Abdullah b. Mesud, radijAllahu anhu,je rekao: “Spas je u dvije stvari: takvaluku i namjeri, a propast je u dvije stvari – beznađu i samoopčinjenosti.”
Vehb b. Munebbih je rekao: “U narodu koji je bio prije vas, bio je jedan čovjek koji je Allahu robovao sedamdeset godina. Samo subote nije postio, pa je tražio od Allaha da mu usliša jednu molbu, ali mu Allah nije htio udovoljiti. Onda se okrenuo samome sebi i rekao: ‘Da je ikakva dobra u tebi, Allah bi ti podmirio potrebu zbog sveg tvog zalaganja od prije.’ Istog trenutka mu je došao melek i rekao: ‘Čovječe, trenutak u kojem si samog sebe prekorio je bolji nego sav tvoj prethodni ibadet.”
Ša’bi je rekao: ”Nekog je čovjeka, kada bi hodao, pratio oblak iznad njega. Jednom je naišao na nekog čovjeka koji je rekao: ‘Ići ću u sjeni ovoga čovjeka.’ Onda je onaj pomislio u sebi: ‘Zar neko ovakav da ide u mojoj sjeni?! ‘, diveći se samome sebi. Kada su se razdvojili, oblak je otišao sa onim drugim čovjekom.”
Omer b. Hattab, radijAllahu anhu, rekao: “Tvoja tevba-pokajanje je pozitivna i dobra ako postaneš svjestan svojih grijeha. Tvoja dobra djela su uspješna ako su od tebe odbacila opčinjenost sobom i samodopadnost. Tvoja zahvalnost ima uspjeha ako kroz nju uvidiš svoju nesavršenost i svoju nepotpunost.”
Bilježi se da je Omer b. Abdil-Aziz, ako bi se prilikom držanja govora pobojao da bi mogao imati visoko mišljenje o sebi, prekidao govor. Kada bi pisao nešto i pobojao se da bi to moglo pobuditi u njemu samodopadnost, pocijepao bi list i rekao: “Allahu moj, štitim se Tobom od zla moga nefsa.”
Mutarref b. Abdillah je rekao: Draže mi je da provedem noć spavajući, a osvanem kajući se zbog spavanja, nego da noć provedem u ibadetu a probudim se opčinjen sobom i diveći se svom postupku.”
Bilježi se daje Aišu, radijAllahu anha, neki čovjek pitao: “Kada ću znati da sam dobar i dobročinitelj?” Ona muj e rekla: “Onda kada postaneš svjestan da si griješan.” “A kada ću znati da sam griješan?” Ona mu reče: “Onda kada znadneš i postaneš svjestan da činiš dobro.”
Neki mladić, Israelićanin, nije htio da ima išta s dunjalukom, te se bio odvojio i osamio od ljudi. U jednoj pustoj dolini se prepustio ibadetu. Njemu su se uputila dvojica uglednih staraca od njegova naroda kako bi ga nagovorili da se vrati kući. Rekli su mu: “Momče, na tešku si se stvar odlučio i nećeš moći ustrajati u tome.” On im je rekao: “Stajanje ljudi pred Allahom je mnogo žešća i teža stvar od ovoga na šta sam se ja odlučio.” Oni mu rekoše: “Ti imaš rodbinu, i bilo bi ti vrjednije da Allahu robuješ među njima i čuvajući rodbinske odnose s njima.” On im reče: “Ako moj Gospodar bude zadovoljan sa mnom, On će učiniti da i svi moji rođaci i prijatelji budu zadovoljni sa mnom.” Oni mu rekoše: “Momče, ti si mlad i neiskusan. Mi smo probali to što ti hoćeš i bojimo se za tebe da bi mogao o sebi visoko misliti.” On reče: “Onaj ko upozna sebe, njemu ne može naškoditi samoopčinjenost.” Onda je jedan od dvojice staraca pogledao u svog pratioca i rekao: “Ustani, momak je osjetio džennetski miris i neće primiti našeg savjeta.”
U jednoj predaji stoji da je Davud, alejhisselam, izašao u pustinju i robovao svome Gospodaru godinu dana. Kada je prošla godina dana, on je rekao: “Gospodaru, leđa su mi se povila, oči otežale i suze presušile, ali i dalje ne znam šta će biti sa mnom i šta me čeka?” UzvišeniAllah je nadahnuo žabu: “Idi i odgovori Mome robu Davudu.” Žaba mu je rekla: “Allahov vjerovjesniče, zar svome Gospodaru prigovaraš i spominješ jednogodišnje robovanje?! Tako mi Onoga ko te poslao s istinom kao vjerovjesnika, ja na tlu slavim, veličam i zahvaljujem Gospodaru trideset godina, a moji prsni mišići dršću od straha pred mojim Gospodarom.” Davud, alejhisselam, je zaplakao kada je čuo te riječi. – U drugoj predaji se navodi da se ovo desilo sa Musaom, alejhisselam, nakon što je ubio Kopta. Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: “Onaj ko hoće da u sebi uništi samodopadljivost, treba da se pozabavi sa četiri stvari.
Prvo, da bude svjestan daje sva podrška od Allaha. Ako bude svjestan ove činjenice, onda će se posvetiti zahvaljivanju Allahu i neće se diviti samome sebi i uznositi se.
Drugo, neka pogleda i razmisli o blagodatima kojima ga je Allah obasuo. Ako bude tako uradio, onda će se posvetiti zahvaljivanju Allahu na njima i njegov udio u poslu i zaradi će se smanjiti u njegovim očima, tako da neće osjećati samodopadljivost.
