Svi sinovi Ademovi griješe, a najbolji između svih griješnika su oni koji se najviše kaju.” (1)
Radovanje pogreškama i propustima učenjaka, kako bi se one prenosile među ljudima i kako bi zbog toga došlo do razilaženja, nije put ispravnih predhodnika.
Greške vladara također ne smijemo koristiti kao stepenice ka njihovom osuđivanju u svakoj stvari, zanemarujući njihova dobra djela, jer Allah u Svojoj Knjizi kaže: “O vjernici, dužnost prema Allahu izvršavajte i pravdeno svjedočit! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite ne navede da nepravedni budete” (Prijevod značenja, El-Maide, 8), što znači, neka vas mržnja prema nekim ljudima ne podstiče na nepravednost. Čovjeku nije dozvoljeno da propuste vladara, učenjaka ili drugih ljudi, širi među ljudima, prešućujući njihova dobra djela i osobine. Ovo nije pravedno. Uzmimo za primjer: Kada bi se neko protiv tebe urotio i počeo prenositi tvoje propuste i grijehe, a sakrivao tvoja dobra djela, smatrao bi to njegovim zločinom protiv tebe. Lahko možemo zaključiti da, ako već ne bi voljeo da se neko u pogledu tebe i tvog statusa u društvu tako ponaša, onda ti je obaveza da to ne zaboraviš i kada je u pitanju tvoj odnos prema drugima. Ako već smatraš da je neko pogriješio, jedini djelotvorni lijek da se ta greška ispravi jeste da nađeš način da razgovaraš sa onim od koga ta greška potječe.
Koliko ljudi poslije razgovora i rasprave ostavi svoje mišljenje i prihvati ono što je ispravno? U koliko slučajeva se nakon rasprave uoči da je neko mišljenje, koje smo smatrali pogrešnim, zapravo ispravno? “Vjernik je vjerniku poput građevine koja se međusobno podupire” (2)
Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao je: “Ko želi da bude udaljen od Vatre i uđe u Džennet, neka dočeka smrt vjerujući u Allaha i Sudnji dan i neka prema ljudima postupa onako kako voli da se prema njemu postupa.” (3) Ovo je opis istinske pravednosti i istrajnosti na istini.
Stoga je obaveza da onaj ko poziva u Allahovu vjeru bude širokogrudan i pun razumijevanja prema onome ko po nekom pitanju zastupa mišljenje suprotno njegovom, pogotovo ukoliko mu je potpuno jasno da ta osoba ima lijep i iskren nijjet, i da njegovo razilaženje s njim nije nastalo osim kao produkt slijeđenja onoga što on smatra validnim šerijatskim argumentom. U tom slučaju mora biti tolerantan te nikako ne dozvoliti da ta vrsta razilaženja prouzrokuje neprijateljstvo i mržnju, osim u slučaju da mu bez da mu bez dvojbe postane jasno da osoba s kojom se razilazi očigledni inađija i da slijepo ustrajava u svojoj zabludi. Prema ovome treba postupiti onako kako to i zaslužuje, tj. od njega se distancirati i svima pojasniti o kakvoj osobi se radi, jer je njegovo neprijateljstvo postalo očigledno onog trenutka kada je spoznao istinu, ali je iz oholosti od nje okrenuo glavu.
Postoje neka sporedna i manje bitna pitanja oko kojih se ljudi razilaze, a koja su u stvarnosti ono u čemu je Uzvišeni Allah dao širinu i u čemu On razilaženje tolerira. Ukoliko u ovakvim pitanjima dođe do nesuglasica i oprečnih mišljenja, to nikako ne smije biti uzrok da se onaj ko zastupa suprotan stav proglasi nevjernikom od strane onog drugog. Kako smo već rekli, ovdje se razilaženje tolerira kao što se tolerira i greška onoga ko je pogriješio. U tom smislu su riječi Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, koji je rekao: “Kada kadija sudi, pa uloži trud prilikom izricanja presude pogodi, ima dvije nagrade, a ako uloži trud i pogriješi, ima jednu nagradu.” (4) Znači da mudžtehid, tj. islamski učenjak koji je u nastojanju da dođe do ispravnog rješenja po nekom pitanju uloži maksimalan trud i pritom se držao ispravnih šerijatskih argumenata, u svakom slučaju ima nagradu, pa kada pogodi, ima dvije nagrade, a ako pogriješi, onda ima jednu nagradu. Trebaš znati, da ukoliko želiš da niko nema stav suprotan onome što ti zastupaš i ukoliko želiš da te i drugi slijede u tvom mišljenu, isto tako i onaj drugi želi to isto, tj. da niko nema stav koji je suprotan njegovom, kao i da i on želi da ga drugi slijede u onome što on zastupa. A kada se ljudi raziđu, onda im je obaveza da se vrate onome što su presudili Allah i Njegov Poslanik, kako kaže Allah Uzvišeni: “Ma u čemu se razišli, treba da presudi Allah…” (Prijevod značenja, Eš-Šura, 10), “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (Prijevod značenja, En-Nisa, 59).
