Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će neprestano tražiti od ljudi, mada je neovisan od traženja, sve dok ne dođe na Kijametski dan, a na licu neće imati ni komadić mesa.“ (Muslim)
Naređuje da tražimo jedino od Allaha, i zabranjuje da tražimo od drugih, od stvorenja.
Uzvišeni Allah naređuje da Njega molimo i od Njega tražimo: „I Allaha iz izobilja Njegova molite.“ (En-Nisa, 32)
Tirmizi od Ibn Mesuda, radijAllahu anhu, bilježi Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: „Molite Allaha (da vam udjeli) od Njegove dobrote, jer Allah, uistinu, voli da od Njega tražite!“ (Et-Tirmizi, Ibn Adijj, Et-Taberani)
Tirmizi, također, i od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, bilježi mer’fu-predaju: „Ko ne traži od Allaha, on je na njeg srdit!“ (Et-Tirmizi, Buharija, Ahmed, Ibn Ebi Šejbe, Ibn Madže)
Tirmizi bilježi i hadis: „Neka svako od vas sve svoje potrebe traži od svog Gospodara, pa i remen koji mu pukne na sandali.“ (Et-Tirmizi, Ibn Habban, Ibn es-Sunni)
U ovom značenju postoje mnogobrojni hadisi, kao i vjerodostojni hadisi po pitanju zabrane traženja od nekog mimo Allaha.
Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će neprestano tražiti od ljudi, mada je neovisan od traženja, sve dok ne dođe na Kijametski dan, a na licu neće imati ni komadić mesa.“ (Muslim)
Jedna grupa ashaba dala je prisegu (bejat) Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, da neće od ljudi tražiti ništa.(Muslim) Pa kada bi nekome od njih ispao bič ili uzde sa deve, ne bi ni od koga tražio da to doda. Među njima su Ebu Bekr es-Siddik, Ebu Zerr, Sevban
Znaj, da je traženje jedino od Uzvišenog Allaha, ni od koga drugoga od stvorenja, potvrđeno Šerijatom i razumom, i to sa nekoliko aspekata:
– Traženje nosi sa sobom žrtvovanje ugleda i poniznost onoga koji traži. A toga nije dostojan niko, osim Allah. Jedino se Njemu treba poniziti ibadetom i traženjem, a to je jedan od znakova iskrene ljubavi.
Jusuf ibn Husejn je bio upitan zbog čega se zaljubljenici u Allaha toliko ponižavaju u svojoj ljubavi, pa je odgovorio stihom:
Poniznost mladića u ljubavi čast je
Pokornost voljenoj osobi, za njega, dostojanstvo je
Iskazivanje ovakve poniznosti i ljubavi dozvoljava se samo prema Allahu, jedino je On toga dostojan. To upravo i jeste suština robovanja i obožavanja (ibadeta) koji pripada samo Istinskom Gospodaru.
Imam Ahmed se ovako obraćao Allahu u svojim dovama:
„O moj Gospodaru, kao što si sačuvao moje lice da ne pada na sedždu bilo kome osim Tebi, pa sačuvaj ga da i ne traži ni od koga osim od Tebe.“
Ebul-Hajr el-Ekta’ je ispričao: „Boravio sam godinu dana u Mekki. Jednom me je pritisnula nestašica i velika potreba. Kad god sam namjeravao da izađem da zatražim pomoć, začuo bih glas koji mi se obraćao: „Zar ćeš lice kojim padaš Meni na sedždu poniziti pred drugim.’“
Iz ovog razloga će kod onoga kome bude navika tražiti pomoć bez opravdanog razloga, na Sudnjem danu, lice biti bez mesa, kao što se potvrđuje i u Buharinoj i Muslimovoj zbirci. Jer, takav čovjek je svojim postupcima na dunjaluku sa svog lica skinuo fizičku ljepotu i sjaj tako što će snjega zguliti meso i ostaviti same kosti, a otkloniti će i suštinsku ljepotu i sjaj, pa takav čovjek kod Allah neće biti ugledan.
