Draga moja, puno mi nedostaješ i volim te u ime Allaha. Ti si bila jedan od sebeba da prigrlim islam, ali ne onako snažno kao ti. Allah ti dao uzvišenu nagradu i vidjećemo se u Džennetu, inšaAllah.
Zovem se Jelena. Rođena sam u Srbiji, u malom gradiću Sjenici. Moji kontakti s islamom su bili neizbježni, jer je u mom gradu većinsko stanovništvo muslimansko. To ipak nije povod mog prihvatanja druge vjere i totalnog prekreta u životu. Bila su potrebna mnogo veća ubjeđenja i dokazi. Mnogi smatraju da me je bilo lako nagovoriti – kao jedan, dva, tri! Ali ne, nikako! Bio je to vrlo trnovit put do konačne istine. Taj put počinje još davne 1995. godine kada mi je bilo svega trinaest godina. Te godine sam se iznenada jako razboljela. Imala sam unutrašnju upalu oka i krvarenja koja su se širila velikom brzinom. Provela sam neko vrijeme u beogradskim bolnicama. Na svako pitanje, ljekari su odgovorili da ne mogu naći uzrok bolesti. Nakon toga, dobijala sam napade povraćanja, mučnine, nesanica, nevjerovatne košmare. Zatim je uslijedio period spavanja. Da sam mogla, cio život bih prespavala. Neko vrijeme budem dobro, i to traje mesec dana, pa opet, sve u krug.
Dolazi period srednje škole koji sam provela u drugom gradu, gdje mi se agonija povećala. Nekoliko puta sam bila hospitalizovana zbog problema sa okom, još uvijek zbog nepoznatog uzroka. Povećanja su me dovela do toga da svi naviknu da često posećujem ljekare i da mi, zapravo, nije ništa. Košmari su bili nepodnošljivi. Noću bih se budila daveći sebe i udarajući glavom o zid. Stalno je tu bio prisutan neki glas koji me je nagovarao da je najbolje da se ubijem i da će jedino tako sve moje muke proći. Mnogo sam patila, ali sam se držala junački. Nisam htjela da pokažem drugima da sa mnon nešto nije u redu, do te mjere. Upadala sam u sve veću depresiju i, naravno, sve rješavala snom. Najteži trenuci su bili ubjeđivanje s mojim najbližim da mi nije dobro, što oni ili nisu vidjeli, ili nisu mogli da prihvate. Koliko me je samo puta navečer otac vodio u hitnu službu, jer nisam mogla prestati povaćati i smiriti se od bolova. Postalo je sasvim normalno isprimati venske injekcije i nastaviti, sutradan, kao da se ništa nije desilo. Ljekari mi više nisu vjerovali. Također, ni porodica. Povukla sam se u sebe i trpjela. Voljela sam ići u crkvu, jer me je molitva duboko smirivala. Taj osjećaj odsutnosti u molitvi mi je jako prijao. Nisam vjerovala u trojstvo, jer mi nikad nije ni bilo objašnjeno. Za mene je postojao Bog i Njemu sam se obraćala. Pa kako i ne bi, kad mi niko živi nije vjerovao kroz šta prolazim. Svakog petka, u srednjoj školi, išla sam u crkvu, molila se i palila sveće. To mi je davalo neku utjehu. Ali, patnje nikako nisu prestajale. Nakon završene srednje škole, operisala sam krajnike. Ta operacija je za mnoge kao vađenje zuba. Ali nažalost, za mene je bila nevjerovatno mučenje. Dobila sam upalu grla, i to jako teško podnjela. Čak sam izgubila skoro desetak kilograma. Jedne noći, provedene sa mnom u istoj sobi, majka me je uporno pokušavala probuditi i ubjediti da u sobi nema nikoga, kao da me niko neće ubiti. Moja divna i brižna majka, posavjetovala se s prijateljicama i zaključila da to više nije slučaj za ljekare, već za neko duhovno lice. Povela me je do susjednog grada, po preporuci prijatelja, kod jednog hodže koji navdno skida magiju, ako je ima. Šta mi je još preostalo, nego da i to probam. Bila sam ravnodušna, ali i jako umorna. Odmah nam je taj čovjek, koji nosi titulu hodže, a zapravo učeni sihirbaz, rekao da sam puna sihrira. Ti sihiri su, prema njegovim rječima, bili na želucu, u materici i još na nekim mjestima u tjelu. Dao mi je da pijem neku vodu, određene papire da palim i da se kadim time, zatim nešto napisano na papiru da zakopam. Tada sam, prvi put u životu, počela da vjerujem da nisam luda, već da nešto upravlja mojim tjelom. No, kao i svaki poslušan pacijent, odmah sam počela sa izvršavanjem svih zadataka koje mi je sihirbaz dao, kako bi mi bilo bolje. I zaista, jedno vreme sam se osjećala bolje. Vidite kako neznanje dovede čovjeka u još veći problem. Taj period je vrlo kratko trajao, da bi nastupio još očajniji. U to vrijeme sam već bila upisala fakultet u Beogradu. Studije su išle dobro, sve dok ne bih upala u depresiju i dobila košmare. Sve me je to odvlačilo od knjige. Živela sam kao u nekom čudnom vakumu. Dešavalo mi se da ne znam misliti niti razmišljati jasno. Prisutna sam, ali kao da se sve to dešava nekom drugom, a ne meni. Kao da sam posmatrač svog života, a ne glavni akter. I u Beogradu sam se često molila u crkvi. To je bilo moje tajno oružje. Ali, nije uspjevalo. Baš u tom periodu, moji dobri prijatelji se okreću islamu. Tokom naših susreta, stalno sam dobijala nove informacije o toj religiji. Sve je bilo lijepo, ali daleko od mene. Nisam se puno udubljivala, jer sam, iz predrasuda i subjektivnih razloga, gajila averziju prema islamu.
