Poštovani posjetioci,
Pred vama je prvi dio serijala tekstova koji predstavljaju transkript (sa manjim izmijenama) audio predavanja prof. Idriza Bilibanija u kojima je autor naučno-šerijatskom argumentacijom ukazao na šerijatski neodržive stavove Zijada Ljakića koje je isti iznio u svome predavanju „Jeste li vi tekfirovci?” u kojem je nepravedno i sa šerijatskog aspekta neprihvatljivo, služeći se metodom psihičkog terorizma, uz neistinite tvrdnje, polovične „dokaze” i, čak, potvore, nemilosrdno se obrušio na svoje neistomišljenike, nazivajući ih tekfirovcima i neznalicama.
Pravde islama radi, na početku vam prenosimo kompletno predavanje od Zijada Ljakića, kako bi čitalac imao bolji uvid u tematiku.
{youtube}V2cWrg-OGjA{/youtube}
Napominjemo također, da ono što nam Zijad pripisuje od stavova, te optužuje za pretjerivanje i devijacije u vjeri, da su to stavovi ne samo Zijada, već i mnogih drugih naših oponenata. Stoga, serijal koji je pred vama, nije odgovor samo Zijadu već i svima onima koji nas nepravedno osuđuju i (ne)svjesno potvaraju za devijacije od kojih smo mi, i pred Allahom i pred ljudima, čisti.
Ovo Ljakićevo video predavanje je distribuirano internetom, a naivna braća i sestre, ne poznajući dovoljno tematiku, učestvovala su u širenju ovog materijala među muslimanima. Stoga, sve njih pozivamo da budu pravedni i da se boje Allaha, te da prouče naš odgovor, i shodno islamskim dokazima zauzmu stav sa kojim će Allah biti zadovoljan. Molimo braću i sestre koji smatraju ispravnim naš govor da prošire isti kako bi dospio do što više braće i sestara ne bi li se na taj način umanjio zulum i predrasude koje mnoga braća imaju o nama upravo sebebom ljudi poput Zijada Ljakića. Slijedi govor prof. Idriza Bilibanija.
Prva stvar koju želim spomenuti a u kojoj je Zijad napravio poveliku grešku jeste mesela pomaganja nevjernika protiv vjernika i njegovo ograničavanje kufra pomagača nevjernika protiv vjernika na tjelesno pomaganja mimo drugih vidova i oblika pomaganja nevjernika protiv vjernika. Zijad kaže: „Ispravno po ovom pitanju je to da je kufr pomaganje kafirske vojske protiv muslimaske samo u situaciji kada čovjek svojim tijelom ode u vojsku, priključi se vojski kafirskoj i ode, bori se protiv muslimana. Tad se muslimani ophode prema njemu kao prema kafiru.” (pogledaj video predavanje Zijada Ljakića pod nazivom „Jeste li vi tekfirovci?”)
Kada je riječ o ovoj meseli neću navoditi dokaze iz Kur’ana i hadisa o tome da je pomaganje nevjernika protiv vjernika bilo kojim vidom pomaganja kufr koji čovjeka izvodi iz vjere, stoga što se i Zijad slaže sa tim tekstovima ali je problem u tome što ih on bez jasnog i vjerodostojnog dokaza ograničava na tjelesno pomoganje, iako šerijatski tekstovi nisu napravili nikakvo podvajanje između riječi ili djela, niti su tako nešto iz tih tekstova shvatili učenjaci ehlu sunneta vel džemata. Stoga ću spomenuti govor prijašnjih i sadašnjih učenjaka po pitanju shvatanja ove mesele, mesele pomaganja nevjernika protiv vjernika kako bi vidjeli da li su učenjaci selefa i halefa shvatili iz ovih šerijatskih tekstova ovo što je shvatio Zijad ili ne. Napominjem da ću opet prenoseći citate uleme spomenuti samo one citate u kojima se spominje da je pomaganje riječju, imetkom, oružjem, mišljenjem i tome slično što ne predstavlja tjelesno pomaganje. A kada bi spominjali sve citate uleme u kojima oni generalno govore da je pomaganje nevjernika protiv vjernika kufr bez pravljenja razlike između pomaganja tijelom, jezikom imetkom i tome slično, to bi se odužilo.
a) Kaže Ibn Džerir rahimehullahu teala, govoreći o riječima Uzvišenog:
لا يَتَّخِذِ الْمُؤْمِنُونَ الْكَافِرِينَ أَوْلِيَاءَ مِنْ دُونِ الْمُؤْمِنِينَ وَمَنْ يَفْعَلْ ذَلِكَ فَلَيْسَ مِنَ اللَّهِ فِي شَيْءٍ إِلَّا أَنْ تَتَّقُوا مِنْهُمْ تُقَاةً
“Vjernici za prijatelje ne uzimaju nevjernike mimo vjernika, a ko to čini, sa Allahom nema ništa! Izuzev ako se time od njih štite!” (Alu Imran, 28)
Značenje ovog ajeta je: Ne uzimajte, o vjernici, nevjernike za pomagače i zaštitnike s kojima prijateljujete u njihovoj vjeri i pomažete ih protiv muslimana, i ukazujete im na njihove slabosti. Ko to radi takav sa Allahom nema ništa, tj Allah se odrekao od njega zbog njegova riddeta (odmjetništva) od njegove vjere i ulaska u kufr.”
