Prenosi se od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: “Ja sam samo čovjek poput vas, zaboravljam kao što i vi zaboravljate, pa ako zaboravim podsjetite me.”
Poslanikov zaborav u namazu je Allahova blagodat za ovaj ummet i upotpunjenje vjere, jer su se zbog toga pripadnici ovog ummeta mogli povoditi za njim i postupati onako kako je on postupao prilikom zaborava. Na ovo upućuje i hadis sa prekinutim senedom, koji se nalazi u El-Muvettau, a u kojem Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Zaboravljam ili Allah učini da zaboravim kako bi to postalo sunnetom” (Malik)
Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je zaboravljao, pa su kao rezultat tog zaborava nastajali šerijatski propisi koji će se sprovoditi u situacijama zaborava sve do Sudnjeg dana. Dešavalo se, primjera radi, da Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, klanja četiri rekata, a da ne sjedne nakon drugog rekata, pa bi, kad bi završio namaz, učinio dvije sedžde prije selama, a zatim bi predao selam, tako da je iz date situacije izvedeno pravilo:
“Onaj ko u zaboravu propusti dio namaza koji nije rukn, treba učiniti dvije sedžde prije selama.”
Iz nekih drugih njegovih postupaka izvedeno je pravilo da se onaj koji propusti dio namaza koji nije rukn i započne obavljanje nekog namaskog rukna, neće vraćati na ono što je propustio.
To potvrđuje slučaj kada je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ustao, a ashabi su nakon toga, da bi mu dali do znanja da je napravio propust, govorili subhanAllah, na što im je on dao znak da ustanu.
Ulema se razišla oko vremena obavljanja sehvi sedždi pa tako u Sahihu Buharija i Muslima nalazimo hadis Abdullaha ibn Buhajna u kojem se navodi da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kod podne-namaza propustio prvo sjedenje, pa je nakon što je obavio namaz, prije selama učinio dvije sedžde, a zatim je predao selam.
U drugom predanju, koje bilježe Buharija i Muslim, stoji: “Donosio je tekbir kod svake sedžde, sjedeći, prije selama.”
U Musnedu se navodi hadis Jezida ibn Haruna kojeg prenosi od Mesudija, a koji kaže da je Zijad ibn Haka rekao: “Sa nama je jedne prilike klanjao Mugira ibn Šu’be, pa kad sklanja dva rekata ustade, a ne obavi sjedenje, te oni koji su klanjali za njim rekoše: ‘subhanAllah’, a on im dade znak da ustanu, a onda, nakon što završi namaz, preda selam, a zatim učini sehvi-sedždu, pa reče: ‘Ovako je s nama postupao Božiji Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem. (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi ga ocjenjuje sahihom)
Bejheki navodi hadis Abd ar-Rahmana ibn Šimasa el-Mehrija, koji je rekao: “Klanjao je sa nama Ukbe ibn Amir el-Džuheni, pa je ustao, a trebao je sjesti, te narod povika: ‘subhanAllah, subhanAllah’, a on i pored toga ne sjede, već nastavi sa kijamom, pa kad je bio u zadnjem dijelu namaza obavi dvije sehvi sedžde, dok je sjedio, a onda nakon što preda selam, reče: ‘Čuo sam vas maločas da govorite subhanAllah kako bih sjeo, ali je sunnet ono što sam učinio.'”
Hadis ibn Buhajne je bitniji da se po njemu postupa iz tri razloga:
Prvo, zato što je vjerodostojniji od hadisa kojeg prenosi Mugira
Drugo, jer je jasniji, jer su riječi Mugire: “ovako je s nama postupao Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem”, nejasne i mogu se odnositi na sve što je rekao Mugira, a možda je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, učinio sedždu u slučaju zaborava jedanput prije selama, a drugi put poslije, pa je Ibn Buhajne ispričao ono što je vidio, a Mugire ono što je on vidio, tako da obje stvari budu dozvoljene, a mogu značiti i to da je Mugire želio reći da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ustao i nije se vratio, a zatim je učinio sedždu radi zaborava.
Treće, jer je Mugira, možda, zaboravio sedžde prije selama, pa ih je učinio poslije, što je svojstvo zaborava, a što se ne može reći za sedžde prije selama, a Allah najbolje zna.