Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla je centralni stub vjere zbog koga je Allah slao sve Svoje vjerovjesnike. Da nije njega i znanja i rada po njemu prekinuto bi bilo vjerovjesništvo, nestalo bi vjere, došlo bi do općeg zastoja, zavladale bi zablude, neznanje bi uzelo maha, svuda bi se raširio nered, opustjele bi zemlje i propali ljudi, a da to, sve do Dana pozivanja, ne bi ni znali. Nažalost, desilo se upravo ono čega smo se najviše bojali – ali, mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo – da je znanje i rad po ovom stubu izumrlo, pa je srcima zavladalo ulagivanje stvorenjima, a iz njih nestalo razmišljanja o Stvoritelju, tako da se svijet, poput životinja, odao slijepom slijeđenju strasti i prohtjeva i da je na cijeloj zemaljskoj kugli teško naći iskrena vjernika koji se na Allahovu putu ničijeg prijekora ne boji. Oni koji se trude da preduprijede ovu klonulost i nadoknade gubitak, bilo preuzimanjem na sebe obaveze da ih objasne, bilo ponovnim pokušajem da provedu ovaj sunnet, podnoseći teret na svojim plećima i zasukujući rukave u njegovom oživotvorenju, pokušavajuci sami, mimo toliko svijeta, oživjeti praksu koju je vrijeme umrtvilo i domognu se stupnjeva bliskosti, ne dospijevajući do njihova vrhunca.
Obaveznost i vrline pozivanja na dobro i odvraćanja od zla
Uzvišeni Allah veli: „Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići.“ (Prijevod značenja, Ali ‘Imran, 104)
U navedenom kur’anskom ajetu, u riječima Uzvišenog “neka među vama bude” je objašnjena obaveznost pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, a u riječima “oni će što žele postići” dato je do znanja da bez njega nema uspjeha. U njemu je, također, dokaz da je ovo zajednička obaveza svih vjernika (a ne svakog pojedinca), što znači da, ako jedna grupa izvrši ovu obavezu, ona spada sa ostalih, jer Uzvišeni nije rekao: “Budite svi oni koji će na dobro pozivati!”, već je rekao: „Neka među vama bude onih koji će…“ Znači, sve dok pojedinci ili grupe vjernika izvršavaju ovu obavezu, ona spada sa drugih, s tim što su oni koji je izvršavaju, na kraju ajeta opisani riječima ‘’… oni će što žele postići.’’ Međutim, ako niko od ljudi ovu obavezu ne bi izvršio, odgovornost bi, sigurno, snosili oni koji su to bili u stanju izvršiti, a nisu izvršili.
Uzvišeni, također, veli: „Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učinite dobročinstvo; oni su čestiti.“ (Prijevod značenja, Ali ‘Imran, 113-114)
Kao što se iz konteksta navedenih ajeta vidi, Uzvišeni Allah ni ovima zbog samog vjerovanja u Allaha i onaj svijet, nije potvrdio da su čestiti sve dok tome nije dodao da oni pozivaju na dobro i traže da se čine dobra djela i da odvraćaju od nevaljalih.
Uzvišeni, dalje, veli (u prijevodu značenja): „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima; traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju…“
Dakle, i u ovome ajetu Uzvišeni je vjernike opisao da pozivaju da se čine dobra djela i da od nevaljalih odvraćaju, što znači da oni koji ne pozivaju da se čine dobra djela i koji od nevaljalih ne odvraćaju i ne spadaju u vjernike koji su opisani ovim ajetom.
Uzvišeni, zatim, veli:
„Jezikom Davuda i Isa’a, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grešnih postupaka koje su radili. Ružno li je doista to kako su postupali! (Prijevod značenja, El-Ma’ide, 78-79)
Koliko je odvraćanje od nevaljalih djela stroga obaveza, najbolje se vidi iz navedenog ajeta, gdje se kao razlog zasluženog prokletstva navodi njihovo neodvraćanje od nevaljalih djela. S druge strane, iz riječi Uzvišenog: ‘’Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate.’’ (Prijevod značenja, Ali ‘Imran, 110) se jasno vidi vrijednost naređivanja da se čine dobra djela i odvraćanja od nevaljalih, jer su muslimani, upravo zbog toga, postali najbolji narod od svih koji se ikada pojavio.