Ukazivanje kafirima na slabosti muslimana nije tjelesno pomaganje, ali ga je Ibn Džerir svrstao u djela koja za sobom povlače riddet.
b) Šejh Ahmed Šakir, rahimehullahu teala, govoreći o pomaganju Engleza i Francuza protiv muslimana u njegovo doba kaže: „Što se tiče pomaganja Englezima bilo kojim vidom pomaganja, u manjoj ili većoj količini predstavlja riddet i očit kufr u kojem ne koristi opravdanje niti tevil. Od propisa kufra i odmetništva ga neće spasiti glupa pristrastnost, šuplja politika niti munafičko ulagivanje, bez obzira radilo se o pojedincima, vladama ili poglavarima.” (Kelimetu hakk, str. 126)
Pogledaj kako Šejh Ahmed Šakir generalizuje kufr onoga koji pomaže nevjernike protiv vjernika i ne ograničava ga na tjelesno pomaganje kako tvrdi Zijad. Da li se iz riječi šejha „bilo kojim vidom pomaganja” shvata samo tjelesno pomaganje?!
Šejh Ahmed Šakir je nekoliko redova niže opet još detaljnije pojasnio meselu pa kaže: „Neka zna svaki musliman i muslimanka da onaj ko pomaže neprijatelje islama, Engleze, Francuze i njihove saveznike koji porobljavaju muslimane, bilo kojim vidom pomaganja, ili sa njim sklopi primirje i ne bori se protiv njih čime može, a da ne govorimo o tome da ih pomogne riječima ili djelom protiv njegove braće u vjeri… ko uradi nešto od toga pa potom klanja njegov namaz je batil, abdesti se uzme tejemmum ili okupa to mu je batil, ili posti farz ili nafilu post mu je batil, ili obavi hadž hadž mu je batil, ili da zekat, zekat mu je batil… neka svaki musliman zna da kada uradi ovu stvar da mu je propalo njegovo djelo i svaki ibadet kojeg je činio svome Gospodaru prije nego li je upao u prljavštinu ovog riddeta kojeg je odabrao sebi.”
Šejh se nije zaustavio samo na ovome već je dodao: Neka znaju žene muslimanke da ona od njih koja je zadovoljna da se uda za čovjeka čije je stanje ovakvo (tj. pomaže nevjernike protiv muslimana) a ona zna za njegovo stanje, ili je pak zadovoljna da ostane sa čovjekom za kojeg zna da čini ovaj riddet, neka zna da je njegov i njen propis u riddetu isti.” Završen citat šejha Ahmeda Šakira iz knjige Kelimetu hakk.
Pogledaj kako šejh prije svega nije napravio razliku između pomaganja tijelom ili riječju, potom nije opravdao neznanjem ili tevilom one koji su pomogli nevjernike protiv vjernika i na kraju je čak njihovom kufru pripojio i njihove žene koje znaju njihov hal a i pored toga zadovoljne su da ostanu sa njima.
c) Šejh Ibn Baz, rahimehullahu teala, prenoseći konsenzus u ovoj meseli kaže: „Učenjaci islama su složni da je onaj ko pomogne nevjernike protiv muslimana bilo kojom vrstom pomoći, kafir poput njih, kao što kaže Uzvišeni:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَتَّخِذُواْ الْيَهُودَ وَالنَّصَارَى أَوْلِيَاء بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ إِنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima zulumćarima.” (Fetve šejha Bin Baza, 1/274)
Dakle, ni šejh BinBaz nije napravio razliku između tjelesnog ili nekog drugog pomaganja, već je sve to generalizovao riječima: “Bilo kojim vidom pomaganja.”
d) Šejh Hamud Ibn Ukla eš-Šuajbi, rahimehullahu teala, kaže: “Shodno tome onaj ko pomogne nevjerničke države, poput Amerike i njene saveznice u kufru, protiv muslimana, postaje kafir i odmetnik od islama bez obzira kakav vid pomaganja bio.” (Fetva šejha Hamuda izdata 21.7.1422)
e) Šejh Sulejman ibn Nasir el-Ulvan, hafizahullahu teala, kaže: “Nekoliko učenjaka nam prenosi koncenzus da je pomaganje nevjernika protiv muslimana nefsom, imetkom i branjenjem njih djelom i perom kufr i riddet od islama. Kaže Uzvišeni:
وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ إِنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ
“A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima zulumćarima.”
(Obratite pažnju, draga braćo, na ovaj ajet, te na činjenicu da ulema navodi ovaj ajet kao dokaz da je onaj ko pomogne nevjernike protiv vjernika bilo kojim vidom pomaganja, riječju djelom imetkom i tome slično, postao nevjernik. Kažem ovo zbog toga što upravo ovaj ajet Zijad navodi kao dokaz protiv nas da je samo tjelesno pomaganje kufr!!)
„Pa ima li većeg prijateljevanja od pomaganja Allahovih neprijatelja pripremajući im sredstva i mogućnosti za napad na islamske zemlje i ubijanje iskrenih vođa.” (Fetva šejha Sulejmana izadata 3/7/1422 h.g.)
