S obzirom da vjernik prema Allahu osjeća ljubav u njenom najuzvišenijem vidu – obožavanju, uz spoznaju Njegovog Veličanstva, apsolutne savršenosti i milosti, to u njegovom srcu proizvodi osjećaj stahopoštovanja, stida, skrušenosti, poniznosti i čežnje. Zato je od odlika vjernika koji je istinski zaljubljenik i svim svojim bićem obožava Svevišnjeg Gospodara i – spuštanje pogleda ka zemlji kada Mu se obraća, kao znak strahopoštovanja, stida i osjećaja Allahove veličine Uzvišenosti, Veličanstva i apsolutne Savršenosti.
Ibnul-Kajjim kaže: “Uzvišeni Allah ukazu je nam na savršenost Poslanikovog s.a.v.s. odgoja, kada je uzdignut u noći Israa i Miradža, pa kaže: Pogled rnu nije skrenuo niti granicu prešao. (En-Nedžm, 17) Ovo je vrhunac odgoja i poštovanja. Njegov pogled nije lutao lijevo-desno i nije nastojao vidjeti ono što mu Gospodar nije želio pokazati. Zato je Allahov Poslanik s.a.v.s., zabranio klanjaču da gleda ka nebu dok obavlja namaz, prijeteći mu da može zbog toga izgubiti vid.
Gledanje ispred sebe prilikom obavlj anja molitve jeste vrhunac poštovanja prema Onome Kome se molitva upućuje. Klanjač je obavezan na namazu stajati skrušeno, pogleda oborenog prema zemlji. Da nije Veličanstvo Gospodara svjetova Uzvišenog, iznad Njegovog Arša, ne bi bilo razlike da li je pogled upravljen prema nebu ili prema zemlji.
Medicina srca i duse
Ibn Kajjim rahimehullah