Niko od Salim b. Abdillahovih savremenika u skromnosti, čestitosti i načinu života nije toliko kao on podsjećao na časne prethodnike. (Imam Malik)
Vladar pravovjernih Omer b. Hattab imao je više sinova. Od svih njih, na njega je najviše ličio Abdullah. Abdullah b. Omer je imao više sinova od svoga oca Omera, ali niko od njih na njega nije toliko ličio kao sin mu Salim.
Ovo je nastavak kazivanja o životu El-Farukovog unuka Salima b. Abdillaha, koji je po izgledu, držanju, pobožnosti i vladanju najviše podsjećao na njega!
* * *
Salim b. Abdillah je živio u Medini-munevveri, časnom gradu koji je u njegovo doba, kao nikada dotada, bio obasut bogatstvom i blagodatima svake vrste. Obilje dobara stizalo je u nju sa svih strana. Emevijske halife lično su se zalagale da Medini pruže sjaj i bogatstvo kakvo je teško i zamisliti.
Međutim, Salim b. Abdillah nije, za razliku od većine svijeta, obraćao pažnju na ovosvjetske blagodati i uživanja, niti dozvoljavao da se, poput njih, zavara prolaznim dobrima. U želji za onim što je kod Allaha, zadovoljavao se minimumom potreba, žrtvujući prolazni za Vječni svijet. Emevijski vladari, jedan za drugim, pokušavali su i njega kao i ostale obasuti bogatstvom i darovima, ali su uviđali da se on ne da zavarati imetkom i da mu ne pridaje nikakav značaj.
Tako je, jedne godine, kao halifa došao u Mekku na hadž i obavljajući tavafi-kudum, Sulejman b. Abdilmelik ugledao Salima b. Abdillaha kako sjedi naspram Kabe, skrušeno uči Kur’an i niz obraze, kao da su nepresušno more, u zanosu lije suze. Nakon što je obavio tavaf i klanjao dva rekata sunneta poslije tavafa, krenuo je prema mjestu gdje je sjedio Salim b. Abdillah. Idući, svijet mu se sklanjao i pravio mjesto, dok nije došao i sjeo pored Salima, tako blizu da su im se koljena dodirivala. Za sve to vrjeme, zauzet učenjem i zikrom, Salim na njega nije obraćao nikakvu pažnju. Halifa ga je počeo promatrati i o njemu razmišljati, čekajući priliku neće li Salim zastati sa učenjem i plačem, pa da mu se obrati i porazgovara.
Kada i nakon dužeg čekanja nije mogao ugrabiti priliku da sa njim progovori, nagnuo se prema njemu i kroz šapat rekao: Es-selamu alejke ve rahmetullahi, Ebu Omere! Salim mu je samo odgovorio: Ve alejkesselamu ve rahmetullahi tea’la ve berekatuhu! Halifa ga je, tihim glasom, upitao: Ebu Omere mogu li šta učiniti za tebe? Salim mu nije ništa odgovorio. Halifa je pomislio da ga Salim, možda, nije dobro čuo, pa mu se još više primakao i rekao: Bilo bi mi drago da me za kakvu potrebu zamoliš, pa da ti pomognem. Salim mu je odgovorio: Tako mi Allaha, bilo bi me stid biti u Allahovoj kući, a za neku potrebu, pored Njega, zamoliti nekoga drugog. Halifa se postidio, pa je, kao ukopan, nastavio sjediti pored njega.
Kada se Salim, poslije namaza, digao i krenuo prema mjestu gdje je odsjeo, za njim se uputila masa svijeta. Svako ga je htio nešto upitati: neko za hadis Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve selem, neko za odgovor na pitanje koje ga mučilo vezano za neki od vjerskih problema, neko u vezi sa svakodnevnim problemima, a neko, opet, zamoliti da za njega Allahu uputi dovu.
Među njima je bio i halifa Sulejman b. Abdilmelik. Vidjevši ga, svijet mu je oslobodio mjesto da može prići Salimu, pa mu je, kada su bili rame uz rame, šapnuo: Evo, izišli smo iz Harema, pa mi reci mogu li šta za tebe učiniti? Na to ga je Salim upitao: A kakve potrebe si ti u stanju ispuniti: ovosvjetske ili Onosvjetske? Sav zbunjen, halifa je odgovorio: Neke od ovosvjetskih potreba. Salim mu je na to rekao: Ja za ovosvjetske potrebe nisam molio ni Onoga Ko njima gospodari. Kako bih mogao moliti onoga ko njima ne gospodari?
