Što se tiče prve pretpostavke, čovjek zaista često zapostavlja neke obaveze koje mu nisu poznate, koje ne zna zbog toga što mu je znanje ograničeno, a često ih zapostavi i znajući ih, da li zbog lijensoti ili potcjenjivanja, ili zbog sklonosti da ih sebi pogrešno tumaći zbog pogrešnoga tradicionalnog odnosa prema njima, ili zbog toga što mu se čini da je zauzet nečim prečim od njih, ili zbog nečega sasvim drugoga. Iako su obaveze srca mnogo važnija od obaveze tijela, mnogi ljudi, ipak misle da one nisu obaveze koje vjera nalaže, već da spadaju u poželjne i lijepe postupke.
Zato se može vidjeti kako se takvi ljudi osjećaju postiđeni ako propuste neku strožu ili blažu tjelesnu obavezu, a tako se ne osježaju kad ostave možda još strožiju obavezu srca. Oni se stide kad počine nešto banalno što je tjelu zabranjeno, a nesmetano čine neku zabranu srca koja je daleko strožija.
Uz to, neki Allahu služe ostavljajući ono što im je propisano kao dužnost i time se udaljavaju od naređivanja dobra i zabranjivanja zla – iako bi to mogli ispunjavati – tvrdeći da su bliski Uzvišenom Allahu, da u svemu što ne prihvataju imaju saglasnost svoga Gospodara. Takvi su Uzvišenom Allahu najmrža i najodbojnija stvorenja – iako se njima čini da ispunjavaju zahtjeve vjerovanja, načela vjere i da spadaju među Allahove odabranike i miljenike.
Nisu rijetki oni koji Allahu služe onim što je Allah zabranio vjerujući da je to čin pokornosti i približavanja. Takav njihov položaj gori je od položaja onih koji to smatraju griješenjem, slično ljubiteljima slušanja(nedoličnog) pjesništva koji, dok ga slušaju, misle da se približavaju Uzvišenom Allahu i smatraju da su miljenici Milostivoga, a ustvari, oni su miljenici sotone.
Mnogo je i onih koji misle da su na razne načine istinski ugnjetani, a ustvari, nije tako, već se radi o tome da su donekle u pravu i da su donekle prema sebi nepošteni. Oni ne vide da i kod njihovih protivnika ima nešto što je ispravno i pravedno samo što pristrasno pristaju uz nešto što zalepljuje i zaglušuje.
Čovjek je po prirodi sklon samozaljubljivosti uslijed koje kod sebe vidi sve samo lijepo, a kod protivnika sve samo ružno. Ne samo da on misli da je kod njega sve kako treba, već samoljubljivost čini da mu sve kod njega izgleda lijepo i dobro, kao što Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja): ‘Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…’ (Fatir, 8 ), dok mržnja prema protivniku čini da ono što je uredu kod njega vidi kao ružno, slično onome što je rečeno distihom:
gledano kroz obojena stakla ih pridobijalo.
Ovakvo nerazumijevanje je često prožeto pristrašnčoću i nepravdom jer je čovjek prema sebi pristrasan i sebičan.
Večina vjera su običaji koje su ljudi preuzimali od očeva i predaka oponašajući ih u shvatanju šta je pozitivno a šta negativno, šta je ljubav a šta mržnja, šta je prijateljstvo a šta neprijateljstvo.
Uzvišeni Allah garantuje da će pobijediti Njegova vjera, Njegova stranka, Njegovi pomagači koji Njegovu vjeru podupiru i idejno i praktično, a nije zagarantovao pobjedu neistine iako onaj ko je na njenoj strani misli da je upravu. Čast i dostojasntvo su namijenjeni slijedbenicima vjerovanja s kojim je Allah slao Svoje poslanike, s kojim je objašnjavao Svoje knjige, a ono je znanje, djelovanje i stanje. Uzvišeni kaže: ‘…i vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici’ (Prijevod značenja, Ali Imran, 139 ). Čovjek ima snage onoliko koliko ima vjerovanja. Uzvišeni kaže: ‘A snaga je u Allahu i u Poslaniku i u vjernika… (‘Prijevod značenja,El-Munafikun, 8 )
Čovjek ima snage onoliko koliko ima vjerovanja i razumijevanja njegovog smisla, jer je udio u snazi koji mu je izostao srazmjeran izostanku razumijevanja smisla vjerovanja, idejno i praktično, postupcima i srcem.
Allahovo stičenje čovjeka je, također, srazmjerno vjerovanju. Uzvišeni kaže: ‘Allah doista štiti vjernike...'(Prijevod značenja,El-Hadždž, 38 ) Ako sticenje oslabi , to je zbog oslabljenosti vjerovanja .
Dostatnost i nedostatnost su u skladu sa nivoom vjerovanja. Uzvišeni kaže: ‘O Vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede’ (Prijevod značenja, El-Enfal, 64 ), što znači: Dovoljan ti je Allah i tvoji slijedbenici, odnosno: Dovoljni su oni tebi i ti njima. Poslanik im je, dakle, dostatan u mjeri kojoj oni Poslanika slijede, koliko se na njega ugledaju, koliko su mu pokorni. Onoliko koliko im manjka vjerovanje, manjkat će im svega toga.
Ehlisunetski pravac naučava da se vjerovanje povečava i smanjuje. Allahovo štićenje Svoga roba srazmjeno je robovom vjerovanju. Uzvišeni kaže: ‘Allah je zaštitnik vjernika’ (Prijevod značenja, Al – Imran, 68 ), kao i: ‘Allah je zastitnik onih koji vjeruju’ (Prijevod značenja, El-Bekara, 257 )
I dostizanje stepena evlija srazmjerno je s čovjekovim vjerovanjem. O tme Allah, dželle šanuhu., kaže:‘ …Allah je na strani vjernika’ (Prijevod značenja, El-Enfal, 19 ). Ako se vjerovanje okrnji i oslabi, čovjekov udio u Allahovom stajanju na njegovoj strani i stičenju bit će u skladu s njegovim vjerovanjem.
Tako je i s pomaganjem i potpunim podržavanjem. Vjerovjesnicima su ona potpuna, u skladu s Allahovim riječima: ‘Mi ćemo doista pomoći poslanike naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci’ (Prijevod značenja, Gafir, 51 ), i Njegovim riječima: ‘…pa smo Mi one koji su povjerovali, protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili’ (Prijevod značenja,Es-Saff,14 )
Za koliko je čovjeku okrnjeno vjerovanje, za toliko su mu umanjene Allahova pomoć i podrška. Zato, ako je čovjeka zadesila neka moralna ili materijalna nevolja ili protivnikov trijumf nad njim, to je nastalo njegovom greškom, zbog zanemarivanja neke obaveze, zbog činjenja nečega što je zabranjeno ili zbog slabljenja vjerovanja.
Na taj način biva otklonjena dilema koju neki navode u vezi s rijecima Uzvišenoga: ‘A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.’ (Prijevod značenja,En-Nisa, 141)
Neki kažu da ovaj ajet ukazuje na to da Allah nevjencima neće dati priliku da unište vjernike na budućem svijetu, a drugi kažu da im neće dati priliku dok (vjernici) hodočaste. Istina je da ove riječi znače što i niže navedeni ajeti, da je neprijatelju put zatvoren prema sljedbenicima neokrnjenog vjerovanja. Međutim, ako vjerovanje oslabi, neprijatelju se put prema njima otvara srazmjerno oslabljenosti vjerovanja. Vjernici im put otvaraju time što su zanemarili pokornost Allahu. Dakle, vjernik je snažan, podržavan, pomognut, osiguran i branjen gdje god bio, tamam kad bi se protiv njega sakupili svi žitelji Zemlje ukoliko se vlada prema smislu vjerovanja i sve svoje dužnosti ispunjava i postupcima i srcem. Uzvišeni kaže vjernicima: ‘I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi će te pobijediti ako budete pravi vjernici’ (Prijevod značenja, Al-Imran,139 ); zatim na drugom mjestu: ‘I ne budite kukavice i ne nudite primirje kad ste jači, jer Allah je s vama. On vas neće nagrada za djela vaša lišiti.‘(Prijevod značenja, Muhammed, 35 )
Ova garancija ide zajedno s njihovim vjerovanjem koje ima ulogu Allahove vojske s kojom ih čuva ne odvajajući se, ne udaljavajući je, a odbijajući neprijatelja, kažnjavajući nevjernike i licemjere za nepravdu koju drugima nanose čineći djela koja nisu u skladu s Allahovim propisima.
——————————————————-
Izvor iz knjige: ‘Smisao kušnje’ – Ibn Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah