Kada je Ijas preuzeo poslove kadiluka, tek tada su posebno došle do izražaja njegova nesvakidašnja bistrina, oštroumnost, mudrost i izvanredna sposobnost u rasvjetljavanju istine.Tako su pred njim povela parnicu dvojica ljudi, od kojih je jedan tvrdio da je drugome povjerio na čuvanje veliku sumu imetka, a ovaj je uporno poricao i tvrdio da ga je potvorio ni krivog ni dužnog. Ijas je optuženog upitao da li je istina da je uzeo na čuvanje pomenuti iznos, pa je ovaj odlučno zanijekao, rekavši: Ukoliko moj drug ima za to čvrst dokaz, neka ga iznese! U suprotnom se može samo zakleti.
Bojeći se da čovjek lažnom zakletvom ne dobije ono što nije njegovo, Ijas se okrenuo onome drugom i upitao ga: Gdje si mu povjerio pomenuti imetak? Na tom i tom mjestu. – odgovorio je. Šta se na tome mjestu nalazi? – upitao ga je. Veliko drvo. Pod njim smo sjedili i zajedno jeli, a kada smo se htjeli rastati dao sam mu spomenuti imetak. – odgovorio je. Ustani i idi na to mjesto. – rekao je Ijas i dodao: Možda ćeš se, kada stigneš tamo i ugledaš to drvo, sjetiti gdje si ostavio imetak i šta si s njim učinio? Kad to uradiš, ponovo se vrati ovamo da mi ispričaš šta si vidio!
Pošto je ovaj izišao i uputio se prema spomenutom mjestu, Ijas je rekao optuženom: Sjedi tu i sačekaj dok se tvoj prijatelj ne vrati! – pa je ovaj sjeo.
Zatim je Ijas nastavio sa rješavanjem drugih sporova, držeći ovoga na oku i prateći ga kako se ponaša. Kada je vidio da se optuženi smirio, ubijeđen da će presuda biti u njegovu korist, Ijas se prema njemu okrenuo i pitao ga: Šta misliš, da li je tvoj prijatelj stigao do tog mjesta gdje tvrdi da ti je dao imetak? Ne, nije još. – bez razmišljanja je odgovorio, dodavši: E, to je daleko odavde!
Na to je Ijas povikao. Zar tako, Allahov neprijatelju!? Ne priznaješ da si uzeo imetak, a priznaješ da znaš za mjesto gdje si ga uzeo! Tako mi Allaha, ti si varalica!
Tako se čovjek začudio, zbunio i na kraju priznao. Ijas je dao da ga uhapse prije nego što je došo njegov prijatelj a onda mu je vratio imetak.
Drugom prilikom Ijas je trebao riješiti spor između dvojice o tome čiji su šalovi kojim se pokriva glava i gornjio dio ramena. Jedan šal je bio nov, skupocjen i zelen, a drugi star, poderan i crven. Jedan je bio tužilac, a drugi optuženi. Tužilac je tvrdio: Sišao sam u bazen da se okupam pa sam svoj zeleni šal ostavio na obalu zajedno sa ostalom odjećom. Ovaj je došao, stavio svoj crveni šal pored moga zelenog i sišao u bazen da se okupa. Iz bazena je izišao prije mene, obukao odjeću, uzeo moj zeleni šal, stavio ga na glavu, krajeve prebacio preko ramena i krenuo. Izišao sam iz bazena i krenuo za njim da mi ga vrati, ali je on uporno tvrdio da je šal njegov. A šta ti na ovo kažeš? – upitao je Ijas optuženog. Ne, ovo je moj šal. – odgovorio je. Imaš li kakav neoboriv dokaz da je to tvoj šal? – upitao je Ijas tužitelja. Nemam, – odgovorio je.
Ijas je tada rekao vrataru: Donesi mi češalj!
Zatim je uzeo češalj pa prvo jednog a onda drugog dobro iščešljao, te je is kose jednog iščešljao sitne crvene dlake, a iz kose drugog zelene. Tako je onome što mu je iz kose iščešljao crvene dlake, dao crveni šal, a onome što je iz kose iščešljao zelene dlake, dao zeleni šal.
* * *
U Kufi je tada živio čovjek koji se svijetu pretvarao kao čestit, pošten, pobožan i bogobojazan, toliko da su njegovu čestitost ukivali u zvijezde. Kufljani su mu počeli povjeravati imetak kada bi krenuli na put, a kada bi osjetili da im se približila smrt, ostavljali bi oporuke da im se on brine o djeci.