Nakon nekoliko jadanja, jedan prijatelj mi je objasnio da ako hoću da moje muke prođu, a ubjeđena sam da je sihir u pitanju, jedino rešenje je lječenje Kur’anom. Šta sam mogla izgubiti? Zašto da ne pokušam? Sve sam probala, pa ako i ovo ne uspije, onda polako, po savete ljekara iz studentske službe, na lječenje kod psihijatra. Ugovorili smo put za Sarajevo. Moja divna majka ni sama nevjeruje u to, pružila mi je podršku da to i pokušam. Noć pred put, imala sam neverovatne košmare, sanjala sam silovanja, mučenja, davljenja. I opet onaj isti glas koji nije prestajao da preti. Kada sam se probudila, jedva sam došla do daha, koliko sam jako samo sebe stezala rukama oko vrata. U putu sam izgubila glas. Jedva sam se čula, iako nisam bila prehlađena. Jednostavno, samo tako. Put u Sarajevo mi je teško pao, jer po prvi put idem tamo, osećam se nelagodno zbog skoro završenog rata. Hvala Bogu, divna devojka, sada moja sestra po vjeri, bez ikakve reči me je prihvatila na konak u studentskom domu. Bilo je to moje prvo susretanje s pokrivenom ženom. Najljepši susret u mom dotadašnjem životu. Nešto me je kod nje jako zaintigriralo. Kroz razgovore, shvatila sam njenu situaciju i sve poteškoće koje je imala, a ipak je tako srećna. Tako poletna i razdragana. Iskreno, zavidjela sam joj na toj neopisivoj snazi. Čak sam je i pitala kako uspeva. Veselo je odgovorila da joj klanjanje i obraćanje Allahu, dželle šanuhu, briše sve teškoće. Zanjemila sam.
Uslijedio je put u susedno selo kod čoveka koji ljeći Kur’anom. I dalje nisam imala glasa. Došavši kod njega, osećaj mučnine, tegobe i želje da pobjegnem, nije me napuštao. Ipak, tu sam, pa šta bude neka bude. Nevjerovatno sam se znojila i osećala da ću se onesvestiti. Ali, kao po navici, bila sam rešena da i to probam. Neka i napustim ovaj svijet, ovako nema života. Ukućani su bili veoma prijatni. Dječica oko majke koja je spremala jelo, ponašajući se kao da nas poznaje stotinu godina. Počelo je učenje Kur’ana. Prvi znaci da u meni postoji sihri i džini su se pojavili. Čak sam povratila. Za čudo, nisam povratila onih pet ćevapa i lepinju koje sam pojela prije nekih pola sata. To je bila nekakva mešavina krvi i nečega crnog, zelenog. Pošto se učenje odužilo i čovjek nije uspeo da uradi ništa više, a počela je padati noć, riješio je da prekine i objasni mi neke stvari. Kada me je pozvao da otvorim oči i kažem kako se osećam, moj glas se potpuno povratio, kao da nije bilo ničega. Dobila sam onu zdravo crvenu boju u licu koju dugo vremena nisam imala. To je za mene bilo neverovatno buđenje. Sve te godine lječim se nečim što mi ne pomaže, a nakon nekoliko sati, osećam se mnogo bolje.