Dakle šejh Sulejman ibn Ulvan nam ukazuje da učenjaci prenose koncenzus da je onaj ko pomogne kafire protiv muslimana nefsom ili imetkom nevjernik i otpadnik od islama pored toga što pomaganje imetkom nije tjelesno pomaganje, dok Zijad ne samo da tvrdi da je takav stav pogrešan, već one koji zastupaju ovakav stav smatra tekfirovcima!!!
f) Šejh Abdullah Sad, hafizahullahu teala, takođe kaže: “Neka svaki musliman zna da se pomaganje Allahovih neprijatelja protiv Allahovih evlija bilo kojim vidom pomoći i podrške, svrstava u djelo koje ruši islam. Na to ukazuje Knjiga našeg Gospodara, sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i govor učenjaka. Stoga neka se čovjek pripazi da ne izađe iz vjere a da toga nije ni svjestan.” (Fetva šejh Abdullaha Sada izdata 24/7/1422.h.)
g) Šejh Sefer el-Havali takođe kaže: “Doista, pomaganje nevjernika protiv muslimana bilo kojim vidom pomaganja, pa makar se radilo samo o govoru, predstavlja jasan kufr i očit nifak. Počinioc takvog djela je uradio djelo koje ruši islam, kako to spominju učenjaci Nedždanske dave i drugi, i ne vjeruje u akidu el vela’ vel bera’a.” (Fetva šejha Sefera izdata 28/7/1422)
h) Šejh Bišr ibn Fehd el-Bišr, hafizahullahu teala, kaže: “Na osnovu pomenutog postaje jasno da je pomaganje Amerike u njenoj agresiji na Afganistan, bez obzira da li to pomaganje bilo ljudima, imetkom, oružjem, ili mišljenjem, predstavlja muzaheru (pomaganje) kafira protiv muslimana, a to je kufr i odmetništvo od dini islama. Ovaj propis obuhvata pojedince, skupine i druge.” (Fetva šejha Bišra izdata 1/8/1422)
i) Šejh Abdullah ibn Abdul-Latif alu šejh, rahimehullahu teala, od učenjaka Nedžda, je upitan o razlici između muvalata i tevellija (tj. prijateljevanja koje ne izvodi iz vjere, ali je grijeh, i onog koje izvodi iz vjere), pa je rekao: “Što se tiče tevelijja to je prijateljevanje koje je kufr i koje izvodi izvjere poput branjenja nevjernika i pomaganja njih imetkom, tijelom ili mišljenjem (protiv muslimana).” (Durer, 8/422)
j) Šejh Muhammed ibn Abdul-Latif, rahimehullahu teala, kaže: “Što se tiče onoga ko sa mušricima izađe u borbu protiv muslimana ili ih pomogne svojim tijelom i imetkom, nema sumnje da je njegov propis u kufru poput njihova propisa.” (Durer 8/456)
k) Jedan od učenjaka dawe kaže: “Ko dobrovoljno pomogne mušrike svojim imetkom u borbi protiv muslimana postao je nevjernik.” (Durer 9/292)
l) Šejh Hamid el Ali kaže: “Ko pomogne nevjernike u osnovi (kuffar el aslijjun) ili pomogne murtede ili ukazuje na slabosti muslimana protiv kojih se kafiri bore ili pomogne pomagače nevjernika od murtedske vojske i njihove policije da uhapse mudžahida, riječju, djelom ili ukazivanjem (tj da ukaže na mjesto njegovog boravka i tome slično) takav je kafir poput njih.” (http://tawhed.ws)
lj) Šejh Abdul Aziz er-Radžihi od (uleme Rijada) kaže: „Muzahere i muavene dolaze u istom značenju, tj. pomaganje mušrika protiv muslimana kao kada bi bila bitka između muslimana i kafira pa on pomogne kafira protiv muslimana. Pomogne ih bilo čime: imetkom, ili oružjem ili mišljenjem. Kada pomogne kafire protiv muslimana postaje nevjernik jer je dao prednost mušricima nad muslimanima a to davanje prednosti njima neminovno ukazuje na mržnju prema islamu, Allahu i Poslaniku, a to je kufr i riddet.” (Šerhu nevakidil islam, 8 nakid.)
I na kraju, kaže šejh Nasir el-Fehd u svom prekrasnom djelu „Et-tibjan fi kufri men eanel Amrikan”, iz kojeg smo i prenijeli pomenute citate uleme, a prije nego li spomenem njegove riječi, čudno je kako Zijad navodi kako su učenjaci prigovorili ovoj knjizi. Zar Zijad ne zna da su predgovor knjizi dala tri alima, tri brda ovoga stoljeća čijem znanju niko ne može prigovoriti:
– Šejh Hamud ibn Ukla eš-Šuajbi koji u predgovoru ove knjige kaže o njoj: “Pročitao sam knjigu „Et-tibjan fi kufri men eanel Amrikan” od uvaženog šejha Nasira el-Fehda, hafizahullahu teala, i uvidio da je to jedna od najljepših knjiga koja je napisana u ovoj meseli.”
– Šejh Sulejman el-Ulvan koji takođe u predgovoru ove knjige kaže: “Predamnom je dragocjena knjiga pod nazivom “Et-tibjan fi kufri men eanel Amrikan” od uvaženog šejha Nasira el-Fehda, Allah mu podario uspjeh i povećao znanje i djela, u kojoj je upozorio muslimane da ne smiju biti pomagači jevrejima i kršćanima protiv njihove braće muslimana… u ovom dragocjenom djelu su spomenute korisne studije, jedinstvene koristi i velika značenja, a posebno njegovo pomaganje nosioca tevhida… blago li se ovom šejhu i divno li je ovo što su napisale njegove ruke. Doista ovo djelo zaslužuje pažnju učenjaka i tragaoca za istinom…”
– Šejh Ali Hudajr učenik šejha Hamuda, Usejmina i drugih, a koji opisujući ovu knjigu kaže u njenom predgovoru: Pročitao sam knjigu “Et-tibjan fi kufri men eanel Amrikan”od uvaženog šejha Nasira el-Fehda, Allah mu podario uspjeha i učvrstio ga, i uvidio da je knjiga prekrasna i potpuna u svom poglavlju. Knjiga se piše zlatnim slovima, kako se kaže, a posebno kada se radi o sljedećim poglavljima…” zatim je šejh spomenuo poglavlja.
Dakle, to je stav i to je govor uleme o ovoj knjizi i njenom autoru i potom dolazi Zijad i govori kako su učenjaci (i to tek tako učenjaci bez da spomene ijednog imenom i prezimenom) prigovorili ovoj knjizi, kako nije neke stvari obradila u detalje itd. Eto mi smo čuli govore učenjaka a gdje su ti učenjaci koji su prigovorili knjizi i koji su to detalji koje ova knjiga nije pojasnila? I zašto Zijad kada god govori o ovim meselama kaže: Učenjaci su rekli ovo, učenjaci su rekli ono, učenjaci su ovog stava, učenjaci su onog stava… Koji su to učenjaci, imaju li oni svoja imena i gdje su njihovi citati? Da li se ovakvom metodom kod slušaoca želi steći dojam kao da je to što Zijad govori istina i da iza njega stoje svi učenjaci, a da iza ovih „tekfirovaca” i „kvazi daija” ne stoji niko od učenjaka?! Nadam se da je nakon gore spomenutih citata jasno ko to uistinu sa dokazima slijedi učenjake, a ko samo govori: ulema je rekla ovo ili ono.
m) Da se vratimo citatu šejha Nasira el-Fehda koji kaže: “Znaj da je bilo koji vid pomaganja nevjernicima u njihovom ratu protiv muslimana, bez obzira radilo se pomaganju tijelom, ili oružjem, ili jezikom, ili srcem, ili perom, ili imetkom, ili mišljenjem ili nečim drugim – kufr i riddet od islama da nas Allah sačuva od toga.” (Tibjan, str. 48)
Navođenje ovih citata uleme završavam riječima šejha Hamuda ibn Ukla eš-Šuajbija koji u predgovoru knjige šejha Nasira koju smo maloprije spomenuli, kaže: “Nema sumnje da je ova mesela (pomaganja nevjernika protiv vjernika) mesela slaganja i idžma’a učenjaka, s toga je doista čudna stvar i gurbet vjere da ova mesela koja je jasna poput sunca postane predmet džehla i nejasnoće kod nekih učenjaka a time još preče i kod drugih, ve la havle ve la kuvvete illa billah.”
Ako je ova mesela, za čudo, postala nejasna danas nekim učenjacima onda nije čudno da je postala nejasna i Zijadu. Ali, ono što je još čudnije od toga jeste to što Zijad one koji tekfire zbog pomaganja nevjernika protiv vjernika, imetkom, oružjem, omogućavanjem sredstava i teritorija za napad na muslimane, smatra tekfirskim nostradamusima i teškim džahilima. Istinu kažu učenjaci kada kažu: “Čovjek je neprijatelj onome što ne zna.”
Ostaje da u okrilju ove greške spomenemo odgovor na dokaze koje je Zijad spomenuo. A prije nego li spomenem te dokaze želim reći da prethodno navedeni citati uleme kao i idžma kojeg neki od njih prenose pobijaju svaki vid shvatanja dokaza koji izlazi iz okrilja njihova shvatanja, jer se učenjaci neće složiti na zabludi.
Prvi dokaz za kojeg Zijad tvrdi da je protiv nas a on je u stvari protiv njega, a to su riječi Uzvišenog:
وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ
“A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati.”
Čudno je kako Zijad ovaj ajet navodi sebi kao dokaz pored toga što ga je svaki učenjak koji govori o meseli pomaganja nevjernika protiv vjernika naveo kao dokaz da je nevjernik onaj koji ih pomogne protiv muslimana bilo kojim vidom pomaganja? Pa kako i na koji način je ovaj ajet dokaz njemu ja doista ne znam?
Kroz govor uleme smo vidjeli da su pomaganje nevjernika protiv vjernika tijelom, imetkom ili nečim drugim svrstali u tevelli – uzimanje nevjernika za zaštitnike, koje izvodi iz vjere. Ono što je takođe čudno jeste i činjenica na osnovu koje Zijad želi dokazati ispravnost svoga stave da je samo tjelesno pomaganje nevjernika protiv vjernika kufr, a to je da on navodi kako je ovaj ajet objavljen povodom Abdullaha ibn Sebe’a koji se odvojio od muslimaske vojske i zajedno sa 300 vojnika odcijepao od muslimaske vojske.
Pa gdje je u ovome dokaz da onaj ko na neki drugi način mimo tjelesnog pomogne nevjernike protiv muslimana nije počinio djelo kufra?!!
