Od Ebu Bekreta Nufej’a b. El-Harisa es-Sekafija, radijAllahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao:
“Kada se dva muslimana sukobe sabljama, i ubica i ubijeni će u Vatru:’ Rekoh: “Allahov Poslaniče, za ubicu nam je jasno, ali zašto ubijeni?” Reče: “Jer je i on nastojao ubiti onog drugog.”’ (Muttefekun alejhi)
Dokumentacija hadisa:
Prenose ga El-Buhari ( 1185) – Fethul-Bari i verzija je njegova; Muslim (2888).
Iz hadisa se shvata:
– Ko u svom srcu čvrsto odluči učiniti nepokornost i u tu svrhu poduzme sve što je neophodno, takav zaslužuje kaznu. Konačni sud o njemu donijet će Allah: ako hoće, kaznit će ga, a ako hoće, oprostit će mu. Iz ove činjenice proizlazi sljedeći zaključak: odlučno htijenje dolazi na mjesto potpunog djela ukoliko čovjek ne bude mogao da ga učini ili upotpuni, kao što sam pojasnio u svojoj knjizi “Hadir-ruh ila ahkamit-tevbetin-nesuh’; u poglavlju o pokajanju onoga ko je bio nemoćan uraditi grijeh.
– Srčane misli i prišaptavanja duši su oprošteni. Što se tiče riječi Uzvišenog: “Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to pitati, pa će oprostiti kome hoće, a kazniti koga hoće! A Allah je Svemoćan!” (Prijevod značenja sure El-Bekare, 284), derogirane su ajetom: ”Allah nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene; njoj u korist je dobro koje je stekla, a na njenu štetu je zlo koje je stekla!” (Prijevod značenja sure El-Bekare, 286).
– Upozorenje na pogubnost međumuslimanskih sukoba, koji su jedan od uzroka njihove slabosti, kolapsa i izlijevanja Allahove srdžbe na njih.
– Pod zabranjenim sukobom misli se na sukob prouzrokovan ovodunjalučkim koristima, neznanjem, tiranijom, nepravdom ili slijeđenjem strasti.
Međutim, kada čovjek stane na stranu istine suprotstavljajući se zabludjeloj skupini sve dok se ona ne povrati Allahovim naredbama, to se ne smatra zabranjenim sukobom; jer da je muslimanima stavljeno u obavezu da prilikom svakog međusobnog razilaženja ustuknu, povuku se u svoje kuće izbjegavajući smutnju, ne poduzimajući nikakve konkretne mjere u cilju dolaska do istine, tada bi zablude uzele maha i ne bi bilo moguće sprovesti nijednu šerijatsku kaznu, što bi opet dovelo do uzurpiranja tuđih imetaka, međusobnih obračuna, skrnavljenja ženine časti, odnosno tada bi ljudi loših moralnih kvaliteta preuzeli inicijativu, a časni muslimani pasivno bi promatrali postojeće stanje, govoreći: “Ovo je fitna, zabranjeno nam je da se u njoj borimo’: Shodno tome, muslimanima je naređeno da se suprotstavljaju svakoj zabludi i da se bore protiv pobunjenika.
– Ulazak u džehennemsku vatru ne znači i vječni boravak u njoj. Naime, haridžije proglašavaju nevjernicima muslimane koji počine veliki grijeh, a mu’tezili ne proglašavaju počinioca velikog grijeha nevjernikom nego smatraju da je njegov status neriješen, ali i haridžije i mu’tezili zastupaju mišljenje da će musliman, počinilac velikih grijeha, boraviti vječno u džehennemskoj vatri, međutim, u ovom hadisu ne postoji dokaz za ovo njihovo mišljenje. Nasuprot tome, sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata nikoga ne proglašavaju nevjernikom zbog činjenja određenog grijeha sve dok taj grijeh ne bude smatrao dozvoljenim.
Autor: Selim b. Id el-Hilali
Iz knjige: Radost pogleda – Komentar Rijadus-salihin prvi tom
Priprema i obrada: Stazom islama