Lampica se upalila. U toj sobi nije bilo više nikakve prepreke između mene i rešenosti da budem zdrava. Pitala sam čoveka šta dalje. On mi je odgovorio da imam dva izbora, i da je to na meni. Ako se vratim starom načinu života i ne budem se pridržavala pravila koja su potrebna da bi se džini držali daleko od tjela i života osobe, onda ću mu biti stalan gost. Ukoliko odlučim da se borim, onda je sve rješeno, samo je pitanje vremena. Pitala sam ga kako ću da klanjam kada sam hrišćanka. Ja to ne znam. On je odgvorio da probam, uopšte nije teško. Bila sam nevjerovatno riešena da na putu između mene i zdravog života više niko neće stati, a kamoli džini, magije i zli ljudi. Počeo je prvi namaz za moj život i zdravlje. Klanjala sam rame uz rame s prijateljicom, u džematu, za istim čovjekom. Taj osećaj ne mogu opisati, kao ni toplotu koja mi je strujala tjelom, i sreću koju su mi vene osetile i prkos zbunjenosti zbog proteklih događaja. Moj prvi korak na putu ka islamu. Put ka Uzvišenom Allahu. Kasnije sam shvatila obaveznost namaza, propisanost i Allahovu mudrost, u tome, kao lijek za moje ranjeno tjelo i izgubljenu dušu. Vratila sam se u Beograd rješena da pobijedim sve što je u meni, kako zbog toga da mi ljudi ne bi pravili probleme, tako i zbog sebe. Moja ubjeđenost treba da raste, da shvatim i učim. Čekala sam da sve dođe na svoje mjesto. Kako sam se sve više posvećivala svojoj novoj vjeri, napadi su se intenzivirali. Našla sam nekoliko sihrova u kući svojih roditelja.
Prvih nekoliko dana, košmari su bili takvi da sam se bojala spavati, ali sam se branila klanjanjem i čitanjem Kur’ana. Gospodar je htjeo da vidi moju rješenost i iskrenost, pa je dozvolio da me zli džini još malo muče. Ubrzo se sve smirilo. Hvala i zahvala pripada samo Njemu Uzvišenom! Upravo se tada moje vjerovanje, da je Bog Jedan i da nema sudruga, kao i da je Muhammed, alejhisselam, Njegov posljednji poslanik, usadilo duboko u mom srcu. U tom periodu sam postala iskrena i nepokolebljiva muslimanka. Vjernica u Svemogućeg Allaha. Namaze nisam napuštala, pa čak ni na fakultetu. To mi je bilo na prvom mestu, a zatim sve ostalo. Svoje nisam odmah obavestila, ali sam mami, na sporedan način, saopštila šta radim i kako se borim. Naravno, kao i uvijek, sve je odbila da prihvati. Dobra moja majka, bilo joj je teško. Nije lako sve te godine gledati kako joj dete tinja pod nečim čemu dotad nije bilo ljeka, pa odjednom sazna da je jedini lijek promjena vjerovanja. I to baš da postane muslimanka. Ovako nešto u našoj sredini nije nikako za prihvatiti, ni u teoriji, a kamoli u praksi. Allahova, dželle šanuhu, mudrost je iznad svega i svih naših razmišljanja i očekivanja. On Jedini, Moćni, Pravedni, Vladar moje duše. Tada je počela da se rađa neka nova Jelena. Samouvjerna, zdravija, ali s još mnogo toga što treba naučiti i preći. Uvidjela sam da moram promjeniti životni stil ako želim pokazati iskrenost i da mi bude prihvaćeno ono što radim. Čemu sve to, tolika patnja, ako nema promjene? Na meni je bila sva odluka. Nakon mnogo borbe, polako je sve počelo da dolazi na svoje. Neke loše stvari, navike i ljude sam vro lako odbacila, i za to se nadam nagradi od svog Gospodara. Kada mi se koncentracija popravila i vratila volja za učenjem, povredila sam leđa. Znala sam da je to njihov zadnji udarac. Posljednjim atomima sam se borila da ostanem na fakultetu, ali bolovi mi nisu dozvoljavali. Za to vrijeme sam upoznala mnogo divnih devojaka koje su mi postale sestre u islamu. Kako je bilo divno kad sam osjetila novu vrstu ljubavi. Predanost, odanost i odlučnost da budemo jedni uz druge. To je za mene bio najljepši san. Učile smo jedne druge. Pomagale se. Bodrile. Koliko su me samo moje divne sestre molile da učim. Da skupim snagu i zaboravim bolove. Ali, nije imalo izlaza i morala sam se nakon toliko borbe, vratiti i biti kod svojih. Ovaj period