– Traženje od Allah je iskaz stvarnog robovanja, jer je u tome očito povinovanje pred Gospodarom, i priznavanje Njegove moći da otkloni poteškoću.
Dok je traženje od stvorenja zulum, pošto stvorenja ne mogu ni sama sebi korist pribaviti niti od sebe štetu otkloniti, pa kako mogu takvo što nekome drugome učiniti?! Moliti stvorenje za nešto, znači staviti ga na poziciju Onoga koji ima moć, a ono (stvorenje) nije Moćni.
Isto značenje potvrđuje hadis-kudsi koji prenosi Ebu Zerr, radijAllahu anhu, u kome je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prenio da je Uzvišeni rekao: „O Moji robovi! Kada bi se vaši prijašnji i potonji, ljudi i džini sakupili na jednom mjestu, pa od Mene zatražili, pa da svakom dam ono što je zaiskao, to ne bi umanjilo od onoga što je kod Mene osim koliko igla umanji od mora kada se u njega stavi.“ (Muslim)
Tirmizi i drugi bilježe i dodatak ovog kudsi-hadisa, koji glasi: „Zato što sam Ja Darežljivi, Plemeniti, radim ono što ja hoću! Moje davanje su riječi, Moja kazna su riječi, kada zaželim nešto samo kažem: Budi, i to biva.“ (Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madže)
Pa kako čovjek može tražiti od ovisnog i nemoćnog, a ostaviti Neovisnog i Moćnog!? Ovo je uistinu jako čudno!
Neko od ispravnih prethodnika (selef) je rekao: „Ja se stidim da tražim nešto dunjalučko od Allaha Koji je njegov vlasnik, pa kako da tražim od onoga koji nije njegov vlasnik, tj. od stvorenja.“
Jedan od ispravnih prethodnika prenosi da je čitao u jednoj od objavljenih knjiga u kojoj je Uzvišeni Allah objavio (u prijevodu značenja): „Zar se u teškoćama može imati nada u nekoga mimo Mene?! Teškoće su u Mojoj Ruci, ja Ja sam Živi, Vječni! Zar se s nadom u jutarnjim časovima, može kucati na vrata mimo Mojih?! A u Mojoj Ruci su ključevi od svih kazni. Moja vrata su otvorena onome ko od Mene traži kada ga nevolja zadesi, ili koji se u Moju milost nada kada u sve druge nadu izgubi.Ko je taj koji je pokucao na Moja vrata a da mu ih nisam otvorio?! Kod mene je kraj nadanja pa kako se onda nade mogu presjeći?! Zar sam Ja škrt, pa me moj Rob smatra škrticom?! Zar i dunjaluk i Ahiret, i plemenitost i dobrota ne pripadaju Meni? Pa šta onda one koji se nadaju sprečava da se Meni nadaju? Kada bi se sakupili stanovnici nebesa i Zemlje, pa kada bi svakome dao onoliko koliko sam svima dao, i kada bi svako ispunio svoja nadanja, ne bi to umanjilo od Moje vlasti ni koliko trunčić! Kako može nestati carstvo koje Ja održavam?! Pa neka su daleko oni koji su izgubili nadu u Moju milost! I neka su daleko oni koji prema Meni griješe i koji nasrću da čine ono što sam Ja zabranio!“
– Allah uistinu voli da se od Njega traži, a srdit je na one koji to ne čine. On Uzvišeni želi od Svojih robova da Mu žude, da Ga mole i da od Njega traže, da Mu dove upućuju i da pred Njim ponizni budu. On voli one koji su ustrajni u upućivanju dova.
