Učenjaci spominju da sljedbenici manje jasnih činjenica imaju osobine po kojima se odlikuju. Evo nekih:
Prva: Opovrgavanje tekstova jednih drugima
Neki novotari tvrde da se šerijatski tekstovi razilaze ili da su u oprečnosti. Oni o ovoj temi navode mnoge primjere, ali povjerljivi učenjaci sunneta su opovrgli njihovu neistinu i pojasnili njihovo neznanje i kontradiktomost. (1)
Kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, vidio ljude kako se raspravljaju o ajetu iz Kur’ana, rekao je: “Polahko ljudi! Zbog ovoga su propali narodi prije vas, zato što se nisu slagali sa svojim vjerovjesnicima i dio Knjige su dovodili u kontradiktornost sa drugim dijelom. Kur’an nije objavljen da bi jedan dio drugim utjerivao u laž, već da jedni dijelovi Kur’ana druge potvrđuju. Što iz njega saznate po tome i radite, a što ne znate prebacite to na onoga ko zna!” (2)
Druga osobina: Ostavljanje jasnih tekstova i slijeđenje nejasnih
Novotari su zauzeli pravac ostavljanja jasnih tekstova i slijeđenja nejasnih. Zato je Eš-Šatibi pojasnio opis argumenta na koji se može osloniti prilikom dokazivanja, pa kaže: “Učenjaci znaju da svaki dokaz u kojem ima nejasnoće i problematičnosti ustvari nije dokaz, sve dok se ne pojasni njegovo značenje i ne pokaže željeni cilj iz njega. Uslov za to je da mu ne oponira neosporna postavka (el-asl mn. el-usul). Ako se ne pojavi njegovo značenje zbog nejasnoće ili recipročnosti (sa drugim dokazima), ili mu bude oponirao drugi neosporni dokaz, kao što je pojava istovjetnog dokaza, onda to nije dokaz. Suština dokaza je da bude sam po sebi očit i da ukazuje na nešto drugo (neko pravilo). U protivnom je (isti navodni dokaz) u potrebi za dokazom. Ako sam dokaz bude ukazivao na neispravnost, onda je primjernije da ne bude dokaz. Nemoguće je da sekundarne pojedinosti budu u suprotnosti sa cjelokupnim postavkama, jer ako sekundarne pojedinosti ne iziskuju djelovanje onda se na njima zastaje. A ako iziskuju djelovanje, povratak na cjelokupne postavke je ispravan put. Tada se obrađuju pojedinosti sve do cjelokupnih postavki. Ko ovo izokrene, pokušat će sastaviti rasparčeno i potpast će pod propis pokuđenosti, jer sljedbenik nejasnoća zaslužuje kritiku. Pa kako se onda manje jasne činjenice mogu smatrati dokazom ili na njima graditi neko pravilo (koje je u suprotnosti sa glavnim postavkama)? Ako nisu ujedno dokaz u istome (i u pojedinačnim činjenicama i u cjelokupnim postavkama), onda je konstatacija da je to uvedena novotarija sušta istina!” (3)
Treća osobina: Slijeđenje strasti
Novatorstvo i slijeđenje strasti su dvije uporedne činjenice koje se većinom ne mogu razdvojiti. Zato su novotari nazvani sljedbenicima strasti. Eš-Šatibi u komentaru ajeta koji je prethodno spomenut, kaže: “Također se spominje o sljedbenicima stranputica da slijede manje jasne ajete i činjenice željeći smutnju. Oni putem njih teže za svojim strastima kako bi došlo do smutnje. Stoga, njihov pogled na dokaz nije s ciljem traženja istine, da bi svoje želje podredili propisima, već je to pogled onih kojima je strast ovladala. Donose dokaz kako bi on posvjedočio (njihovim ambicijama). Ovo se ne spominje za one koji su upućeni u znanje. Oni im stoje nasuprot ovoga, jer su se suzdržali od manje jasnih ajeta o kojima nisu davali sud i na njima je bilo samo da se predaju. Ovo značenje je specifično za onoga koji traga za istinom i dokazima, a u njega ne ulazi onaj koji iz dokaza traži da prepravi svoju prethodnu strast.” (4)