života u Beogradu, sa svojim sestrama, period sreće i ljubavi, za mene je najsretniji i najskuplji u cijelom životu. Period rađanja, samospoznaje i uvjerenja da je islam jedina ispravna vjera. Već se polako pročulo da sam primila islam. Nastupile su opet duge posete ljekarima, koji se nanovo, čude i ne vjeruju mojim bolovima. Čak me je otac vodio najvećem specijalistima u zemlji, da bi nam jedan od njih, onako zbudnjen, rekao da ne razume moje stanje. Meni, prema snimcima, nije ništa. Znala sam odlično da je to posljednji udarac na moje istrošeno, godinama mrcvareno tjelo. Kako su me samo moji nežni roditelji pazili. Allah, dželle šanuhu, me je doveo na taj stupanj da budem kao mala beba i uvidim njihovu nežnost, dobrotu i strpljenje. I što je najveća Njegova mudrost, da uvidim njihovu bol. Zato sam ćutala i krila svoje vjerovanje i svoju novu vjeru. Nisam htela da se povodom toga sukobljavamo. Zapamtite da svi u životu budu i prođu, ali roditelji su jedini koji tapkaju za nama. I u dobru i u zlu, oni su tu. Hvala Allahu, dželle šanuhu, na toj milosti, jer me je baš taj period naučio da budem jaka. Dao mi je korjenje i shvatila sam da moja nova vjera ne može biti potpuna, dok ova dva Allahova, dželle šanuhu, stvorenja ne postavim na njihovo mjesto, a to je mjesto roditelja. Uslijedilo je vrlo teško, ali i predivno vrijeme. Duboko iznutra proganjao me je osjećaj da nećemo još dugo biti zajedno, pa sam pokušala svaki trenutak provesti s njima. Allah, dželle šanuhu, kaže u Kur’anu (u prijevodu značenja):
“Budite prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” (El-Isra, 24)
Vremenom su saznali i uvjerili se, po ponašanju i oblačenju. Tada mi je noćni namaz bio kao farz. Dugo sam ostajala na sedždi i molila za izlaz, jer nisam znala šta da radim. Nisam želela da povredim porodicu, ali ovo je moj Put i ja ga se nikako neću odreći. Nekolicina njih je vršila pritisak da odustanem od svega toga, ili je život mojih roditelja u pitanju. Pretnje su bile sve učestalije, dokazali su mi da su ozbiljni. Nisam imala drugi izbor nego da odem. Allah, dželle šanuhu, je svjedok moje boli. Napustila sam roditeljsku kuću i ostavil im pismo u kojem im obznanujem da sam prešla na islam, i odlučnost u tome. U njemu sam navela da ne želim da ih povredim, iako znam da sam to već uradila. Ipak, meni je život, moj spas, preči od svega. Nastavljam svoj put. Obećala sam da ću im se uvijek javljati kao bi znali gdje sam i šta radim.
Sve se odvijalo nevjerovatnom brzinom. Bez dinara i plana, oslonila sam se na Allaha, dželle šanuhu, i Njegovu odluku. Boravila sam u kući jedne sestre, za koju molim Allaha, azze we dželle, za najljepšu i najbolju nagradu na dunjaluku i Ahiretu. Druga sestra iz beogradskog džemata je bila u poseti muževljevim roditeljima u Jordanu. Kada su čuli za moj postupak, u prvi mah su se zbunili. Nakon nekoliko razgovora, odlučili su da me pozovu u Jordan. Pristala sam da odem i tamo radim, da bar parče hljeba obezbjedim.
Ovo je bila veoma teška odluka, ali mi se činila kao najbolja. Dan prije leta za Jordan, vidjela sam se s bratom i njegovom ženom. Tugu u bratovim očima nikada ne mogu zaboraviti. Dugo, dugo me je grlio i uporno ponavljao: “Pa kuda ćeš? Ostani kod mene! Molim te, ostani, ja ću da te čuvam. Ko ima tamo? Kuda ideš, jedina moja sestro? Kako da te pustim?” Dok su mu suze padale niz lice, prodrmao me je jako kao da ne vjeruje da nam se to događa. Ponovo me zagrlio. Ostali smo dugo tako. Nisam imala snage da ga pustim, željela sam da ovaj zagrljaj traje vječno. Allahu ekber! Allahu ekber! On mi je kao podršku dao brata, majku. To mnogi nisu imali, ali ja jesam. Allahu ekber! Tu, na trotoaru male beogradske ulice, ostalo mi je srce. Dugo sam plakala nakon našeg rastanka. Sve je bilo neizvesno, jer nakon mog odlaska od kuće pretnje su se pojačale i nisam imala izbora. Bolje da odem.