Halifa se postidio, pozdravio se s njim i pri rastanku mu rekao: Kako ste samo vi, El-Hattabova porodica, ponosni skromnošću i bogobojaznošću! Kako vas je samo Uzvišeni Allah učinio u duši bogatima! Allah vas blagoslovio, kako ste vi čestita porodica!
Obavljajući hadž, godinu dana kasnije, El-Velid b. Abdilmelik po povratku sa Arefata, se susreo sa Salimom b. Abdillahom na Muzdelifi, pa mu je, onako obučenom u ihrame, viđenom, naočitom, snažnom i lijepo građenom, rekao: Ebu Omere, doista si lijepo građen i lijepo izgledaš. Reci mi čime se hraniš? Hljebom i uljem, kao prismokom. – odgovorio mu je, dodavši: A ako ponekad dođem i do mesa pojedem i njega. Hljebom i uljem? – upitao ga sa ćuđenjem. Da, hljebom i uljem. Zar ti to ne dodije? – upitao je. Dodije, ali ništa ne jedem dok dobro ne ogladnim, pa onda slatko jedem hljeb sa uljem, – odgovorio je Salim.
Kao što je, u skromnosti i neosvrtanju na ovosvjetske prolazne blagodati ličio na svoga djeda El-Faruka, isto tako je na njega ličio i kada je trebalo u lice reći istinu, ma koliko bila gorka i ma o kome se radilo.
Pripovjeda se da je jednom prilikom otišao do El-Hadžadža sa namjerom da učini uslugu vjernicima, pa ga je El-Hadžadž širokogrudno dočekao i gostoljubivo primio. I dok je bio tamo, El-Hadžadž je pred njega izveo jednu neurednu grupu ljudi, nepoćešljane kose, prašnjavih tijela, blijedih lica, nogu i ruku okovanih u željezne okove i rekao mu: Salime ovo su zlotvori koji po zemlji čine nered i prolijevaju krv koju je Allah zabranio proljevati. Zatim mu je dao sablju, pokazao na prvog koji je bio na redu rekavši: Evo, prepuštam ga tebi. Ustani i odsijeci mu glavu! Salim je iz El-Hadžadžove ruke uzeo sablju, i dok se pogled prisutnih bio ukočio gledajući šta će učiniti, prišao je čovjeku i upitao ga: Jesi li ti musliman? Jesam. – odgovorio je i dodao: Zašto me to pitaš i kakve to veze ima sa onim što ti je naređeno? Jesi li jutros klanjao sabah-namaz? – upitao ga je Salim, pa mu je čovjek odgovorio: Rekao sam ti da sam musliman. Zašto me pitaš jesam li klanjao sabah? Zar misliš da neko može biti musliman, a da ne klanja sabah? Pitao sam te jesi li jutro klanjao sabah. – ponovo je upitao Salim, pa mu je čovjek ponovo odgovorio: Allah te uputio! Rekao sam ti da sam musliman i da sam ga klanjao. Molim te izvrši ono što ti je naredio ovaj tiranin i nasilnik, ili ćeš sebe izložiti njegovom gnjevu.
Salim se vratio El-Hadžadžu, bacio pred njega sablju i rekao: Čovjek tvrdi da je musliman i kaže da je jutros klanjao sabah-namaz, a ja sam čuo da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve selem, rekao: Ko klanja sabah-namaz, pod Allahovom je zaštitom. Zato neću ubiti čovjeka koji je pod Allahovom zaštitom. El-Hadžadž mu je ljutito rekao: Mi ga ne ubijamo zato što je propustio sabah-namaz, već zato što spada u one koji su pomogli da se ubije halifa Osman b. Affan. Čuvši to, Salim mu je odgovorio: Koliko znam, ima onih koji su Osmanu bliži od mene i tebe i preči za njegovu krv. Začepio je El-Hadžadžu usta da na to nije mogao ništa odgovoriti.
Neko od prisutnih je potom otišao Abdullahu b. Omeru i ispričao mu šta je El-Hadžadž tražio od njegovog sina Salima, pa je, nestrpljiv da čeka i čuje kraj priče, upitao: I, je li ga Salim poslušao? Postupio je tako i tako. – odgovori čovjek. Njegov se otac obradovao i rekao: Pametno i mudro je postupio.