Došao mu je jedan čovjek i zamolio ga da mu pričuva neke dragocjenosti, pa je ovaj to prihvatio. Nakon izvjesnog vremena, čovjeku su zatrebale njegove stvari, pa je došao uzeti ih. Međutim, ovaj je porekao da su ikada bile kod njega. Ćovjek je otišao do Ijasa i požalio se. Ijas ga je upitao: Zna li tvoj prijatelj za tvoj dolazak kod mene? Ne zna. – odgovorio je. Dobro, vrati se kući, nemoj nikome ništa govoriti i sutra ponovo dođi kod mene. – rekao je Ijas.
Ijas je, zatim, ovom drugom poručio da dođe, pa mu je u povjerenju rekao: Znaš šta, kod mene se nagomilalo mnogo imetka za izdržavanje siročadi bez skrbnika, pa sam, znajući tvoje poštenje, razmišljao: kako bib bilo da ga predam tebi u emanet pa da ti o njima vodiš brigu? Šta misliš o tome? Je li ti kuća dovoljno sigurna i imaš li vremena za to? Poštovani kadija, što se tiče kuće – sigurna je, a imam vala i vremena. – odgovorio je. Dobro, onda pripremi mjesto za imetak i dođi mi ponovo prekosutra! Nemoj zaboraviti da sa sobom povedeš i nekoliko hamala koji će ti pomoći oko prenošenja imetka! – reče Ijas.
Sutradan kod njega, kako su se i dogovorili, ponovo dođe onaj čovjek što se na ovoga požalio, pa mu Ijas reče: Hajde sada pravo kog svoga prijatelja i ponovo od njega zatraži da ti vrati tvoj imetak, pa mu, ako ti ga ni sada ne bude htio dati, priprijeti da ćeš ga tužiti kadiji!
Čovjek mu je ponovo otišao i zatražio imetak, ali je ovaj i dalje poricao da ga je ikada uzeo.
Dobro, onda ću te tužiti kadiji. – rekao je. Čim je to čuo, ovaj mu je vratio imetak i počeo se pravdati da se samo htio našaliti. Potom se ovaj vratio Ijasu i rekao: Allah te nagradio, vratio mi je imetak.
Sutradan je onaj drugi došao Ijasu i sa sobom, po dogovoru, poveo hamale. Međutim, Ijas ga je pred njima obrukao i rekao: Zla li čovjeka od tebe, Allahov neprijatelju! Od vjere si napravio klopku za varanje svijeta i stjecanje dunjaluka!
I pored izvanredne bistrine, pronicljivosti i dosetljivosti Ijas je u svojoj kadijskoj praksi naišao na čovjeka koji ga je prevario. O tom slučaju on sam pripovijeda: U životu me je prevario samo jedan čovjek. Bilo je to dok sam bio kadija u Basri. Jedna bašča je bila pod sporom. Svjedok koga sam ispitivao je tzvrdio da je ta bašča vlasništvo toga i toga čovjeka i počeo je opisivati kao da u nju gleda. Želeći da provjerim istinitost njegovog svjedočenja, upitao sam ga: Koliko u toj bašči ima stabala? On se malo zamislio, podigao glavu i upitao: Od kada poštovani kadija sudi u ovoj sudnici? Od te i te godine. – odgovorio sam. Znaš li onda koliko u šišetima ove sudnice ima dasaka? – upitao je. Ne znam. – odgovorio sam i dodao: U pravu si, nisam ni trebao ni pitati za broj stabala u bašči. Tako da sam prihvatio njegovo svjedočenje.
* * *
Kada je doživio sedamdeset i šestu godinu, Ijas je u snu vidio sebe i oca kako jašu i utrkuju se na dva konja i kako ni jedan od njih ne može prestići drugoga, ni on oca, ni otac njega. Otac mu je bio već davno umro i to upravo u sedamdeset i šestoj godini života.
Jedne večeri kada je legao u postelju, Ijas je upitao ukućane: Znate li vi koje je ove veče? Ne, ne znamo na šta misliš. – odgovorili su. U ovoj noći je umro moj otac. – podsjetio ih je.
Ujutru, kada su se ukućani probudili, zatekli su ga mrtvoga.
Allah se smilovao kadiji Ijasu! Bio je svojevrsna rijetkost i zagonetka svoga vremena, a u urođenoj bistrini, oštroumnosti, pronicljivosti i sposobnosti da dođe do istine. Pravo čudo od čovjeka!
Iz knige: “IZ ŽIVOTA TABIINA”
Autor: dr. Abdurrahman Ra’fat el-Baša