Dakle, bila je u teškom duševnom stanju a pored toga bila je iscrpljena, bez hrane i vode, zato pogledajmo savršenstvo Allahove milosti kada je njen sin, odmah nakon rođenja, zovnu:
فَنَادَاهَا مِن تَحْتِهَا أَلَّا تَحْزَنِي قَدْ جَعَلَ رَبُّكِ تَحْتَكِ سَرِيًّا. وَهُزِّي إِلَيْكِ بِجِذْعِ النَّخْلَةِ تُسَاقِطْ عَلَيْكِ رُطَبًا جَنِيًّا. فَكُلِي وَاشْرَبِي وَقَرِّي عَيْنًا فَإِمَّا تَرَيِنَّ مِنَ الْبَشَرِ أَحَدًا فَقُولِي إِنِّي نَذَرْتُ لِلرَّحْمَنِ صَوْمًا فَلَنْ أُكَلِّمَ الْيَوْمَ إِنسِيًّا .
“I on je, niže nje, zovnu: ‘Ne žalosti se, Gospodar tvoj dao je da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: ‘Ja sam se zavjetovala Svemilosnom da ću šutjeti, i da ni s kim neću govoriti.’” (Merjem, 24-26)
Islamski učenjaci navode dva mišljenja po pitanju onoga ko je dozvao Merjemu, jedni kažu da je to Isa, alejhisselam, dok drugi smatraju da je to bio Džibril, alejhisselam, i tog mišljenja su Ibn Abbas, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Omer ibn Mejmun, Suddi i Katade. Međutim, prvo mišljenje je prihvaćenije od strane mufessira od kojih su Ibn Džerir et-Taberi koji to spominje u djelu “Džamiul-Bejan” u devetom tomu na 94. strani, zatim Ebu Hajjan (“El-Bahrul-Muhit”, 6.tom, str.173), El-Beka’i (“Nazmu Ed-Durer”, 4.tom, 529.strana), Ibn Ašur (“Et-Tahrir vet-Tenvir”, 16.tom, str.87), Eš-Šenkiti (“Ad-Dvaul-Bejan”, 4. tom, 266. stranica) kao i Sejjid Kutb u djelu “Ez-Zilal” u 4. tomu na 2307. strani, a ovog mišljenja je i Mudžahid i Hasan kao i jedan od dva rivajeta Seida ibn Džubejra. Kao dokaz za to navode sljedeće stvari:
Od pravila arapskog jezika je da se lična zamjenica “on” u ovom slučaju vraća tj. odnosi na najbliže spomenuto lice kojem zamjenica odgovara (rod i broj). A najbiže spomenuto lice u ovom ajetu je Isa, alejhisselam, a ne Džibril. I to u riječima Allaha, dželle še’nuhu:
فَحَمَلَتْهُ “I ona ga zanese…” (Merjem: 22) tj. Isa’a, alejhisselam.
Od dokaza koje navode je i to da, kada je došla svom narodu i kada su joj rekli šta su rekli, pokazala je rukom na Isa’a da sa njim razgovaraju, kao što kaže Uzvišeni:
فَأَشَارَتْ إِلَيْهِ “Ona im na njega pokaza.” (Merjem: 29)
U tome je dokaz da je ona još od prije znala da Isa, alejhisselam, govori iako je bio novorođenče. A to nije mogla znati osim da je on bio taj koji je dozvao pa je tako saznala da on govori, voljom Allaha, subhanehu we te’ala.
Ibn Kesir u komentaru 46. ajeta sure Ali Imran kaže: “Ibn ebi Hatim navodi predaju od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: ‘U kolijevci nisu govorile više od tri osobe: Isa, dijete u vremenu Džurejdža i još jedno drugo dojenče!’” A Muhammed Nesib er-Rifa’i dodaje: “Možda je to dojenče koje je reklo svojoj majci: ‘Strpi se, majko, ti si doista u pravu!’ To se spominje u kazivanju o ‘Uhdudu’ (Rovovi) – vatrenim jamama, kada se ona pobojala da ne padne u vatru koju je upalio židov Zu Nuvas u Jemenu, kako bi Isaove pomagače – vjernike povratio iz njihove prave vjere u židovsku vjeru.”