Zijad želi ovim primjerom reći Abdullah ibn Sebe’e je pomogao kafirima jer se povukao iz muslimanske vojske, a to nije mesela o kojoj mi govorimo već mesela odmaganja muslimana, Abdullah ibn Sebe je ovim postupkom odmogao muslimane ali nije pomogao tijelom, imetkom, oružjem, mišljenjem ili nečim drugim, kafire protiv muslimana i zato je sasvim normalno da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije protekfirio ni njega ni 300 ljudi koji su se odvojili sa njim. Kab ibn Malik je zajedno sa dvojicom ashaba odmogao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nije učestvovao u bitci na Tebuku, da li može sada neko doći i reći da su oni pomogli kafire protiv muslimana, a Poslanik ih nije protekfirio?! Takođe, ako bi musliman ili skupina njih pobjegla sa bojnog polja,kao što je bio slučaj sa određenim ashabima u bitci na Uhudu, oni su time odmogli muslimanima ali time nisu pomogli kafire protiv muslimana i zato je Poslanik pomenutu stvar (bježanje s bojnog polja) svrstao u grijeh koji upropaštava čovjeka, a ne u djelo kufra.
Drugi dokaz, a to je izlazak Abbasa, amidže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u redovima kurejšija na dan Bedra. Zijad se slaže da je to djelo kufra ali je problem u tome što on ovom predajom želi ograničiti kufr pomagača nevjernika protiv vjernika samo na tjelesno pomaganje. Nigdje u hadisu ne stoji da je Poslanik ograničio kufr pomagača nevjernika protiv vjernika na tjelesno pomaganje niti su tako nešto shvatili poznati i priznati učenjaci ehlu sunneta. Naprotiv njihovo shvatanje ja sasvim oprečno Zijadovom shvatanju kako smo to vidjeli kroz prethodno navedene citate.
Da li ovim primjerom Zijad želi reći da kada bi pretpostavili da Abbas nije izašao sa nevjernicima u bitci na Bedru ali je Ebu Džehlu rekao: Ja ti stojim na raspolaganju uzmi šta god hoćeš od moga imetka i bori se protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je istina i vjernika koji ga slijede a koji su na istini. Uzmi moje konje, deve i oružje i bori se protiv njih. Da li bi ijedna razumna osoba koja posjeduje osnovno znanje o islamu tada rekla da Abbas time ne bi bio kafir jer nije tjelesno pomagao nevjernike protiv vjernika?! Allahu se utičem da ja ili bilo koji musliman ima ovakvo shvatanje o Allahovoj vjeri.
A ako neko prigovori i kaže da ovaj primjer nije na mjestu jer se radi o pomaganju nevjernika protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda kažemo evo vam drugi primjer: Šta mislite da je Omer radijellahu anhu, poslao vojsku protiv nevjernika te je poton neko od muslimana pružio pomoć imetkom, oružjem i tome slično te potom bio doveden pred Omera, radijellahu anhu, da li bi mu Omer rekao ti tvojim postupkom niši izašao iz islama ili bi pak Omer isukao svoju sablju i pomenutu osobu okarakterisao kao nevjernika i munafika. Sigurno da bi uradio ovo drugo a kako i ne bi kad je Omer zbog mnogo manjeg postupka, a to je slanje pisma nevjernicima Mekke i njihovo obavještavanje o dolasku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da Hatibu zbog toga odrubi glavu nazvavši ga munafikom i nevjernikom.
I treći dokaz kojeg Zijad navodi, a to je postupak plemenitog ashaba, učesnika bedra, Hatiba ibn ebi Belta’a, radijellahu anhu, koji je, kada je saznao da Poslanik namjerava osvojiti Mekku, poslao pismo nevjernicima u kojima ih obavještava o namjeri Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi li na taj način kod kurejšija imao zalog na osnovu kojeg bi oni sačuvali njegov imetak i porodicu. Zijad dakle kaže kako je Hatib pomogao nevjernike, ali ih nije pomogao tijelom te stoga nije bio kafir.
Prije svega kažemo: Ja i Zijad se vjerovatno slažemo oko načelnog pravila ehlu sunneta a to je slijeđenje Kur’ana i sunneta shodno shvatanju selefu saliha. Stoga postavljamo pitanje: Ko je od selefa iz pomenutog hadisa shvatio ovo što je Zijad shvatio i ko je od njih ovaj hadis naveo kao dokaz da pomaganje nevjernika protiv vjernika nije kufr osim ako se radi o pomaganju tijelom? Zar svim učenjacima koje smo naveli, a neki od njih su prenijeli i koncenzus, nije bio poznat postupak Hatiba, ili su ga znali ali ga pored toga iz njega nisu shvatili ono što je Zijad shvatio te su protekfirili onoga ko na bilo koji način pomogne nevjernike protiv muslimana?!!
Druga stvar: A to je da se ulema razišla oko postupka Hatiba ibn ebi Belta’a, radijellahu anhu, da li njegov postupak predstavlja tevelli el kuffar (prijateljevanje sa nevjernicim koje izvodi iz vjere) ili pak muvalat (prijateljevanje sa nevjernicima koje ne izvodi iz vjere).
