Pojasnili smo propis onoga ko ostavlja namaz, te smo rekli da nema sumnje da je stav onih koji kažu da je ostavljanje namaza u potpunosti djelo kufra koje čovjeka izvodi iz islama, jači i ispravniji jer je na tome bio koncenzus ashaba, radijellahu anhum.
Ostaje da pojasnimo kakav je propis onoga ko klanja određene namaza a ostavlja druge. Ili drugim riječima kakav je propis onoga ko ne klanja svih pet vakata već ponekad klanja a ponekad ostavlja neke namaze.
U ovoj meseli postoje dva stava islamskih učenjka.
– Da je takva osoba nevjernik, pa makar ostavila i jedan namaz bez opravdanja. Ovo je stav nekih ashaba poput Omera, Muaza ibn Džebela, Abdur-Rahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre, Džabira i Ebu Derda’a, Allah bio zadovoljan svima njima, (detaljnije o tome pogledaj Muhallu od Ibn Hazma 2/242 i Es-salatu ve hukmu tarikiha od Ibn Kajjima 67. str). To je isto tako mišljenje jednog dijela selefa poput Ishaka ibn Rahevejha, Abdullaha ibn Mubareka i drugih. Dokaz ove skupine su svi šerijatski tekstovi koji govore o kufru ostavljača namaza jer ti tekstovi nisu napravili razliku između ostavljanja jednog ili ostavljanja više namaza.
– Drugi stav učenjaka jeste da je takva osoba veliki griješnik i da ukoliko povremeno klanja a povremeno ostavlja namaz time ne izlazi iz vjere. Ovo mišljenje je prioritetnije jer postoje šerijatski tekstovi koji ukazuju da povremeno ostavljanje namaza nije kufr koji izvodi iz vjere.
1. Bilježi imam Ahmed, Ebu Davud, Nesai, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prvo zašto će ljudi polagati račun na Sudnjem danu jeste namaz. Pa će Allah reći melekima – a On najbolje zna – : ‘Pogledajte namaz moga roba da li ga je upotpunio ili je manjkav. Pa ako bude potpun biće upisan kao potpun, a ako bude manjkav reći će: Pogledajte ima li moj rob nafile. Pa ako bude imao nafile reći će: Upotpunite (nafilom) farz mome robu’.” (Šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim, pogledaj Sahihul dzami’ 2571).
Riječi Uzvišenog : “Pogledajte namaz moga roba da li ga je upotpunio ili je manjkav” mogu podrazumijevati dvije stvari: Da je osoba klanjala ali da ponekad nije obavila neki rukn ili vadžib na način koji se šerijatom zahtjeva, pa je nafila to upotpunila. A mogu podrazumijevati isto tako da je ostavio jedan ili više namaza u potpunosti pa je nafila upotpunila namaz ili više njih koje je na dunjaluku propustio.
Otuda Šejhul islam kaže: “Onaj ko ustrajava u ostavljanju namaza i nikada ne klanja i kao takav preseli taj nije musliman. Ali većina ljudi ponekad klanja a ponekad ostavlja namaz. Takvi nisu od onih koji vode računa o namazu i oni su pod prijetnjom (tj. zaprijećeno im je kaznom ali nisu nevjernici) i na njih se odnosi hadis koji se prenosi u sunenima: ”Allah je u toku dana i noći propisao pet dnevnih namaza. Ko bude vodio računa o njima imaće ugovor kod Allaha da ga uvede u Džennet. A ko ne bude vodio računa o njima neće imati ugovora kod Allaha ako bude htio kazniće ga a ako bude htio oprostiće mu.” (Medzmu’ul fetava 7/578).
2. Hadis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vladarima koji će odgađati namaz i klanjati ga nakon što istekne njegovo vrijeme. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dozvolio da se za njima klanja nafila (kažemo nafila jer u takvom slučaju, kada vladar odgađa namaz tako da istekne njegovo vrijeme, obaveza je čovjeku da klanja namaz u njegovom vremenu a zatim kada dođe kod vladara za njim će klanjati nafilu jer nemože se klanjati jedan namaz dva puta). Da su ovi vladari nevjernici, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi dozvolio da se klanja za njima.
3. Hadis kojeg bilježi imam Ahmed o tome da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i htio dati prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali pod uvjetom da klanja samo dva namaza, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem prihvatio prisegu. Šejh Abdul Aziz et – Tarifi u svom djelu “Tefsiru ajatil ahkam” kaže da je sened hadisa vjerodostojan.
Nakon što je naveo pomenuti hadis šejh Tarifi kaže: “Prihvatanje prisege ne može biti na onome što je kufr već u manjkavostii u određenim ibadetima.” Tj da je ostavljanje makar jednog namaza djelo kufra koje izvodi iz vjere, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi prihvatio ovu prisegu jer on ne prihvata prisegu koja je kufr.
Ibnul Kajjim rahimehullahu teala, govoreći o hadisu “Ko ostavi ikindiju namaz propalo mu je njegovo djelo”, kaže:
”Ono što je očigledno iz hadisa – a Allah najbolje zna cilj njegova Poslanika – jeste da postoje dvije vrste ostavljanja :
– potpuno ostavljanje tako da čovjek nikada ne klanja namaz. Ovakvo ostavljanje poništava djelo u potpunosti (tj. predstavlja veliki kufr koji izvodi iz vjere, jer samo veliki kufr poništava djelo u potpunosti), i
– djelimično ostavljanje u određenom danu. Takvo ostavljanje poništava djelo toga dana.
Tako da uopćeno poništavanje djela stoji naspram uopćenog ostavljanja namaza, a djelimično poništavanje djela stoji naspram djelimičnog ostavljanja namaza. “ (Es-salatu ve hukmu tarikiha 65. str.).
Na osnovu gorepomenutog kažemo da osoba koja ponekad izostavlja određene namaze ne izlazi iz vjere ali čini itekako veliki grijeh za kojeg je Gospodar svih svjetova zaprijetio teškom kaznom.
Ovo je takođe stav šejha Usejmina od savremenih učenjaka, dok je šejh Bin Baz, zajedno sa Stalnom komisijom za fetve bio prvog stava.
A Allah najbolje zna.
Profesor Idriz Bilibani
https://www.facebook.com/idrizbilibani.official/?ref=br_tf
obrada stazomislama.com