Dakle, obaveza je svim muslimanima koji se međusobno razilaze, ili po određenim pitanjima imaju različite stavove, da se vrate na ova dva primarna temelja, a to su Allahova Knjiga i Poslanikov, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, sunnet. Nikome nije dozvoljeno da proturječi i daje prednost bilo čijem govoru nad govorom Allaha i Njegova Poslanika, pa kada ti Istina postane jasna, svako mišljenje koje joj oponira odlučno odbaci, te se na njega ne osvrći bez obzira na kakvom nivou vjere i obrazovanja bio onaj ko ga zastupa, jer ljudi su podložni greškama, a u Allahovom govoru i govoru Njegova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, nema greške.
Žalosti me što čujem da ima onih koji vrlo ozbiljno i savjesno tragaju za šerijatskim znanjem, ali i pored toga se međusobno podvajaju i razilaze te je svaki od njih poznat po određenom nazivu ili opisu.
Ovako nešto je očita greška jer je Allahova vjera jedna vjera i islamski ummet je jedan ummet. Rekao je Uzvišeni Allah: “Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte” (Prijevod značenja, El-Mu’minun, 52) Isto tako, Uzvišeni Allah, obraćajući se Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao je: “Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.” (Prijevod značenja, El-En’am, 159). Također, Uzvišeni Allah kaže: “On vam propisuje u vjeri isto što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.!'” (Prijevod značenja, Eš-Šura, 13)
Ako nas je Uzvišeni Allah ovako savjetovao, onda smo svakako dužni da tako i postupamo. Naša je obaveza da sjednemo za zajednički sto i da svako od nas iznese svoje stavove i mišljenja po odrešenom pitanju, pa da oko njih razgovaramo i polemiziramo, ne kako bismo jedni druge kritizirali i ponižavali, već kako bismo jedni druge usmjeravali i popravljali. Svako onaj ko se s drugim raspravlja sa ciljem da pod svaku cijenu dokaže kako je njegov stav ispravan i da ponizi i omalovaži svoga suparnika, a nije mu cilj da savjetuje i popravi stanje – ovakve rasprave većinom se okončavaju na način kojim nisu zadovoljni Allah i Njegov Poslanik.
U ovakvim i sličnim situacijama trebamo dokazati da smo u pripadnici jednog ummeta i nikada ne smijemo pomisliti da među ljudima ima neko ko ne griješi. Svaki čovjek je podložan da pogodi i pogriješi, a mi se trebamo truditi da iznađemo najbolje metode i načine da te greške i propuste popravimo. Eventualna greška koju je neko načinio nikada neće biti ispravljena na način da ga ogovaramo i vrijeđamo, već će se stanje popraviti onda kada snjim sjednemo i na lijep način razgovaramo. Ukoliko, pak, vidimo da je pored svega oholo i nadmeno ostao ustrajan u svojoj zabludi, u tom slučaju ne samo da imamo pravo već nam je stroga obaveza svima obznaniti njegovu zabludu, te ljude upozoravati na pogubnost onoga što zastupa. Na ovakav način stanje se može popraviti.
Što se, pak, tiče podvajanja i dijeljenja u stranke, ovoj pojavi ne raduje se niko osim otvorenih neprijatelja islama i muslimana.
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Bilješka:
(1) Bilježi ga Ahmed, 3-198, Ed-Darimi, 2-303, br. 2727; Et-Tirmizi, br. 2499, Opis Sunjeg dana, Poglavlje 49. Ibn Madže, br. 4251, Knjiga od zuhdu, Poglavlje 30. Šejh Albani je ovaj hadis ocijenio dobrim u Sahihul-džami’a, 4-171 kao i šejh Arnaut u valorizaciji djela Šerhus-sunneh, 5-92. Hadis prenosi Enes b. Malik, radijellahu ‘anhu.
(2) Bilježi ga Buhari, br. 6026, od Ebu Musaa, radijellahu ‘anhu, Fethul-Bari, 1-464, Knjiga o učtivosti, Poglavlje 36. Bilježi ga i Muslim, br. 2585, od Ebu Musaa, Knjiga dobročinstva i održavanja odnosa, Poglavlje 17.
(3) Dio hadisa koji bilježi Muslim u dužoj formi, 1844, Knjiga o manjesništvu, poglavlje 10. Hadis u potpunoj verziji prenosi Abdurrahman b. Abdirabbil-Ka’be, pd Amra b. El-Asa, radijAllahu ‘anhu.
(4) Dio hadisa koji bilježi Muslim od Abdullaha b. Amra b.’Asa, radijAllahu ‘anhu, br. 1844. Knjiga o namjesništvu.
Izvor: ‘Islamko buđenje – pravila i smjernice’
Muhammed b. Salih El-Usejmin, rahimehullah
str:50-54