Da vidimo šta su učenjaci rekli i kako su shvatili ovaj postupak Hatiba, radijellahu anhu. Šejh Nasir el Fehd je govor o ovom hadisu svrstao u zadnje poglavlje svoje knjige Et-Tibjan, konkretnije u poglavlju o odgovorima na šubhe onih koji su stava da pomaganje nevjernika protiv vjernika nije kufr, pa kaže, hafizahullahu teala: „Hatib, radijellahu anhu, je bio od onih koji su pomagali Vjerovjesnika protiv njegovih neprijatelja. Pomagao ga je svojim tijelom, imetkom, jezikom i mišljenjem u svim bitkama. Prisustvovao je Bedru i Hudejbiji, a njeni učesnici su zasigurno u Džennetu. On je pomogao u Poslanika i u toj bitci (tj. osvajanju Mekke), izašao je zajedno sa muslimanima da se svojim tijelom i imetkom bori protiv mušrika. Nikada se s njegove strane nije desilo da je pomogao kafire protiv muslimana, ni svojim tijelom ni imetkom, niti jezikom, niti mišljenjem. Pored toga, kada je napisao pismo kurejšijama u kojem ih obavještava o izlasku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, – a to nije bilo pomaganje nevjernika s njegove strane jer će se on sam boriti sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, protiv njih i bio je ubjeđen u pobjedu – Omer, radijellahu anhu, ga je optužio za nifak. Allahov Poslanik je upitao Hatiba o postupku a on je negirao od sebe kufr i riddet te je povom njega objavljen Kur’anski ajet koji će se učiti do Sudnjeg dana (1. ajet sure Mumtehine). Tako da je u ovom hadisu najveći dokaz da se onaj ko pomogne kafire protiv muslimana tijelom, imetkom, jezikom i tome slično odmetnuo od dini islama.”
Nakon toga šejh kaže: „Pismo koje je Hatib uputio nevjernicima ne predstavlja pomaganje njih protiv muslimana. Neki historičari, kako navodi Hafiz u Fethu 7/520 navode sadržaj Hatibova pisma te da je u njemu stajalo: „O skupino kurejšija, Poslanik vam dolazi sa vojskom poput noći koja se kreće poput bujice, a tako mi Allaha kada bi došao i sam Allah bi ga pomogao i ispunio svoje obećanje. Pa gledajte kako ćete postupiti. Ves-selam.”
Iz ovoga postupka nema nečega što se može razumjeti kao pomaganje nevjernika protiv vjernika. Ono što je Hatib uradio predstavljalo je kršenje naredbe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to je veliki grijeh kojeg su obrisala prethodna Hatibova dobra djela.”
A od tih dobrih velikih djela jeste njegovo učešće u bitci na Bedru.
Šejh Nasir nastavlja i kaže: „Učenjaci su se razišli oko postupka Hatiba da li je on kufr ili ne? Pa ako kažemo da je njegov postupak kufr onda je to dokaz da je pomaganje nevjernika protiv vjernika sa tako malim postupkom kufr što ujedno ukazuje da je ono što je još veće od takvog postupka poput pomaganje nevjernika tijelom ili imetkom još preče da bude kufr.”
Dakle šejh želi da kaže da je jedna skupina učenjaka ovo djelo svrstala u kufr, s tim što su rekli je Hatib bio opravdan zbog svog te’vila da tim pismom neće naškoditi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te ga je stoga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opravdao i oprostio mu ovaj posrtaj. Ako uzmemo, dakle, ovaj stav učenjaka da je ovako malo djelo, a to je slanje pisma nevjernicima u kojem ih obavještava o dolasku Poslanika, uz čvrst jekin (ubjeđenje) da će Allah pomoći Poslanika i poraziti nevjernike, pa kakav je tek onda slučaj sa onim ko uradi stvari koje su mnogo krupnije od toga, poput pomaganja nevjernika vojnicima, oružjem, imetkom i ustupanjem teritorija sa kojih će polijetati nevjernički avioni u borbi protiv muslimana?! Zar ovakvi postupci nisu preči da se okarakterišu kufrom i odmetništvom od vjere od strane onoga ko tvrdi da je musliman?!
Šejh Nasir potom kaže: „A ako kažemo da djelo Hatiba nije kufr, onda je to zbog toga što on (Hatib, op.rec.) u suštini svoga djela nije pomogao nevjernike protiv muslimana. Ali, pored toga, pomenuti postupak vodi ka kufru. Ako uzmemo ovaj stav učenjaka onda ovaj postupak ne može poslužiti kao dokaz u ovoj našoj meseli (Tj. ako uzemo drugo mišljenje učenjaka da Hatibov postupak nije bio kufr jer nije predstavljao pomaganje nevjernika protiv vjernika, onda oni koji kažu da pomaganje nevjernika protiv vjernika nije kufr ne mogu uzeti ovaj primjer kao dokaz).” (Završen citat šejha Nasira iz njegove knjige Et-Tibjan)
I na kraju govora o ovom hadisu kažem: Zar se ovaj postupak Hatiba, radijellahu anhu, koji je bio ubjeđen u poraz mušrika i pobjedu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji se uvijek borio uz Poslanika svojim tijelom i imetkom, zar se ovaj njegov postupak može porediti sa tagutima koji su uvijek na strani nevjernika, koji ih svesrdno pomažu u tome pružajući im svoje zemlje, oružje i imetke i koji se bore u njihovo ime pa kada najvećem tagutu današnjice ide u prilog borba protiv Rusije na primjer, vidiš ih kako tada svesrdno pomažu mudžahide jer je borba mudžahida u korist tog taguta, a onda kada dođe red na borbu protiv tog taguta od strane mudžahida onda ih vidiš kako staju na strani taguta protiv mudžahida.[1]
Pa je su li ova dva primjera ista? Nikako!
I na kraju ove tačke da pročitamo govor Ibn Hazma o ovoj meseli, jer Zijad, nakon što smo spomenuli riječi Ibn Hazma gdje on prenosi idžma o tome da je onaj ko pomogne kafira protiv muslimana nevjernik, kaže: „Da je ovaj koji priča ovo, da je pročitao i dalje, da je malo čitao više o Ibn Hazmu u njegovoj knjizi el-Muhalla našao bi kako Ibn Hazm u detalje piše o ovom pitanju, kad je to kufr koji izvodi iz islama.”