Prvo sa čime joj je obrisao suze, otklonio tegobu i nagovijestio Allahovu pomoć su njegove riječi: ‘Ne žalosti se’. Da li dijete koje tek izađe iz majčina stomaka zna stanje svoje majke i brine se o tome!? Zašto su to bile prve riječi koje je izgovorio? Da li majka očekuje od svog tek rođenog djeteta da je teši i pruža utočište!? Zaista, nema stana niti moći osim kod Allaha, kome nije skriveno ništa i koji radi ono što On hoće. Allah je dao da pored nje poteče potok i da izrastu svježe hurme koje bi padale samo što bi ona potresla granu palme. Kaže Ibn Kesir: “Kažu da je stablo bilo suho i kada ga je potresla, popadale su po njoj svježe datule, Allah, dželle še’nuhu, joj je time učinio dobro davši joj i hranu i piće.” U naredbi da prodrma granu, pored Allahove moći da joj spusti hurme i bez toga, je dokaz neodvojive povezanosti posljedica za njihove uzroke na ovom svijetu. Ove tri mu’džize su utjecale da joj se vrati duševni smiraj; razgovor sa novorođenčetom, potok koji je potekao i svježe datule. Rečeno joj je da prvo jede datule a onda da pije vodu to zbog toga što su datule nešto najbolje što ženi, nakon trudnoće vraća snagu i otklanja malaksalost zbog mnogo izgubljene krvi. Kaže Amir ibn Mejmun da porodiljama nije ništa bolje od hurmi, i svježih datula i to potkrepljuje citiranjem ovih ajeta. Tako da joj se vrati snaga i hrabrost i krenula je svom narodu:
فَأَتَتْ بِهِ قَوْمَهَا تَحْمِلُهُ
“I dođe ona s njim narodu svome, noseći ga.” (Merjem: 27)
Ona je ta koja se juče sklonila daleko od pogleda ljudi sa djetetom u stomaku, a danas im dolazi ponosno ga noseći ne plašeći se ničijeg prijekora a to zato što je vidjela mu’džize koje su je smirile i ulile spokoj, što je ujedno i dokaz njenog čvrstog ubjeđenja u Allahovu pomoć. Ali, čim je njen narod vidio, počeli su iznositi potvore na nju i optužbe:
قَالُوا يَا مَرْيَمُ لَقَدْ جِئْتِ شَيْئًا فَرِيًّا.
“O Merjemo!”, rekoše oni, “učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27.)
Izražavajući svoje čuđenje njenim postupkom znajući da su njeni roditelji bili čestiti:
يَا أُخْتَ هَارُونَ مَا كَانَ أَبُوكِ امْرَأَ سَوْءٍ وَمَا كَانَتْ أُمُّكِ بَغِيًّا.
“Hej ti, koja u čestitosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila bludnica.” (Merjem: 28)
Oko toga ko je Harun koji se spominje u ajetu ima nekoliko mišljenja; od njih je da je on Merjemin brat. Tog stava su Er-Razi u “Et-Tefsirul-Kebir” (21. tom, str.208), Ebu Hajjan u “El-Bahrul-Muhit” (6/176), Es-Si’di u “Tejsirul-Kelamil-Mennan” (3/199) i drugi. Drugo mišljenje je da je Harun spomenut u ovom ajetu bio dobri čovjek u njenom vremenu pa su je poredili sa njim. To spominje Et-Taberi u “Džamiul-Bejan” (9/104) kao i Ez-Zamahšeri u El-Keššaf” (4. tom, strana 104). Ali, nije se predomišljala već je poštovala naredbu svoga Gospodara da neće ni sa kim govoriti:
فَإِمَّا تَرَيِنَّ مِنَ الْبَشَرِ أَحَدًا فَقُولِي إِنِّي نَذَرْتُ لِلرَّحْمَنِ صَوْمًا فَلَنْ أُكَلِّمَ الْيَوْمَ إِنسِيًّا.
“A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: ‘Ja sam se zavjetovala Svemilosnom da ću šutjeti, i da ni s kim neću govoriti.’” (Merjem: 26)
Tako da je stvar prepustila Allahu, dželle še’nuhu, izloživši se uvredama i potvorama maloumnika, pokazala je na njega svojom rukom ubijeđena u Allahovo obećanje i pomoć, jer je znala da objašnjavanje da je osnova djeteta duh kojeg je melek Džibril udahnuo u nju, priča u koju njen narod neće povjerovati čak će se ismijavati. Pristupila je nečemu što će biti jače u dokazivanju istine i ono što neće moći da ospore, a rasprava sa maloumnicima je pokuđena.
فَأَشَارَتْ إِلَيْهِ قَالُوا كَيْفَ نُكَلِّمُ مَن كَانَ فِي الْمَهْدِ صَبِيًّا. قَالَ إِنِّي عَبْدُ اللَّهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا. وَجَعَلَنِي مُبَارَكًا أَيْنَ مَا كُنتُ وَأَوْصَانِي بِالصَّلَاةِ وَالزَّكَاةِ مَا دُمْتُ حَيًّا. وَبَرًّا بِوَالِدَتِي وَلَمْ يَجْعَلْنِي جَبَّارًا شَقِيًّا. وَالسَّلَامُ عَلَيَّ يَوْمَ وُلِدتُّ وَيَوْمَ أَمُوتُ وَيَوْمَ أُبْعَثُ حَيًّا.
“Ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo sa djetetom u bešici?’, rekoše oni. ‘Ja sam Allahov rob’, reče on, ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok god sam živ, namaz obavljam i zekat udjeljujem, i da majci svojoj dobar budem, a neće me učiniti silnikom, nesretnikom. I neka je selam nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih proživljen.’” (Merjem: 29-33)
Ali kada je njen narod čuo govor novorođenčeta uvidjeli su svoju grešku a Merjeminu nevinost i čistoću nakon što su pomislili da se ismijava sa njima kada je rukom pokazala na svog sina. Allah je učinio da Isa, alejhis-selam, progovori u bešici dokazujući svoje poslanstvo, svoje mjesto kod Allaha, obožavanje samo Njega Jedinoga kao i istinitost i čednost svoje majke, neka je na njih Allahov mir i spas.
Tako je Allah uzdigao njen stepen i spomenuo je u smislu svake pohvale dajući joj stepen Iskrene ili ona koja potvrđuje istinu (Es-Siddikijje) zbog njene potvrde i vjerovanja u Allahovu odredbu kao i zbog njenog potpuno predanog izvršavanja onoga što joj Allah naredi. Kaže Uzvišeni:
وَأُمُّهُ صِدِّيقَةٌ
“A majka njegova je istinoljubiva bila.” (El-Maide, 75.)
Tako se završio njen susret sa svojim narodom u kojem je Allah Merjemu i njena sina Isa’a učinio znakom Njegova Gospodarstva svim svjetovima.
Iz svega se, također, da zaključiti važnost i bitnost ispravnosti ambijenta i okruženja u kojem se dijete odgaja i raste, zbog velikog utjecaja okoline na izgradnju ličnosti djeteta. Kao što je očigledno da onaj ko bude radio onako kako mu je naređeno vjerom neće ostati bez pomoći makar izgledalo da nema izlaza, kao što se neće dati povoda za bilo kakve prigovore osim od maloumnika na čiji govor se, u osnovi, niko i ne osvrće. A da bi se ovo postiglo samo je jedan način, jedan put a to je ustrajnost na činjenju dobra, a dobro je ono sa čime je došao Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem. Zato je obaveza svakom muslimanu i muslimanki da se poduči propisima ove vjere onako kako je to Poslanik objasnio, bez pokušaja da se iskrivi nešto od njegova učenja bilo da se radi o svojstvima Allaha, dželle še’nuhu, ili stvarima vezanim za teberruk ili tevessul, bez pretjerivanja po pitanju njega, alejhisselam, i davanja njemu onoga što Allahu pripada kao što je traženje šefa’ata ili pomoći ili oprost grijeha, kao i uvođenje zikrova koje nije on, sallAllahu alejhi we sellem, praktikovao. Sve to je razlog slabljenja imana kod čovjeka i nakon toga, ne dao Allah, sebeb da se u zadnjim trenucima, smrtnim mukama, kada šejtan posebno pokušava i veliki napor ulaže da u zabludu odvede insana, čovjek ostane bez pomoći i podrške što kao konačni rezultat ima propast na Ahiretu (budućem svijetu).
Sve ovo je ostvarivanje lijepog obećanja:
إِذْ قَالَتِ الْمَلآئِكَةُ يَا مَرْيَمُ إِنَّ اللّهَ يُبَشِّرُكِ بِكَلِمَةٍ مِّنْهُ اسْمُهُ الْمَسِيحُ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ وَجِيهًا فِي الدُّنْيَا وَالآخِرَةِ وَمِنَ الْمُقَرَّبِينَ
“I kada meleci rekoše: ‘Merjema, Allah te raduje sinom koji je Riječju od Njega stvoren, čije je ime Mesih, Isa, sin Merjemin, ugledan i na ovom i na drugom svijetu i jedan od Allahu bliskih’!” (Ali Imran, 45.)
ذَلِكَ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ قَوْلَ الْحَقِّ الَّذِي فِيهِ يَمْتَرُونَ.
“To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju.” (Merjem, 34).
Da, a šta je sa onima koji ga smatraju bogom, pored mnogobrojnih citata i u iskrivljenim knjigama, a on je sebe od toga ogradio, zaista je zabluda sljepilo koje jedino svjetlst istine može da razotkrije.
Allahu, daj da živimo životom Tvojih iskrenih i pokornih robova, koji se na Tvom putu ničijeg prijekora neće bojati i koji će se susretu sa Tobom, o moj Allahu, radovati.
Priredio: Ifet Zukorlić (april 2010)
obrada stazomislama