Odnos prema blagdanu svojevrsno je ogledalo koje dovoljno govori o svakom narodu. Otuda sam baš njega i izabrao kao primjer oponašanja Jevreja i kršćana. Mnogo je argumenata iz Kur’ana, Sunneta i idžma’a koji najstrožije zabranjuju njihovo oponašanje u ovome pogledu.
Dokaz iz Kur’ana su riječi Uzvišenog:
وَالَّذِينَ لَا يَشْهَدُونَ الزُّورَ وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا [٢٥:٧٢
I oni koji ne prisustvuju laži, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan. 72.)
Tumačeći ovaj ajet, Mudžahid kaže da riječi Uzvišenog I oni koji ne prisustvuju laži , znače: “I oni koji ne prisustvuju paganskim blagdanima i njihovim proslavama.” Na isti način navedene kur’anske riječi protumačili su i: Rebi’ b.Enes, Kadi Ebu Ja’ia i Dahhak. Ako se Allah tako pohvalno izrazio o neprisustvovanju njihovim lažima i samo izbjegavanje da se na njih vjernici i ne osvrću; da ništa od njihovih svetkovina ne vide i ne čuju, opisao kao vrlinu vjernika, može se samo pretpostaviti koliki je grijeh učestvovati u njima, a pogotovu ih prihvatiti kao svoje?!
Dokaza iz sunneta ima više, od kojih navodimo slučaj o kome kazuje Enes b. Malik, neka je Allah sa njim zadovoljan. On kaže: “Kada im je došao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, imali su dva dana u kojima su se igrali i zabavljali, pa ih je upitao: ‘Kakvi su to dani?’ – pa su odgovorili: ‘Dani u kojima smo se igrali i zabavljali u predislamskom periodu ‘ Na to im je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah vam ih je zamijenio sa dva bolja praznika: Kurbanskim i ramazanskim bajramom.”’ Ovaj hadis navodi Ebu Davud. Navode ga, također, Ahmed i en-Nesai. Ispunjava uvjete Muslima, ali ga on ne navodi.
Najbolji dokaz je to što Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ova dva predislamska praznika nije odobrio, niti je u njima dozvolio da se igra i zabavlja, već je rekao: “Allah vam ih je zamijenio sa dva bolja praznika…”, a kad se o zamjeni nečega govori, to znači da zamijenjeno treba ostaviti, jer je zamjenu i zamijenjeno nemoguće spojiti. Gdje god se u tom kontekstu zamjena spominje, to znači da zamijenjeno treba ostaviti. Takav je slučaj i u riječima Uzvišenog:
أَفَتَتَّخِذُونَهُ وَذُرِّيَّتَهُ أَوْلِيَاءَ مِنْ دُونِي وَهُمْ لَكُمْ عَدُوٌّ ۚ بِئْسَ لِلظَّالِمِينَ بَدَلًا [١٨:٥٠
Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima! (El-Kehf,50.)
Poslanikove, sallAllahu alejhi ve sellem, riječi: “sa dva bolja …” znače zamjenu onoga što je bilo u predislamskom periodu sa onim što Allah propisuje. Nažalost, bojati se da je oponašanje jevreja i kršćana u njihovim praznicima, koje prihvaćamo, opasnije nego oponašanje predislamskih običaja koje ne prihvaćamo. Vjernici se, dakle, upozoravaju na opasnost od oponašanja jevreja i kršćana i daje im se do znanja, da, ako tome, za razliku od predislamskog paganstva, ne podlegnu prve generacije muslimana, podleći će kasnije kada među vjernicima zavlada opća bolest. Ovo, uprkos tome, što oponašanje jevreja i kršćana, ako nije opasnije, sigurno nije manje opasno od oponašanja predislamskih pagana, tim prije što je zlo koje ima svojih pobornika po ljude opasnije od onoga koje ih nije imalo i koje je prošlo.
I Idžma (jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka) obiluje dokazima da je zabranjeno oponašati nemuslimane. Općepoznato je, što uostalom bilježe historija i ljetopisi, da su jevreji, kršćani i medžusije, koji su uz plaćanje glavarine, nastavili živjeti u islamskoj državi, proslavljali svoje vjerske blagdane. Međutim, niko od muslimana – sljedbenika zdrave tradicije, u prvim stoljećima islama, nije ni pomišljao da ih u bilo čemu oponaša.