Ono što će možda svakog od vas začuditi jeste odgovor na pitanje: zašto Zijad nije spomenuo te detalje o kojima govori Ibn Hazm, a koje smo mi „sakrili”. Ako taj govor ide u njegovu ruku i korist, a protiv nas, zašto ga onda nije spomenuo? To će nam biti jasno nakon što spomenemo čitav govor Ibn Hazma u ovoj meseli iz njegove knjige El-Muhalla.
Evo kompletnog govora Ibn Hazma o ovoj meseli kojeg nisam spomenuo u cjelini u predavanju „Jesmo li mi tekfirovci” zbog skučenosti vremena kako se ders ne bi oduljio zalaženjem u detalje. Kaže Ibn Hazm: „ Mesela: Ko dobrovoljno ode u darul harb (nevjerničku zemlju protiv koje se muslimani bore) suprostavljajući se muslimanima da li je time postao murted ili ne? I onaj ko se pomogne stanovnicima darul harba protiv muslimana, pa makar i ne napustio islamsku zemlju (već bio dakle u njoj, op.prev) da je time postao murted ili ne?”
Potom je Ibn Hazm senedom naveo predaje o robu koji pobjegne u zemlju širka. Ja ću spomenuti samo predaje bez njihova seneda: „Džerir prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Kada rob odbjegne ne prima mu se namaz, a ako kao takav preseli preselio je kao nevjernik.’ Te je Džeriru nakon toga objegao rob, te ga je uhvatio i ubio.
Šabi prenosi od Džerira a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Kada rob odbjegne u širk onda je njegova krv halal.”
Potom Ibn Hazm navodi još jedan rivajet od Džerira u kojem stoji da je rekao: „Koji god rob pobjegne od svojih štićenika postao je nevjernik sve dok se ne vrati njima”, a potom kaže (tj. Ibn Hazm): „U rivajetu Mugire od Šube koji je musned stoji da abd (rob) biva kafir boravkom (u zemlji kufra). Spoljne značenje ove predaje ukazuje da se cilja na roba jer se za slobodnog čovjeka ne kaže da je odbjegao , ali rivajet Ebu Ishaka od Šabija pojašnjava da se ovo odnosi i na roba i na slobodnog čovjeka kao i to da odbjegavanje koje je kufr jeste kada abd (rob) odbjegne u zemlju širka. Ovaj termin abd (rob) obuhvata svakog (tj i roba i slobodnog) jer su svi Allahovi robovi.
Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: ‘Uzvišeni Allah kaže: ‘Podijelio sam namaz između Mene i moga abda (roba) na dva dijela, a mom abdu pripada ono što traži. Pa kada abd kaže: Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, Uzvišeni Allah kaže: Hvali Me Moj rob.’ Nema sumnje da riječi Uzvišenog: ‘Kada abd kaže…’, obuhvataju i roba i slobodnog.
Takođe termin ibak (odbjegavanje) se koristi i za slobodnog. Kaže Uzvišeni (govoreći o Junusu)
إِذْ أَبَقَ إِلَى الْفُلْكِ الْمَشْحُونِ
“Kad on odbježe na lađu” (Saffat, 140)
Uzvišeni nas obavještava o svom Poslaniku Junusu koji je bio slobodan (tj. nije bio rob) da je odbjegao srdeći se.
Na osnovu toga saznajemo da onaj ko izađe iz islamske zemlje u darul harb (nevjerničku zemlju protiv koje muslimani ratuju) da je takav odbjego od Allaha, imama muslimana i njihova džemata. Ovo takođe pojašnjava hadis u kojem stoji da se Poslanik odriče od svakog muslimana koji boravi među mušricima, a Poslanik se ne odriče osim od kafira. Uzvišeni Allah kaže:
وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ
“A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima.” (Tevba, 71)
Kaže Ebu Muhammed (Ibn Hazm cilja na sebe): “Na osnovu ovoga ispravno je da je onaj ko se priključi zemlji kufra i rata, boreći se protiv muslimana, takvim postupkom postao murted, za njega se vežu svi propisi riddeta od ubistva kada god se takvog domogne, ohalaljivanja njegova imetka, raskidanje njegova braka i ostalih propisa. A onaj ko pobjegne u državu protiv koje se ratuje zbog zulma kojeg se za sebe bojao i nije ratovao protiv muslimana niti je pomagao u borbi protiv njih, niti je među muslimanima našao nekoga ko bi ga zaštitio, takav nije grješan jer je on prinuđen, prisiljen. Prethodno smo spomenuli da je Zuhri Muhammed ibn Muslim ibn Šihab, odlučio, ukoliko Hišam ibn Abdul-Melik preseli, da se preseli kod rimljana. Zbog toga što se Velid ibn Jezid zavjetovao da će ga ubiti ukoliko ga se domogne a on je nakon Hišama trebao biti namjesnik. Kome je situacija ovakva nema sumnje da je opravdan. Isto tako, musliman koji stanuje u Indiji, Sindu, Kini, Sudanu, ili kod rimljana, ukoliko nije u stanju da napusti takvo mjesto zbog puno čeljadi ili zbog manjkavosti imetka ili zbog slabosti u tijelu ili zbog nepostojanja puta, takav je opravdan. A ako se ostajući u toj zemlji bori protiv muslimana ili pomaže nevjernike protiv njih služeći ih ili pišući njima onda je postao kafir.