* * *
Kada je Omer b. Abdilaziz preuzeo hilafet, Salimu b. Abdillahu je napisao pismo u kome je stajalo: Uzvišeni Allah me je stavio na iskušenje da mi je, bez moje želje i pitanja, povjerena briga o muslimanima. Molim Onoga koji me je stavio na ovakvo iskušenje, da me u tome i pomogne! Zato te molim da mi, kada dobiješ ovo pismo, pošalješ Omer b. El-Hattabova pisma iz kojih se vidi kako je on rješavao probleme i kako se prema njima postavljao. Čvrsto sam odlučio krenuti njegovim stopama i, ukoliko me Allah pomogne, u načinu vladanja na njega se ugledati. Neka je Allahov mir sa tobom!
Primivši Omerovo pismo, Salim mu je odgovorio: Primio sam tvoje pismo u kome kažeš da te je Uzvišeni Allah stavio na iskušenje i, bez tvoje volje i znanja, povjerio ti brigu o muslimanima, te da bi želio krenuti Omerovim stopama. Ne zaboravi da živiš u drugačijem vremenu od onoga u kome je živio Omer i da su ljudi sa kojima radiš drugačiji od ljudi sa kojima je Omer radio! Ipak, ukoliko si odlučio da se iskreno prihvatiš posla i držiš istine, ne zaboravi da Allahova pomoć neće izostati i da će ti, odakle se i ne nadaš, dati ljude koji će te u tome pomoći. Allahova pomoć robu je onolika koliko je čista njegova namjera. Zapamti, ukoliko je čovjekova namjera da učini neko dobro potpuna i čista, da će i Allahova pomoć biti potpuna, i obrnuto: ukoliko je njegova namjera nepotpuna, i Allahova pomoć će u istoj toj mjeri biti nepotpuna.
S druge strane, ukoliko ti se prohtije nešto s čim Uzvišeni Allah nije zadovoljan, sjeti se onih prije tebe koji su nekada na ovom svijetu bili silnici i moćnici, ali su ipak sa njega morali otići. Zapitaj se kako je njihovim očima bilo teško rastati se sa uživanjima u naslađivanju na ovome svijetu i kako su im, u prohtjevima nezasiti stomaci popucali. Sjeti se kako su se, nakon smrti, raspali i pretvorili u smrad od koga se, da kojim slučajem u zemlju nisu zakopani, ne samo po zemlji ne bi moglo hoditi, nego ni od raznih bolesti sačuvati.
Neka je s tobom Allahov mir, milost i blagoslov.
Salim b. Abdillah b. Omer je živio dugo, životom ispunjenim pobožnošću, bogobojaznošću i ustrajnošću na Pravom putu. Život je proveo skromno, ne obraćajući pažnju na varljive i prolazne dunjalučke izazove, potpuno se posvećujući Allahovom zadovoljstvu, zadovoljavajući se korom hljeba i komadom grubog platna.
Kao običan vojnik, priključio se muslimanskoj vojsci u borbi protiv Bizantijaca, s jedne, i poput brižljive majke cio život stajao na usluzi muslimana, s druge strane.
Kada mu je stotinu šeste hidžretske godine došao smrtni čas, cijelu Medinu je obuzela žalost. U svako srce se uvukla sjeta i niz svaki obraz je potekla suza. Na njegovu dženazu i ispraćaj do posljednjeg počivališta, ljudi su hitali sa svih strana. I sam Hišam b. Abdilmelik koji se u tom trenutku zadesio u Medini, bio je među onima koji su došli da mu klanjaju dženazu i isprate ga.
Vidjevši koliko je svijeta došlo na Salimovu dženazu, Hišam b. Abdilmelik mu je pozavidio i upitao se: Da je kojim slučajem u njihovom gradu umro halifa, pitam se koliko bi mu od ovih došlo na dženazu!? Okrenuo se prema svome namjesniku u Medini, Ibrahimu b. Hišamu El-Mahzumiju i naredio mu: Izaberi četiri hiljade Medinelija i pošalji ih u isturena pogranična utvrđenja prema neprijatelju!
Po tome je ta godina zapamćena kao Godina četiri hiljade
Iz knjige “Iz života tabi’ina”
Autor: dr. Abdurrahman Ra’fat el-Baša