Stvorenjima je općenito mrsko kada od njih neko, zvog svog siromaštva i nemoći, nešto traži. Ibn Semmak je kazao: „Ne traži od onoga koji bježi od tebe, već traži od Onoga Koji ti je naredio da od Njega tražiš.“
Ibn Attahije je spjevao:
Allah srdi se, kad od Njega ne tražiš
Dok se čovjek srdi, kad od njeg tražiš
Stoga samo od Njega treba iskati
Dobrota Njegova sve će obuhvatiti
Uzvišeni Allah zove Svoje robove da od Njega traže, i svaku noć poziva: „Ima li neko da nešto traži, pa da mu dam?! Ima li neko da dovu čini pa da mu se odazovem?!“
Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja): „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“ (El- Bekare, 186) Pa u koje god Ga vrijeme rob zamoli, On čuje, blizu je, odaziva se, između njih nema zastora niti vrata. Dok se ljudi grade zidinama i kapijama, i do njih je u većini slučajeva teško doći.
Tavus je posavjetovao Ataa riječima: „Čuvaj se da moliš za svoje potrebe onoga koji je pred tobom svoju kapiju zaključao i vratara postavio! Usmjeri se Onom čija je kapija do Sudnjeg dana otvorena! Naredio ti je da Ga moliš, a obećao ti se odazvati.“
Vehb bin Munebbeh je rekao jednom učenjaku: „Ideš vlastodržcima, a njihovim se sinovima tvoje znanje nosi?! Teško tebi, ideš onima koji pred tobom svoja vrata zatvaraju, pokazuju ti da su oskudni, i od tebe svoja blaga skrivaju. Ostavljaš Onog Koji ti Svoja vrata i u po noći i u po dana otvara, i Koji ti Svoje bogatstvo pokazuje, i tebi kazuje:
„Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“ (Gafir, 60)
Mejmum bin Mihran, kad je vidio gomilu ljudi okupljenu pred kapijom jednog vezira, je rekao: „Ko ima potrebu kod vladara, pred njim su mnoga vrata zatvorena, a vrata Milostivog su širom otvorena. Neka ode u džamiju i klanja dva rekata, pa neka traži što god mu zatreba.“
Bekr el-Muzeni bi govorio: „Čovječe, ko ima poput tebe?! Kada hoćeš očistiš se, a potom sa svojim Rabbom razgovaraš. Ni zastora, niti tumača.“
O ovom značenju neko je rekao:
Kaži onima što u kućama se se zaključali
Od prosjaka da bi se zaklonili
Ako vratari vaši priječe susret sa vama
Ta pred vratima Allahovim vratara nema
Ograđena su dvorišta careva
Dvorište bez ograda je kapija Allahova.
Ibn Ebid Dun’ja bilježi hadis od Ebu Ubejde bin Abdillah bin Mesuda u kome stoji da je nekakav čovjek došao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i rekao: „O Allahov Poslaniče, ljudi iz nekog plemena su me napali i odnijeli mi sina i ukrali mi kamile.“ Pa mu je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: „Muhammedova rodbina ima toliko i toliko članova, nemaju niti pregršti niti sa hrane.“ Čovjek se molbom obratio Allahu, pa kada se vratio kući žena ga upita: „Šta ti je rekao?“, a on je obavijesti. Ona će na to: „Da, nije ti odgovorio ni udovoljio.“ Međutim, nije dugo prošlo, a Allah mu povrati sina i kamila više nego što je izgubio.