A ako živi sa njima radi dunjaluka i tada je kod njih poput zimije (štićenika), a u stanju je priključiti se muslimanima i njihovoj zemlji, onda nije daleko od kufra i nema opravdanja. Molimo Allaha da nas sačuva od toga.”
Potom ibn Hazm govori o onome ko boravi u zemlji kojom vladaju sekte koje se pripisuju islamu a koje su izašle iz islama poput Ubejdija koji su vladali Misrom (Egiptom), karamita i drugih, što se ne veže za ovu temu o kojoj govorimo (ako neko misli da smo tu nešto zatajili ili skrili, neka se slobodno vrati na pomenutu knjigu Ibn Hazma) pa nakon toga Ibn Hazm kaže: “A što se tiče onoga od muslimana koji je na granici a koga njegova srdžba navede pa se potpomogne mušricima i harbijjunima (ljudi iz nevjerničke zemlje protiv koje muslimani ratuju) i dopusti im da ubijaju onoga ko se njemu suprostavlja od muslimana, da im uzimaju imetak ili da ih porobljavaju, pa ako je njegova ruka gornja (tj. ima vlast nad njima) i kafiri slijede njega (tj. pod njegovom su kontrolom) onda je on tim postupkom na vrhuncu fiska ali time nije nevjernik, jer nije učinio nešto što iziskuje kufr (obrati pažnju da je ovo sada sasvim druga mesela o kojoj Ibn Hazm govori. Ovo nije mesela kada kafir ratuje protiv muslimana pa ga musliman pomogne što predstavlja kufr bez obzira o kakvoj se pomoći radilo, već mesela kada se musliman bori protiv muslimana pa prizove nevjernike u pomoć, opaska autora). Ali, ako je nad njim sprovodi odluka nevjernika (tj. oni imaju vlast nad njim) onda je on kafir shodno onome što smo spomenuli. A ako su podjednaki u tome (dakle niti on ima vlast nad njima niti oni nad njim) onda ne vidimo da je time postao kafir, a Allah najbolje zna.” (Završen citat Ibn Hazma iz njegove knjige Muhalla 13/66-68)
Eto, draga braćo, to je citat Ibn Hazma kojeg smo “sakrili” i kojeg nismo spomenuli do kraja. Ima li u ovom tekstu ijedne riječi koja ide u prilog Zijadovoj tvrdnji da je samo onaj ko tjelesno pomogne kafire postao nevjernik? Ili je pak činjenica da je govor Ibn Hazma protiv njega i oprečan njegovom shvatanju, jer je Ibn Hazm protekfirio onoga ko je kod nevjernika, zbog opravdanog razloga kako je naveo, ali ih pomaže kakvom uslugom ili pisanjem.
Takođe na kraju svoga citata Ibn Hazm je protekfirio muslimana koji pozove mušrike u pomoć protiv muslimana ukoliko su nevjernici gornji i imaju prevlast i kontrolu nad tim muslimanom. Pa ako je Ibn Hazm protekfirio ovakvog čovjeka u ovakvoj situaciji, a koji se zbog srdžbe potpomogao kafirima i borio protiv muslimana, šta bi tek Ibn Hazm rekao za današnju situaciju kada su krstaši jasno na jeziku svog taguta objavili muslimanima krstaški rat želeći da sruše tada postojeću islamsku državu tj. Afganistan (Allah ubrzao njen povratak) pa im potom većina, ako ne i svi, arapski taguti priskaču u pomoć stavljajući svoje zemlje, oružje, imetak i ostala sredstva njima na raspolaganje?
Tako vam Allaha, ima li jednog pravednog čovjeka koji pročita ovoj govor Ibn Hazma a da potom kaže kako Ibn Hazm ne bi protekfirio ove koji rade ovo što smo spomenuli i još mnogo više od toga.
Dakle, kao što kažu arapi „Iza urife es-sebeb betalel adžeb” – kada se sazna za sebeb onda nestaje čuđenja. Kada smo uvidjeli sebeb radi kojeg Zijad nije naveo ove citate Ibn Hazma napadajući nas da smo ih prikrili i nismo pročitali do kraja, onda nestaje čuđenje jer su citati Ibn Hazma u potpunosti protiv njega, a ne u njegovu korist.
Zijad je često nama tokom svog predavanja “bacao kamen” i govorio: „Ko je to reko od učenjaka, ko zastupa taj govor”, pored toga što, hvala Allahu, za svaki navedeni govor imamo dokaze iz Kur’ana i sunneta i uz to govor učenjaka, evo mi sada vraćamo njemu njegov „kamen” nazad i pitamo ga: „Zijade, koji je to učenjak rekao ovo što si ti rekao, da je samo tjelesno pomaganje nevjernika protiv vjernika kufr?” A i kada bi, pretpostavimo, došao sa nekim govorom on se ne bi uzeo u obzir već bi se smatrao šazom (iznimnim stavom) jer se suprostavlja idžamu kojeg je prenijelo nekoliko učenjaka o tome da je onaj ko dobrovojno pomogne nevjernika protiv vjernika bilo kojom vrstom direktne pomoći postao nevjernik.
Autor: prof. Idriz Bilibani
Fusnota:
[1] Pogledaj članak Tako je kada džihad biva na putu Amerike od šejha Nasira