Ne treba zaboraviti ni to da je halifa Omer b. el-Hattab,radijAllahu anhu, uz odobravanje ashaba i učenih ljudi svoga vremena, nemuslimanima štičenicima u islamskoj državi, između ostalog, postavio uvjet da u islamskoj državi javno ne obilježavaju svoje blagdane. O tome će, kasnije, biti više riječi.
Ako stvari ovako stoje sa dozvolom da nemuslimani obilježavaju svoje blagdane, kako bi tek stajale da sami muslimani u njima učestvuju?! Zar nije teži prijestup da muslimani učestvuju u njima, nego da ih javno priređuju sami nevjernici?
Omer, neka je Allah sa njim zadovoljan, najstrožije je upozorio: “Čuvajte se stranih besmislica i ulaska u paganske bogomolje za vrijeme njihovih blagdana, jer se Allahova srdžba spušta na njih!” Ovo prenose otac Šejhu-l-Isbahanija i El-Bejheki. Lanac predaje je dobar.
Ovakav zaključak može se izvući i na osnovu analogije, jer se i blagdani podrazumijevaju pod riječima Uzvišenog:
لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنْكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا
Svima vama smo zakon i pravac propisali. (EI-Ma ‘ide, 48.)
tim prije što nema nikakve razlike između učestvovanja u obilježavanju nemuslimanskih blagdana i između njihovih drugih običaja i navika. Ovo zato što odobravanje njihovih blagdana znači odobravanje njihova nevjerstva i što odobravanje pojedinih vidova njihovih blagdana znači odobravanje pojedinih vidova njihova nevjerstva. Štaviše, blagdani su najprepoznatljiviji vid vjerozakona. Otuda odobravanje njihovih obreda, predstavlja odobravanje otvorenog vida nevjerstva. Nema nikakve sumnje u to, da to sve zajedno, u krajnjem slučaju, vodi u nevjerstvo.
Sljedeći zaključak je da su i njihovi blagdani, uostalom kao i njihova vjera i oni sami, prokleti i da odobravati ono po čemu se oni prepoznaju, znači odobravati ono što zaslužuje Allahovu srdžbu i žestoku kaznu.
Za pouku treba poslužiti i nepobitna istina, da kad se nešto počne kušati, sa malo, lahko prelazi na dosta. Zatim da, kad nešto postane poznato, svijet pohrli k njemu, zaboravi se ko je i šta je, dok to ne pređe u naviku, a kad pređe u naviku, pređe u blagdan. A onog momenta kad neki običaj pređe u blagdan, on se postavio naspram Allahova blagdana, ili iznad njega,a kad do toga dođe, to znači odumiranje islama, a oživljavanje nevjerstva.
Povođenje muslimana za nemuslimanima, naročito kada su u pitanju njihovi blagdani, kod nemuslimana izaziva osjećaj radosti i zadovoljstva, jer to znači uzdizanje njihova krivovjerja i rušenje načela premoći muslimana nad nemuslimanima koja se ogleda u potčinjenosti ovih drugih prvima, uostalom, i kroz plaćanje glavarine (džizje).
Ukratko, povođenje muslimana za nemuslimanima u krajnjem slučaju void nevjerstvu, ili griješenju, a u najviše slučajeva i jednom i drugom, od kojih su oboje strogo zabranjeni (haram).
Prema tome, oponašanje nemuslimana je zabranjeno. Bez sumnje, zabranjeno je i sve što na to navodi. Sve što narušava vjerozakon i vodi u nevjerstvo, ma koliko izgledalo sitno i prikriveno, je zabranjeno. A da ne govorimo o krupnim stvarima za koje se očito vidi da su nevjerstvo.
Kad musliman dobro razmisli o svemu što je o praznicima rečeno i to uporedi sa Kur’anom i sunnetom, vidjet će da su većina današnjih praznika koje izmišljaju i priređuju nevjernici – ateiste, poput: dana revolucije, dana ustoličenja, rođendana, dana majke, dana proglašenja ustava ( i protjerivanja vjerozakona), dana državnosti, dana nezavisnosti, dan rada (1.maj) (op.adm.) i slično, samo paganska imena o kojima Allah nije ništa objavio i da su u suprotnosti sa Allahovim vjerozakonom i njegovim odredbama.
Kao takve, dužnost je muslimanu da ih odbaci, da ih nikome ne čestita i da se ograniči na dva islamska praznika ramazanski i kurbanski bajram i na druge odabrane dane u islamu, kao što je petak (džuma), jer mu ne trebaju nikakvi uvezeni praznici i ceremonije koje su odraz nevjerstva.
Iz knjige “Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u islamu” autora, Šejha S.Kahtanija