Potom je došao Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, i o svemu ga izvijestio. Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, se ispe na minber, zahvali se Allahu i naredi ljudima da od Allaha traže i da Njemu hrle, a potom prouči ajet: „A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. I obskrbit će ga odakle se i ne nada.“ (Et-Talak, 2-3)
Jedan čovjek tražio je od Sabita el-Bannanija da bu bude zagovornik kod sudije (kadije) u rješavanju nekog njegovog problema. Sabit pođe sa njim, pa ne prođe ni pored jednog mesdžida a da nesvrati u njega klanjavši i dovu uputivši. Pa čim je sjeo u kadijinu odaju ustade i pođe da izađe, na što mu čovjek prigovori. Sabit mu reče: „Mi smo prepustili Allahu da presudi u tvom slučaju, pa nema potrebe za kadijom.“
Ishak bin Ubbad el-Basri jednom je u snu začuo glas koji mu je naredio: „Pomozi nevoljniku!“ Probudio se i upitao da li u njegovom komšiluku ima neko s potrebom, na što su mu odgovorili da ne znaju. Potom je ponovo zaspao pa mu je u san došao isti glas, a treći put mu se obratio riječima: „Kako možeš spavati a da nisi pomogao nevoljniku?“ Tada je ustao, uzeo tri stotine dirhema, uzjahao svoju mazgu i uputio se ka Basri. Stao je pred džamijom pred kojom su se klanjale dženaze. Ušao je u džamiju i zatekao čovjeka na namazu. Kada ga je primjetio, prvo se malo izmakao, a zatim mu se približio rekavši. „O Allahov robe, zar u ovo vrijeme? Na ovom mjestu? Koja ti je potreba?“ Čovjek odgovori: „Ja sam čovjek koji je imao glavnicu novaca od stotinu dirhema, pa su otišle iz mojih ruku, a imam dug od dvije stotine dirhema.“
Ishak mu izvadi novac i reče: „Ovo je tri stotine dirhema, uzmi ih!“, pa ih čovjek uze. Ishak ga upita: „Znaš li ko sam ja?“ „Ne“ odgovori čovjek. „Ja sam Ishak bin Ubbad, pa kad god zapadneš u teškoću, dođi mi, moja kuća je na tom i tom mjestu!“ Čovjek mu na to reče: „Allah ti se smilovao! Kada zapadnem u teškoću obratim se Onom Koji te je u ove sate iz kuće izveo, pa si ti meni došao.“
Abdur-Rahman bin Zejd bin Eslem pripovijeda: „Jedno jutro moja majka reče mome ocu: „Tako mi Allaha u tvojoj kući nema ništa za jelo!“ Otac je ustao, abdestio se, obukao i stao da obavi namaz. Majka mi se okrenula i rekla: „Tvoj otac osim ovoga neće ništa drugo poduzeti, pa izađi ti.“ Pošto sam izašao iz kuće na um mi je pao naš prijatelj koji je prodavao hurme, pa sam mu otišao na pijacu. Kada me je ugledao zovnuo me je i odveo me svojoj kući nahranivši me. Zatim je izvadio vrećicu sa trideset zlatnika, a ja mu nisam ni riječi rekao o našem stanju. Kazao mi je: „Poselami babu i reci mu da sam ga učinio svojim ortakom u dućanu, a ovo je njegov udio“
Šekik el-Belhi jednom je sjedio u svojoj kući kad mu se žena obratila: „Vidiš koliko su ti čeljad gladna! Nije ti dozvoljeno da ih opterećuješ preko njihovih mogućnosti!“ Potom je ustao, i pošto je uzeo abdest sjeti se čovjeka koji ga je zaklinjao Allahom da mu se obrati kada zapadne u nevolju i da je od njega ne krije. Pa kada je izašao iz kuće prošao je pored džamije i tada se sjetio riječi Ebu Džafera: „Ko bude imao potrebu kod nekog stvorenja neka se za njeno rješavanje prvo obrati Uzvišenom Allahu.“ Ušao je u džamiju i klanjao dva rekata. Pa kada je završio et-Tehijjatu savladao ga je san u kojem je čuo glas u kome se obratio: „O Šekiku, zar ljude upućuješ na Allaha a sam Ga zaboravljaš.“ Probudio se i zaključio da je to upozorenje od njegovog Gospodara. Nije izašao iz džamije dok nije obavio i Vitr namaz, a potom se uputio svojoi kući. Pred kućom je našao onog kome se bio uputio. Allah ga je pokrenuo i čovjek je donio njegovoj porodici onoliko koliko mu je bilo potrebno.