Uzvišeni, zatim, objasnjavajući kako se spas zaslužuje odvraćanjem od nevaljalih djela, veli: „…kada zaboraviše ono čime su bill opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili.“ (Prijevod značenja, El-A’raf, 165)
Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijAllahu anhu, se pripovijeda da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: ‘Ko od vas vidi nešto što ne valja, neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda, barem, srcem, ali je to najslabiji iman!'” (Hadis bilježi Muslim)
Ovaj hadis upućuje na to da je osuda zla i odvraćanje od nevaljalih djela, onoliko koliko se može, obaveza. Ona se, u najmanju ruku, moraju srcem osuditi, jer ako se, barem, srcem ne osude, to je znak da nema imana. Ibn Mes’ud je – čuvši jednog čovjeka kako govori: “Propao je onaj ko ne traži da se čina dobra djela i ne odvraća od nevaljalih djela” – rekao: “Propao je onaj čije se srce ne obraduje dobru djelu i ne osudi nevaljalo djelo.” To znači da je odvraćanje od nevaljalih djela, jezikom (tj. riječima) i rukama (tj. djelima), u obavezi onoliko koliko se može, dok je odobravanje dobrih djela i osuda nevaljalih, srcem, stroga obaveza koja ni sa koga ne spada, te da je propao onaj ko, barem, toliko ne učini.
Od Ibn Mes’uda se, također, prenosi da je rekao: “Ko od vas poživi, uskoro će svojim očima gledati ono što ne valja, a da ga neće moći otkloniti, samo što Allah zna da će to on srcem osuđivati.”
Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: “Ko od vas vidi ono što ne valja” dokaz su da se pod osudom misli na osudu onoga što se očima vidjelo, a da se u ono što se čulo, a nije vidjelo, ne treba upuštati niti po onome što je Allah pokrio, kopkati. Tako je Ibn Mes’ud, kada mu je za nekog čovjeka rečeno da mu je brada pokapana vinom, rekao: “Allah nam je zabranio da drugoga uhodimo“.
Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: “… ali je to najslabiji iman” dokaz su da u osobine imana spada pozivanje na dobro i traženje da se ono čini i odvraćanje od nevaljalih djela i da je onaj ko je u stanju spriječiti zlo i ko ga sprječava, bolji od onoga ko to nije u stanju i ko ga ne sprječava. Na to, također, upućuju i Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi u vezi sa danima hajza (mjesečnog ciklusa) kod žene: “… a što se tiče krnjavosti njene vjere, ona dane i noći provede, a da ne klanja”[1] tj. iako joj je u tim danima zabranjeno klanjati, to je opisano kao njena krnjavost u vjeri. Drugim riječima, to znači da je onaj ko je u stanju izvršavati obaveze i ko ih, doista, izvršava, bolji od onoga ko nije u stanju, pa ih zbog toga i ne izvršava, iako za njihovo neizvršavanje ima opravdan razlog.
Od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, se, također prenosi da je rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ili ćete tražiti da se čine dobra djela i od nevaljalih odvraćati, ili će Allah, uskoro, od Sebe, protiv vas poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, ali vam neće biti udovoljeno.”[2]
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je, drugom prilikom, rekao: “Primjer onoga ko ne izvršava i onoga ko izvršava Allahove zapovijedi je kao primjer grupe Ijudi od kojih su se jedni, bacajući kocku između sebe, smjestili u donji, a drugi u gornji dio lađe, pa je neko od ovih dolje, uznemiren uskraćivanjem vode od ovih gore, uzeo sjekiru i počeo bušiti lađu na dnu, na što su mu došli i upitali ga: ‘Šta ti je, šta to radiš?’ – a on im odgovorio: ‘Činite mi nepravdu. I ja moram doći do vode. ‘Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste (da probuši lađu) nastradaće i on i oni.”[3]
Ibn Mes’ud, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: “Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah prije mene poslao svome narodu, a da nije imao pomagače i drugove koji su ga slušali i slijedili njegovu praksu. Zatim su poslije njih dolazila druga pokoljenja koja su govorila ono što nisu radila i radila ono što im nije bilo naređeno. Ko se protiv takvih svojom rukom bude borio vjernik je. Ko se protiv njih bude borio i svojim srcem (tj. osuđivao ih) vjernik je. Ko se protiv njih bude borio svojim jezikom (tj. riječima) vjernik je. Ko ništa od ovoga ne učini, nema imana ni koliko je jedan trun.”[4]
Autor: dr. Ahmed Ferid
Iz knjige: Bistro more pobožnosti i suptilnosti
——————————————————————————–
[1] Hadis bilježi Buhari
[2] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenio ga kao hasen (dobar)
[3] Hadis bilježi Buhari
[4] Hadis bilježi Muslim