Treće, da se boji da li će mu njegova djela biti primljena. Ako se bude pozabavio tim mislima, neće se imati kada diviti samome sebi.
Četvtio je da gleda i razmišlja o svojim grijesima koje je počinio. Ako se u njemu pojavi strah od toga da bi njegova hrđav a djela i njegovi grijesi mogli biti teži od njegovih dobrih djela, njegova samodopadnost će iščiliti.
Kako da se čovjek divi svojim djelima a još ne zna kakva će biti njegova knjiga djela. Njegova zadivljenost i sreća će moći da se pokažu tek nakon čitanja knjige.”
Ibn Abbas, radijAllahu anhu, je rekao: “Čuo sam Allahove riječi: ‘Evo vam, čitajte knjigu moju’ (sura el-Hakka, 19), i nisam znao kome će te riječi biti upućene sve dok Ka’b nije došao Omeru b. Hattabu, radijAllahu anhu, a mi sjedili kod njega. On reče Ka’bu: ‘Ka’be, pričaj nam nešto ali nemoj da ta priča bude nalik Allahovoj Knjizi.’ Ka’b je rekao: ‘Allah će, na Kijametskom danu, proživjeti stvorenja u jednoj prostranoj dolini u kojoj će ih moći dovikati glasnik i moći će se obuhvatiti pogledom. Onda će svaki narod biti prozivan po svojim vođama, onima koj i su ih podučavali uputi ili vodili na stranputicu. Najprije će biti prozvan vođa koji je pozivao na pravi put. On će istupiti i bit će mu data knjiga njegovih djela u desnicu. Njegova hrđav a djela bit će sakrivena. On će svoja hrđava djela čitati nasamo, kako ne bi rekao daje na osnovu svojih djela zadobio Džennet. Sva njegova dobra djela će biti predstavljena ostalim ljudima i oni će ih čitati. Onda će govoriti: ‘Blago li se njemu, koliko samo dobra on ima? ! ‘ On će čitati svoja hrđava djela i pomislit će: ‘Propao sam.’ Onda će na kraju knjige naći napisano: ‘Oprostio sam ti.’ Bit će mu data kruna od svjetla koja će zasljepljivati one koji je budu gledali. Reći će mu se: ‘Idi svojim prijateljima i sljedbenicima i obraduj ih viješću da svakog od njih čeka ono što si i ti dobio.’ Kada im se okrene, svi okupljeni u dolini će ga pogledati. Neće biti nijednog koji neće reći: ‘Allahu moj, učini tog čovjeka članom naše stranke. Allahu moj, dovedi ga nama.’ Onda će istupiti njegovi sljedbenici i on će im reći: ‘Evo vam, čitajte moju knjigu. Meni je oprošteno. Radujte se, jer svima vama sljeduje ono što sam ja dobio.”’
Kada bude prozvan onaj koji je pozivao u zabludu, pristupit će i bit će mu pružena knjiga njegovih djela. On će pružiti desnicu da je primi, ali će se desnica ukočiti i smotati mu oko vrata, a ljevica će mu doći na leđa. On će okrenuti glavu i čitat će svoja dobra djela, nasamo, kako ne bi rekao da su njegova hrđava djela zapisana a da su dobra djela koja je počinio zanemarena. – Onda će mu se reći: ‘Radio si tako i tako i nagradio sam te za tvoja djela.’ Tako će trajati dok se ne podmire sva njegova dobra djela. Njegova hrđava djela će biti pokazana svim ostalim ljudima i oni će ih čitati i govoriti: ‘Teško se njemu, koliko je samo njegova zla! ! ‘ Kada dođe do kraja svoje knjige, naći će napisano: ‘Uistinu si zaslužio da budeš kažnjen. ‘ Lice će mu, nakon toga, potamnjeti kao mrkla noć. Stavit će mu užarenu krunu iz koje će se izvijati dim. Onda će mu se reći: ‘Idi svojim pristašama i sljedbenicima i obraduj ih viješću da svakog od njih čeka isto što i tebe.’ Kada im se okrene, svi iz doline će ga gledati i svaki od njih će govoriti: ‘Allahu moj, nemoj ovoga učiniti našim. Allahu moj, nemoj ga dovesti među nas.’ Proklinjat će ga svaka skupina kraj koje prođe. Onda će doći svojim pristašama a oni će ga, kada ga vide, proklinjati i odricati ga se. On će njih proklinjati i o tome Allah, subhanehu we te’ala, kaže: ‘A poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati. (Prijevod značenja sure Ankebut, 25) On će im reći: ‘Radujte se, svakog od vas čeka ono što sam i ja dobio.”
Od Mesruka se prenosi: “Čovjeku je dovoljno znanja da se iskreno boji Allaha. Čovjeku je dovoljno neznanja da bude opčinjen i zadivljen svojim djelima.”
Mudžahid je rekao: “Seid b. As, radijAllahu anhu, je poslao neke ljude kako bi ga nahvalili Osmanu b. Affanu, radijAllahu anhu. Mikdad, radijAllahu anhu, koji je bio prisutan kod Osmana, ustao je, u lice im bacio prašine i rekao: ‘Čuo sam Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže: Bacite prašinu u lice onima koji nekoga hvale.”’
Autor: Ebu Lejs es- Semerkandi
Iz knjige: Upozorenje nemarnim
Priprema i obrada: Stazom islama