Ibrahim bin Edhem je izašao sa svojom braćom u jednu bitku. Odlučili su da zajednički podmire svoje troškove pa je svako od njih udijelio po jedan zlatnik. Pošto Ibrahim nije imao novaca razmišljao je od koga da napravi pozajmicu. U tom razmišljanju zaplaka i sebi reče: „Oh, sramote! Tražim od robova, a ostavljam njihovog Gospodara Koji će me pitati: „Ko je bio preči da od njega tražiš, Ja ili rob?!“ Abdestio se, zanijetio i na sedždi zamolio: „O moj Gospodaru. Ti znaš šta je od mene poteklo. To je zbog moje greške i neznanja. Ako me kazniš, pa ja tome i dolikujem, a ako mi oprostiš, pa to Tebi i dolikuje. Ti znaš moju potrebu, pa mi je Svojom milošću riješi.“ Potom je podigao glavu i pored sebe ugledao oko četiri stotine zlatnika! Uzeo je jedan zlatnik i otišao.
Asbeg ibn Zejd priča: „Ostao sam sa svojom porodicom tri dana bez hrane. Moja mala kćerka mi se požalila: „O moj babuka, gladna sam!“ Otišao sam u džamijsku abdesthanu, uzeo abdest i klanjao dva rekata. Na kraju sam proučio dovu kojom sam bio nadahnut: „O moj Gospodaru, otvori mi od Sebe nafaku. Ne dozvoli da se iko zbog moje nafake umara. A Ti me zbog toga na Ahiretu nemoj koriti, Tvojom milošću, o Najmilostiviji.“ Kada sam se vraćao kući, dočekala me je starija kćerka riječima: „Babuka, sada nam je uvratio amidža i ostavio nam je ovu vrećicu srebrenjaka. Sa njim su bila dva nosača, jedan nam je donio brašno a drugi od svega što ima na pijaci’. Rekao je: „Poselamite mog brata i recite mu: Kad god zapadne u poteškoću, neka zamoli ovom dovom biće mu udovoljeno!“ Asbeg veli: „Tako mi Allaha, ja nisam imao brata, niti znam ko je to bio! Međutim, Allah je Svemoćan!“
Hakem bin Musa pripovijeda: „Jedno jutro žena mi je kazala: „Nemamo hljeba, a ni brašna.“ Izašao sam iz kuće, ne mogavši ništa poduzeti. Na ulici sam rekao: „O moj Gospodaru, Ti znaš da ja vjerujem da si Ti znaš da ja u kući nemam ni hljeba ni brašna. Nemamo ni novaca, pa nam pomozi!“ Tada me srete jedan čovjek i reče: „Želiš li hljeba ili brašna?“ Rekoh: „Bilo šta od toga dvoga“ Nastavio sam tražiti čitav dan nastojeći da nešto zaradim, ali bez uspjeha. Vratio sam se kući, a ukućani su mi pripremili hljeb i mnogo mesa. Upitao sam ih: „Odakle vam ovo? Rekli su mi: „Od onoga koji te je sreo“, pa sam ušutio.