Četvrta osobina: Slijeđenje čudnih i zbunjujućih stvari
Iz hadisa Muavije, radijAllahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Zabranio zbunjujuća pitanja” (5)
Neki novotari su krenuli pravcem slijeđenja čudnih stvari i okupirali su se zbunjujućim činjenicama kako bi putem njih napravili nered među učenjacima ummeta. Vidiš ih kako potpaljuju sumnjičavosti i skepticizam u sasvim jasnim stvarima. Zato je Hasen el-Basri rekao: “Najgora Allahova stvorenja izdvajaju iznimna pitanja i onda ih javno propagiraju među Allahovim robovima.’ (6)
Imam El-Hattabi o značenju prethodno spornenutog hadisa kaže: “Značenje je: Zabranio je da se učenjacima kontrira teškim pitanjima u kojima su pogreške veoma česte kako bi podskliznuli i kako bi njihova mišljenja bila opovrgnuta. U njemu ( ovom hadisu) je i pokuđenost zadubljivanja i opterećivanja onim za čime čovjek nije u potrebi od pitanja, te obaveznost suzdržanosti od onoga o čemu upitani nema znanja.’ (7)
Nered se povećava i zlo je veće kada se zbunjujuća pitanja postavljaju o velikim problemima u domenu tematike uvjerenja ili djelovanja.
Peta osobina: Raspravljanje neistinom
Uzvišeni Allah je sljedbenike zablude opisao u Svojim riječima:
“…i trudio se da neistinom uguši istinu” (Prijevod značenja, Gafir. 5)
I kaže:
“One koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao…” (Prijevod značenja, Gafir, 35)
Zaokupiranje raspravom i rekla-kazala su široka vrata zastranjivanja i zablude. El-Hatib el-Bagdadi spominje da je to pokuđena rasprava i to sa dva aspekta:
Prvi: Raspravljanje bez dokaza;
Drugi: Raspravljanje radi podizanja prepirke i obmanjivanja radi potpore neistine poslije pojave i pojašnjenja istine. (8)
Vjerodostojno se od Allallovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, prenosi da je rekao: “Ljudi nisu zalutali poslije upute koja je došla, a da nisu prepušteni raspravi.” (9)
Zato se u velikom broju predaja prenosi upozorenje ispravnih prethodnika na pokuđenu raspravu i ulazak u problematična pitanja bez znanja.
Od njih su:
Omer b. Abdil-Aziz kaže: “Ko svoju vjeru učini metom za razmirice, mnogo će sumnjati.” ili je rekao: “Mnogo će prelaziti iz pravca u pravac.” (10)
Malik b. Enes kaže: “Raspravljanje o vjeri rađa razmirice i odnosi svjetlost znanja i čini srce osornim te rađa zlobu.” (11)
—————————————————————-
Bilješeka:
1- Pogledaj Te’vilu muhtelefil-hadisi li Ibni-Kutejbe (str. 45)
2- Ahmed i drugi sa različitim terminima (2/181) Ovaj hadis je vjerodostojan.
3- EI-I’atisam (1/239-240)
4- IBID (1/221)
5- Ahmed (5/435), Ebu Davud (4/65) Lanac prenosilaca je slab.
6- EI-Bejheki u uvodu Es-Sunenui-Kubra (str. 230); EI-Hatib el-Bagdadi u EI-Fekihu vel-mutefekkihu (l/ll)
7- Me’alimus-sunen (4/186)
8- EI-Fekihu vel-mutefekkihu (1/233)
9- Ahmed (5/252-256); Et-Tirmizi (5/378); Ibn Madže (1/19) Lanac prenosilaca je ispravan.
10- Šerhu usulu i’atikadiehlis-sunneh ( 1/127)
11- Tertibul-medarik (1/170)
Izvor
‘Metodologija dokazivanja šerijatskim tekstovoma između ehlis-sunneta i novotara u vjeri’
Ahmed b. Abdir-Rahman es-Suvejjan