Majka me je, na dan prije puta, zvala i poželjela sve najljepše u predstojećem životu. Plakala je, nije mogla to sebi da oprosti. Dala mi je punu podršku. Ako je to moj spas i izbor, mada ga ona ne razume, podržaće ga i ispoštovati. Divna moja, jaka moja, jedina moja. I ako nekada poželim da se vratim, njeno srce i vrata su za mene uvijek otvorena.
Teško, dragi moji, vrlo teško mi je bilo. Sve sam nekako podnjela, ali njene reči i suze su moja svakodnevnica. Molim Allaha, azze we dželle, da me majka razumje i oprosti mi sav bol koji sam joj nanjela. Prije ulaska u avion, skupljaju se ljudi i čudno me gledaju. Pored svih tih arapa, jedina sam ja imala na sebi džilbab i maramu. Sve ostalo je bila moda, farmerke i formalno maramče oko glave. U kutku čekaonice, pred kapijom, ugledala sam čoveka, otprilike 45 godina, na kojem su se mogli vidjeti obelježja islama. Molila sam Allaha, dželle šanuhu, da sjedne do mene. Iako sam ušla među prvima, a on među posljednjima, na kapiju gdje se djele brojevi sjedišta, Allahovom milošću, on je dobio mjesto do mene. Dugo sam plakala i jedva uzimala daha. Vidjevši to, brat je započeo razgovor sa mnom. Pitao me odakle sam i ima li još muslimanka kao što sam ja. Objasnila sam mu da činim hidžru, napuštam sve svoje u potrazi za mjestom kod Jedinog Allaha. Rekao mi je: “Slušaj! Znam da ti je teško i znam odlično kroz šta prolaziš. Ja sam iz Francuske i bio sam, baš kao i ti, hrišćanin. Tražio sam neka objašnjenja u Bibliji, ali mi niko nije znao dati odgovore osim jednog imama u džamiji. Od tada moje interesovanje za islam postaje sve veće. Nakon nekoliko mjeseci sam ga i primio kao potpunu vjeru. Svi su me se odrekli. Bio sam vjeran, pred ženidbom. Ali ja nisam posustao i napustio sam Pariz s deset dolara u džepu, otputovavši za Damask. Tamo sam počeo učiti o islamu. Nakon nekog vremena, vratio sam se u Pariz i oženio istu onu vjernicu koja je, u tom periodu, bila primila islam. Trenutno živimo u Damasku i Allahovom, dželle šanuhu, milošću imamo desetoro djece. Zato ne tuguj i ne žalosti se. Sve je ovo priprema za nešto. Budi srećna, jer si jedna od posebnih i odabranih, mašaAllah. Zatim je proučio:
“I Gospodar njihov im se odaziva: ‘Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih. Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na Putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko hrđavih djela njihovih preći i sugurno ću ih u dženetske bašće, kroz koje će rijeke teći, uvesti; nagrada će to od Allaha biti – a u Allaha je nagrada najljepša.” (Prijevod značenja, Ali Imran, 195)
Nakon tog ajeta, smirila sam se i dovila za ono što me tamo čeka. Izlazeći iz aviona, gledala sam za ovim bratom kao djete za majkom, jer mi je bio posljednja veza s domovinom. Okrenuo se i rekao mi: “Allah je s tobom, Allah je sa tobom!” Razumio je moje osećaje, jer ih je i sam doživjeo. Razumio je moj strah, jer ga je i sam preživio. Razumio je moju tugu, jer je i sam kroz nju prošao. A hvala i zahvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova, Gospodaru moje duše!
Trenutno živim u Jordanu i imam troje dece. Život ovdje je kao i svuda. Sve se svodi isključivo i jedino na pokornost Allahu, dželle šanuhu, Onome Koji divno stvara. Sve je to zasluga mog Gospodara, Kojeg molim da mi očisti dušu od pakosti, ljubomore, zavisti, licemerstva i laži, a ulije u nju zadovoljstvo Njime, ljubav, sreće i pokornost. Molim Ga da uputi moje roditelje, brata i njegovu porodicu, pa da zajedno pijemo, Njegovom voljom, s džennetskih izvora.
Molim Uzvišenog Allaha da mi učvrsti vjerovanje i poveća ibadete, oprosti grijehe, uputi potomstvo i bude zadovoljan njime. Molim Ga da me očisti i učini onim koje pominje među melekima, i među onima koji će biti srećni i u hladu na Sudnjem danu. Amin!
Vaša sestra Jelena
————————————————————————————————————————————-
Izvor:
‘Prihvatile su islam kao Belkisa’
str:61-76
Autor knjige: Enisa Aganović