El-Evzai priča: „Dok sam bio u tavafu, vidio sam čovjeka koji se držao za pokrivač Ka’be govoreći: „O moj Gospodaru, ja sam siromašan kao što vidiš. Čeljad mi je gola kao što vidiš. Deva mi je klonula kao što vidiš. Pa šta ćeš učiniti, o Ti Koji vidiš, a Tebe ne vide?“ U taj čas neko ga zovnu: „Asime, Asime, požuri u Taif, preselio ti je amidža. Ostavio ti je hiljadu ovaca, tri stotine deva, četiri hiljade zlatnika, četiri roba i tri jemenske sablje. Idi i uzmi ih, jer on osim tebe nema drugog nasljednika.“ On mi reče: „Zar nisi čuo Allahove Riječi: „ A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno blizu.“ (El-Bekare, 186)
Nemoguće je nabrojati sva kazivanja u ovom smislu. Mnoga se nalaze u knjigama kao što su Kitabul feredž ba’deššidde, i Kitabu Mudžabidda’ve od Ibn Ebid Dun’ja. Zatim u Kitabul Mustasrihin billahi inde nuzulil belai od Kadi Ebil Velida bin Saffara i Kitabul Mustegisine billahi inde nuzulil balai od hafiza Ebul-Kasima, i u drugim knjigama koje su posvećene zuhdu, pobožnom (suzdržavanju), poučnim primjerima, historiji itd.
U knjizi Et-Tarihul Kebir autor Ebul Feredž bilježi svojim senedom kazivanje o hafizu Hasanu bin Sufjanu el-Fesviju koji je sa grupom svojih prijatelja boravio u Egiptu zapisujući hadise. Tako su vremenom ostali bez hrane pa su prodali ono što su imali od stvari. Kada više ništa nije ostalo što bi se moglo prodati, ostali su tri dana ne okusivši ništa od hrane. Četvrti dan, zbog velike potrebe, odlučiše da jedan od njih izađe i zatraži. Bacili su kocku. Kocka je pala na Hasana bin Sufjana koji je ovako objasnio svoje stanje: „Usplahirio sam se i zbunio. Nisam mogao ni od koga da zatražim. Otišao sam u ćošak džamije, klanjao dva duga rekata i zamolio Uzvišenog Allaha da nam otkloni poteškoću i da nam izlaz. Kad, skoro da nisam ni završio dovu a na vratima džamije pomoli se čovjek sa hizmećarom koji je u ruci nosio nešto prekriveno peškirom. Čovjek je upitao: „Ko je od vas Hasan bin Sufjan?“ Podigao sam glavu sa sedžde i rekao „Ja“ Čovjek nastavi: „Princ ibn Tulun šalje ti selam i pozdrav. Izvinjava vam se zbog nemara i nedostatka pažnje u sprovođenju obaveza prema vama.Šalje vam ovo što će vam biti dovoljno za određeno vrijeme. Sutra će vas posjetiti i lično vam se izviniti“
Ispred svakog od nas stavio je vrećicu sa stotinu zlatnika. Začudili smo se i upitali čovjeka za povod. Objasnio je: „Princ je danas u snu vidio viteza, u zraku, koji mu se obratio riječima: „Ustani i otiđi do Hasana bin Sufjana i njegovih drugova koji su u toj i toj džamiji. Gladuju već tri dana!“ Princ ga je upitao: „Ko si ti?“ Odgovorio je: „Ja sam Ridvan, čuvar Dženneta!“ Hasan dalje kazuje: „Zahvalili smo Uzvišenom Allahu, popravili svoje stanje, i tu noć otputovali iz Egipta plašeći se da nas princ posjeti, pa da ljudi otkriju naše tajne što bi bilo razlogom uzdizanja našeg imena, širenja popularnosti, a time bi se izložili nekoj vrsti samopokazivanja i ugleda.“
Autor također prenosi od Muhammeda bin Haruna er-Revjanija da se on udružio sa Muhammedom bin Nasrom el-Mervezijem, Muhammedom bin Ulvijje el-Verrakom i Muhammedom bin Ishakom bin Huzejmom i prethodni slučaj vezuje za njih. Kaže da je onaj što je klanjao i dovu uputio bio Ibn Huzejme. Također, navodi još jedan lanac prenosilaca u kome stoji da je spomenuti slučaj vezan za Muhammeda bin Džerira, Muhammeda bin Nasra, Muhammeda bin Huzejmu i Muhammeda bin Haruna.
Iz knjige: Poslanikov savjet Ibn Abbasu
Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli