Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, odlikovao se čistim arapskim lijepim izražavanjem. Govor je odisao rječitošću. U tome je bio nenadmašan. Sposobnost koja se ne da poreči. Njegova tečnost govora bila je dar Allahov. Čistoća jezika, razboritost riječi, jasno značenje. Neopširan. Koncizan. Isticao se originalnom mudrošću. Poznavao je arapske dijalekte. Svakom plemenu obraćao bi se na njegovom jeziku. Raspravljao bi s njima na njihovom jeziku. Posjedovao je snagu i širinu beduinske rječitosti i oštrinu jezika. Posjedovao je stil i metod gradskog izraza u načinu ophođenja s ljudima te klase.
Najljepše što je imao, bila je obdarenost od Allaha, azze we dželle, da primi Objavu, i umijeće da je prenese ljudima.
Bio je blag i tolerantan. Sklon oprostu kada treba. Strpljiv pri nedaćama. Posjedovao je svojstva kojima ga je Allah, subhanehu we te’ala, darivao.
Nije bilo plemenitih ljudi, a da su bili bez posrtaja, i pogreške. Sve nedaće i svi problemi na koje je nailazio pojačavali su kod njega osobinu strpljivosti. Prema neotesanom neznalici Resulullah, alejhisselam, bio je obazriv. Aiša, radijAllahu anha, kaže: ‘’Kad bi se Resulullah, alejhisselam, našao u dilemi između dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio grijeh u pitanju, on je bio prvi čovjek koji bi osudio. ‘’
Nikada se nije nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog zlouputrebe Allahovih svetinja, te je bila radi Allaha, azze we dželle.1
Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio.
Posjedovao je Resulullah, alejhisselam, veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim. Dijelio je svima, pa čak i onima koji se nisu bojali siromaštva. Ibn Abbas, radijAllahu anhu, kaže: ‘’Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, bio je najdarežljiviji čovjek posebno uz ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril. Džibril Emin dolazio bi svake noći, tokom cijelog ramazana. Podučavao ga je Kur’anu. Resulullah, alejhis-selam, bio je brži da učini dobro djelo nego poslani vjetrovi.’’2
Džabir kaže: ‘’Nikada nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao: Ne!’’3
Bio je hrabar, neustrašiv i smion, što se nije moglo zanemariti. Smatran je najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama, iz kojih su bježali čak i oni najhrabriji, ne jedanput. Resulullah, alejhisselam, bio je postojan, nepokolebljiv. Išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Nije se povlačio, a zna se da je bilo i među najodvažnijim ljudima koji su, ne jednom, odustajali od teških zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, alejhisselam.
Alija, radijaAllahu anhu, kaže: ‘’Kad bismo se našli licem u lice s neprijateljem, obuzeo bi nas strah, groznica, mi bismo se sklanjali za Poslanika, sallAllahu aljehi we sellem. On je bivao najbliži do neprijatelja. ‘’4
Enes, radijAllahu anhu, kaže: ‘’Jedne noći u Medini, ljude je probudio strašan glas. Oni pohrliše prema tom glasu, pa ih susrete Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, vraćajući se. Otišao je prije njih da vidi šta je to. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe. Oko vrata mu je visila sablja. Govorio je: ‘Ne brinite se, ne brinite se!’’’5
Bio je veoma stidljiv i obazriv. Ebu Said el – Hudri rekao je: ‘’Bio je stidljiviji od zbunjene djevice. Kad mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovom licu.’’6
Nije nikada piljio nekome u lice. Uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao moć zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama. Nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno. Nije direktno nikoga kritikovao. Moglo se čuti da kaže: ‘’Šta mislite o ljudima koji čine tako i tako?’’
Bio je najpravedniji čovjek, najčedniji i najiskreniji. Visoko je cijenio emanet. To su potvrdili i njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. Prije poslanstva nosio je nadimak El – Emin. Tražili su njegov sud o mnogim stvarima i prije islama.
Tirmizi prenosi od Alije, radijAllahu anhu, da je Ebu Džehel rekao: ‘’Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo.’’ Na to je Allah, azze we dželle, objavio: ‘’Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.’’ (Prijevod značenja, 6:33)7
Također je Herakle pitao Ebu Sufjana: ‘’Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?’’ Odgovorio je: ‘’Ne.’’
Bio je veoma skroman. Daleko je bio od oholog čovjeka. Nije dozvoljavao da mu se ustaje i naklanja kao što se naklanjalo kraljevima. Posjećivao je siromahe i družio se s njima. Uslišavao je želje robova. Sjedio je sa svojim drugovima kao jedan od njih. Aiša, radijAllahu anha, priča: ‘’Popravljao bi sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što i vi radite. Bio je čovjek kao svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.’’8
Resulullah, alejhisselam, kao nijedno drugo ljudsko biće, poštovao je dogovor i zadanu riječ. Čuvao je rodbinske veze. Bio je najmilostiviji, najosjećajniji i najblaži u ophođenju sa svijetom. Bio je druželjubiv, odgojen, jednostavan, veoma pažljiv. Bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvraćao zlo zlim, već je opraštao.
Nije dozvoljavao da iko u društvu ide iza njega. Nije ni u odjeći ni u ishrani odskakao od svoje posluge. Volio je opslužiti one koji su njega opsluživali. Svojoj posluzi nije nikada ni “uf” rekao. Nije ih grdio za neurađen posao.
Nije prezirao siromahe zbog njihovog siromaštva. Išao je siromašnima na dženazu. Na nekim svojim putovanjima obavljao je poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan je rekao da će je zaklati, drugi zguliti, treći skuhati, a Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je da će skupiti drva da se naloži vatra. Oni mu odgovoriše da ga oslobađaju tog posla, a Resulullah, alejhisselam, reče im: ‘’Znam da biste to uradili umjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti čovjeka da se razlikuje od svog društva.’’ Nakon toga ustao je i skupio drva.9
Evo kako je Hind, kćerka Ebu Hala, opisala Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem.
Ona između ostalog kaže: ‘’Resulullah, alejhis-selam, bio je često tužan. Uvijek je o nečemu razmišljao. Nije imao slobodnog vremena. Nije volio besposlen govor. Dugo je šutio. Počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama. Govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno. Nije koristio prazne rečenice. Govor mu nije bio štur i suhoparan.
Veličao je Allahove blagodati, a ništa nije kudio. Nije kudio okus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi. Nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao. Kad bi nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom. Kad bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama. Kad bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo. Kad bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobjeđivao smjeh.
Čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje drugove i nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena. Čuvao se ljudi i bio oprezan s njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo. Posjećivao bi svoje drugove. Volio je znati šta se dešava u narodu. Potpomogao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i odmagao mu. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar imao je mjeru. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje. To je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje. Najviše je cijenio one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Nije bio isprazan. Stalno je zikr činio. Nije nigdje dugo boravio. Nije imao određeno mjesto za sjedenje. Kada dođe u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto. Tako je naređivao i drugima da čine. Uvažavao je svakoga na sjedeljci i svakome posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga.
Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao, i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao, dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima.
Zbog njegove brige i pažnje, bio im je kao otac i svi su u pravima kod njega bili isti.
Ljude je vrednovao prema bogobojaznosri. Gdje je sjedio, sjedio je sa skromnošću, strpljenjem i povjerenjem. Nije bilo podignutih glasova. Poštovao je starije, a imao je milosti prema mlađima. Ukazivao je počast gostu i strancu.
Bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja, blagonaklon. Nije bio oštar, srdit i ljut. Nije bio pokvarenjak. Nije korio. Nije hvalio. Zanemarivao bi ono što ne želi. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče.
Ljude je poštedio od tri stvari: nije nikog kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao. Govorio je samo o onome od čega se ima nagrada od Allaha, azze we dželle. Kad bi on govorio, slušaoci bi umuknuli, a kada bi završio, oni bi govorili. Nisu upadali jedni drugima u riječ. Kada bi neko govorio, drugi bi šutjeli dok ne završi. Smijao bi se čemu bi se i drugi smijali. Sviđalo mu se ono što se i drugima sviđa. Čudio bi se onome čemu se i drugi čude. Bio je strpljiv prema strancima uskog rezoniranja. Govorio je: ‘Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali. Zahvala pripada Allahu.’’’10
Haridži bin Zejjd kaže: ‘’Resulullah, alejhisselam, bio je najstaloženiji čovjek na sjedeljci. Skoro da ništa nije govorio. Mnogo je šutio. Nije govorio bespotrebno. Suprotstavio bi se onima koji ružno govore. Nije se glasno smijao. Govor mu je bio razgovijetan i njegovi drugovi su se u njegovom društvu tako ponašali iz ljubavi i poštovanja prema njemu.’’11
Uglavnom, Resulullah, alejhisselam, posjedovao je sva svojstva zrelosti izuzetne posebne ličnosti. Odgojio ga je Njegov Gospodar. Samo on ovako odgaja i On o njegovom odgoju kaže: ‘’Ti si, zaista, najljepše čudi.’’ (Prijevod značenja, 68:4)
To je bio razlog zbog kojeg su srca hrlila k njemu. To ga je činilo omiljenim kod ljudi. To ga je učinilo vođom kojeg su ljudi srcem voljeli i zbog kojeg su, od nepokornoga njegovog naroda i nećkanja njihovog, došli do stepena prihvaćanja Allahove vjere u velikim skupinama.
Sve što smo u kraćim crtama naveli govori o njegovoj zrelosti, o veličini njegovih svojstava. Stvarno stanje njegove slave, lijepi vrlina i osobina, ne može se dokučiti tek tako. Ko to želi, ko želi da upozna najvećeg čovjeka na svijetu, koji je doživio najveći stepen ljudske zrelosti, neka zna da ga je Allahova svijetlost obasjavala, a Kur’ani Kerim odgajao.
Gospodaru moj, neka je blagoslov Tvoj na Muhammeda, alejhisselam, i na porodicu Muhammeda, alejhisselam, kao što si blagoslovio Ibrahima, alejhisselam, i porodicu Ibrahima, alejhisselam. Ti si hvaljen i slavljen.
Gospodaru moj, Ti obaspi blagodatima Muhammeda, alejhisselam, i porodicu Muhammeda, alejhisselam, kao što si obasuo blagodatima Ibrahima, alejhisselam, i porodicu Ibrahima, alejhisselam. Ti si hvaljen slavljen!
Autor : Safijjurrahman Elmubarekfuri
Iz knjige : Zapečaćeni džennetski napitak
Priprema i obrada: Stazom islama
Fusnote:
——————————————————————————–
1 Sahih Buhari, I/503.
2 Sahih Buhari, I/502.
3 Sahih Buhari, I/502.
4 Eš – Šifalil Kadi Ijjad, I/89.
5 Sahih Muslim, II/252, Sahih Buhari, I/407.
6 Sahih Buhari, I/504.
7 Miškatul – Mesabih, II/521.
8 Miškatul – Mesabih, II/520.
9 Hulasatu – s – Sijer, str. 22.
10 Pogledaj Eš – šifa od El – Kadi Ijjada, I/121 – 126. Pogledaj šemail Et – Tirmizi.
11 Pogledaj Eš – šifa od El – Kadi Ijjada, I/121 – 126. Pogledaj šemail Et – Tirmizi.