U razredu je nastala tišina. Svi su brinuli kako su uradili pismeni zadatak iz srpskog jezika. Razredna nikako da počne čitati ocjene. Po običaju, nadala sam se jakoj četvorci ili slaboj petici, s dosta zamjerki. Nastavnica me je pogledala i s osmjehom pozvala da pročitam rad. Davno nije pročitala tako nešto od jednog osnovca. Većina nije vjerovala da sam to ja napisala. Bila sam odličan učenik, ali dobiti pohvalnicu iz ovog predmeta-bilo je čudo.
Šta je to bilo napisano da su svi slušali s poštovanjem? Samo riječi zrelosti. Šta smo mi ljudi, kakvi treba da budemo, koliko vrijedi boriti se? Ali, odakle sve te misli? Kako to da ja naglo sazrim?
Mišljenja sam da je veliko iskušenje u porodici doprinjelo mojoj promjeni. Razboljela mi se majka. Nestali su dani sreće. Osmijeh s mog dečijeg lica se topio i postajao sve ređi, a često i izvještačen.
Počela sam da razmišljam šta da radim u takvoj situaciji. Od koga da tražim pomoć i kome da se obratim? Drugovi i drugarice nisu marili za moj problem. Uvidjela sam da mi ni molitve upućene ljudima ne mogu pomoći. Duboko iz mene, iskreno i prirodno, izlazile su riječi obraćanja Bogu. Molila sam Ga svako večer da izliječi moju mamu i da nas sve uputi na Pravi put.
U školi, medijima i u društvu, pretežno se pričalo o nepostojanju Boga. Drugi su mi govorili o tome, ali nikako da ostanem ubjeđena u tako nešto. S druge strane, bila sam zbunjena kojim putem da krenem. Hrišćanstvo me je iskreno privlačilo, ali nisam bila sigurna da li je to kraj mom traganju. Islam mi je bio prilično poznat, u formalnom smislu riječi. Nisam znala da li vjerujem kao hrišćanka ili muslimanka. Srce se nije smiravalo zbog nepronalaženja istine. Kako je pronaći? Kako biti apsolutno siguran da je nešto onako kako je napisano ili preporučeno? Šta smo mi, kuda idemo?
U pismenom zadatku sam napisala da smo samo prolaznici na ovom svijetu i da se treba što više dokazivati u dobročinstvu. U to nije bilo nikakve sumnje. Ali, kome sve to predajemo? Ljudima ili samo Onome Koji nas je stvorio? Ko je poslanik u koga vjerujem? Ko je Isus?
Osjećala sam neobjašnjivo gušenje prilikom svakog ulaska u crkvu. Strah od ikona, freski i tamjana bio je sve nepodnošljiviji. Bila sam u nedoumici, jer je postojala mogućnost da me šejtan odvlači od toga, a nisam znala da li je to istina.
Znam da sam besciljno lutala. Život je prolazio. Dolazi period šutnje i povlačenja u sebe. U prvoj godini srednje škole, počela sam shvatati da sam otuđena od drugih. Gotovo niko nije htio da se druži sa mnom. Bio je to veliki udarac.
Molitve su se nastavljale. Knjiga mi je postala najbolji drug. Ostali su me samo tražili kad bi im nešto zatrebalo. Jedini pravi prijatelji su mi bili roditelji i brat. Brinuli se se zbog toga što se sa mnom dešava.
Nova godina. Nekoliko minuta prije njenog nastupanja. Svako je imao nekoga da zagrli te noći, a ja sam usamljena jecala tražeći odgovor zašto se baš meni to dešava. Kuda sve ovo vodi? Ima li neko na svijetu ko se osjeća kao ja?
Svima sam govorila da sam te noći imala društvo, jedino su roditelji znali istinu. Od tada su počeli intenzivnije da se druže sa mnom ne bi li mi bilo lakše. Roditelji su najbolji prijatelji djeci.
U našu usamljenu kuću, počinju da dolaze novi gosti. Za neke su bili dobrodošli, a za neke nisu. To je bila islamska literatura. Nisam mogla propustiti da ne pročitam. Te knjige su postale moji dobri prijatelji. Počela sam se pronalaziti u njima. Svaka je nudila adekvatne odgovore na moja pitanja. Sve je počelo da se mijenja, i moj život i ja.
Bog je Taj Kome sam se predavala. Činjenicu da se ne treba davati ljudima, pronašla sam na stranicama ovih knjiga. Shvatila sam da dobra djela radim u Njegovo ime i da se samo Njemu zahvaljujem na svemu. Polako shvatate da rad u ime ljudi ništa ne znači i da je najslađe djelo urađeno u tajnosti. A to djelo nije skriveno Onome Koga toliko volite. Ta ljubav je savršena i shvatate da jedino Bog zaslužuje obožavanje.
Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu nikoga ravnim! (Prijevod značenja Kur’ana, El-Kehf, 110)
Sve druge ljubavi postaju prolazne. Kada dokučite istinu, uz Allahovu pomoć, nema ljepšeg duhovnog osjećaja. S druge strane, povjerovala sam da je Muhammed Allahov rob i poslanik. On je najbolje stvorenje. Postupamo prema onome što je radio, govorio ili šutnjom odobrio.
U moj život je ubrzo ušao namaz, strah od Allaha, ramazan i mnogo toga novog i dobrog. Upoznala sam nove prijateljice. Bolje rečeno, prve prijatelje u životu. To je bio beogradski džemat sestara.
Samo one sestre koje su u njemu bile znaju taj osećaj. Teško mi ga je opisati u par rečenica. Tada sam shvatila da sam dobila prave prijatelje. Iako su bile puno starije od mene, sestre su me prihvatile kao vršnjakinje. Ubrzo, došao je period kada nisam mogla a da ne vidim ili bar čujem neku od njih.
Uz njih sam shvatila mnoge stvari. Riječi su prelazile u djela. Na okupljanjima smo sve bile toliko poletne i jake, mogle smo vrhove planina zajedno osvajati.
Najviše mi je prijalo jednistvo u našoj maloj zajednici. Tu organizovanost, spremnost da se pomogne i ustraje na pravim stvarima, rijetko gdje ćete sresti. U velikom gradu, punom svakakvih pravaca, mi smo disale kao jedna i borile se za osnovu puta kojim smo krenule. Borile smo se za islam. To nije bila pojedinačna borba, već zajednička.
Neke od sestara su počele da odlaze, druge su ostajale. Pomislila sam da ću ostati sama. Uzvišeni Allah je dao da tako ne bude.
Na nekom drugom mjestu na planeti, srešću se ponovo sa njima. Ipak, onog istog žara, koji smo osjećale u sred Beograda, neće biti. Pod njegovim svetlima se rađala naša ljubav, kao i naša priča. Svi ti koraci, načinjeni u teškim okolnostima, bili su zajednički. Svaki korak učinjen u Njegovo ime. Brinete šta ćete sutra ako bude provokacije od drugih, kako da se pokrijete, kako da obavite namaz? Sve su to slatka iskušenja i lakše ih je prebroditi kad vam Allah da sestre da vas podrže. Kada ste s njima, osjećate Allahovu milost.
Danas živim u jednom drugom gradu, u drugoj državi. Moj odnos prema islamu je isti. Poštovanje prema roditeljia veće, kao i prema mojim sestrama. Čeznem za još jednim zajedničkim susretom u Beogradu.
Molim Allaha da onoga koji čita ovu priču podstakne samo na dobro. Svi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti!
Maida
Iz knjige “Prihvatile su islam kao Belkisa”
Obrada: www.stazomislama.com