Sva hvala pripada Allahu, Njega hvalimo, i od Njega pomoći i oprosta tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put ne može uputiti.
Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, Njegov rob i poslanik.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلَا تَمُوتُنَّ إِلَّا وَأَنْتُمْ مُسْلِمُونَ
« O vjernici, bojte se Allaha iskrenom bogobojaznošću i nemojte umirati osim kao muslimani! (Ali Imran, 102. ajet)
يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ مِنْ نَفْسٍ وَاحِدَةٍ وَخَلَقَ مِنْهَا زَوْجَهَا وَبَثَّ مِنْهُمَا رِجَالًا كَثِيرًا وَنِسَاءً ۚ وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي تَسَاءَلُونَ بِهِ وَالْأَرْحَامَ ۚ إِنَّ اللَّهَ كَانَ عَلَيْكُمْ رَقِيبًا
« O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi. » (En-Nisa, 1. ajet)
A potom : Zaista je mesela povezanosti imana sa radom tjelesnih organa i udova te činjenica odsustva imana kod onoga ko ostavi farzove – ogromna mesela, koju je utvrdila ulema ehlis-sunneta i džema’ata, uzimajući kao dokaz Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.
Vjera islam ne može opstati na tvrdnjama koje nisu popraćene djelima. Uzvišeni kaže:
لَيْسَ بِأَمَانِيِّكُمْ وَلَا أَمَانِيِّ أَهْلِ الْكِتَابِ ۗ مَنْ يَعْمَلْ سُوءًا يُجْزَ بِهِ وَلَا يَجِدْ لَهُ مِنْ دُونِ اللَّهِ وَلِيًّا وَلَا نَصِيرًا
« To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača ; » (En-Nisa, 123. ajet)
وَمَنْ يَعْمَلْ مِنَ الصَّالِحَاتِ مِنْ ذَكَرٍ أَوْ أُنْثَىٰ وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُولَٰئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ وَلَا يُظْلَمُونَ نَقِيرًا
« A onaj ko radi dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. » (En-Nisa, 124. ajet)
وَمَنْ أَحْسَنُ دِينًا مِمَّنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لِلَّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ وَاتَّبَعَ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا ۗ وَاتَّخَذَ اللَّهُ إِبْرَاهِيمَ خَلِيلًا
« Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. » (En-Nisa, 125. ajet)
Adžurijj kaže (Eš-Šeria’,/277,284,289), nakon što je spomenuo da Allah, azze we dželle, nije vjernike uveo u Džennet samo vjerovanjem,i to sve dok vjerovanju nisu pripojili dobra djela: “Znajte, Allah se smilovao nama i vama, da sam promotrio Kur’an te sam našao na oko 50 mjesta u Allahovoj Knjizi da Allah nije uveo vjernike u Džennet samo vjerovanjem, već ih je uveo u Džennet svojom milošću prema njima i uputom ka vjerovanju i činjenju dobrih djela…! Pogledajte – Allah vam se smilovao -govor vašeg Plemenitog Gospodara: « da li je i gdje, i na jednom mjestu u Kur’anu, spomenuo vjerovanje, a da ga nije povezao s dobrim djelima!? »…U ovome što sam spomenuo je dovoljno onome kome Allah, azze we dželle, želi hajr, s toga se vidi da vjerovanje bez djela nije ispravno. I to je vjera o kojoj je Allah ,azze we dželle, rekao:
وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ حُنَفَاءَ وَيُقِيمُوا الصَّلَاةَ وَيُؤْتُوا الزَّكَاةَ ۚ وَذَٰلِكَ دِينُ الْقَيِّمَةِ
« A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je – ispravna vjera. » (El-Bejjine, 5. ajet)
Ibn Betta, Allah mu se smilovao, kaže: (El-Ibane,2/771): “Uzvišeni Allah nas je u puno ajeta u svoj Knjizi obavjestio da vjerovanje ne može biti osim djelom i obavljenjem farzova, i to i srcem i udovima. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je to pojasnio u svom sunnetu i poučio svoj ummet. Uzvišeni Allah je, između ostalog, rekao u svojoj Knjizi, počavajući nas da je iman djelo i da je djelo od imana, pa kaže u suri El-Bekare:
لَيْسَ الْبِرَّ أَنْ تُوَلُّوا وُجُوهَكُمْ قِبَلَ الْمَشْرِقِ وَالْمَغْرِبِ وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ
„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni su bogobojazni.“ ( El-Bekare, 177. ajet)
Prvi ajet
هَلْ يَنظُرُونَ إِلَّا أَن تَأْتِيَهُمُ الْمَلَائِكَةُ أَوْ يَأْتِيَ رَبُّكَ أَوْ يَأْتِيَ بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ ۗ يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِن قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا ۗ قُلِ انتَظِرُوا إِنَّا مُنتَظِرُونَ
Zar oni čekaju da im meleki dođu, ili kazna Gospodara tvoga, ili neki predznaci od Gospodara tvoga? Onoga dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. Reci: “Samo vi čekajte, i mi ćemo, doista, čekati!” (El-En’am, 158. ajet)
Ovaj ajet jasno ukazuje na kufr onoga koji tvrdi da je vjernik došavši sa potvrdom srca i jezika, ali bez djela tjelesnih organa i udova. Jer, ajet ukazuje da, prije dolaska nekih predznaka, nijednoj duši neće koristiti iman, sve dok svoje vjerovanje ne potvrdi djelom.
Ševkani, Allah mu se smilovao, kaže (tefsir Fethul-kadir,2/254): “Njegove riječi:” ili, ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradila ” su nadovezane na riječ “vjerovala.” A značenje je da čovjeku neće koristiti njegovo vjerovanje kada nastupe opisani predznaci, ukoliko nije vjerovao prije toga; ili je, pak, vjerovao – ali nije činio dobra djela. Iz ovoga proizilazi da, prije negoli nastupi koji od predznaka, neće koristiti osim spoj između vjerovanja i činjenja dobrih djela.
Drugi ajet
إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ ۚ
K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ih uzdiže.” (Fatir 10)
Shodno tumačenju koje se prenosi od selefa uzdizanje govora, a najveći govor je šehadet, zavisi od dobrih djela. Onaj ko povjeruje, a ne radi dobro, nema djela koje bi podiglo njegovo vjerovanje. To upućuje da je djelo, a najveće djelo je namaz, uvijet prihvatanja govora, a najveći govor jeste šehadet.
Nakon spomenutog ajeta Adžurijj kaže (Eš-Šerija’,1/284) :”Uzvišeni Allah nas obavještava da se lijepa riječ ne podiže Allahu osim djelom. Stoga ukoliko nema djela, govor je batil od strane onoga koji ga izgovara, i on mu se odbija. A nema ljepšeg i plemenitijeg govora od tewhida niti pak ljepšeg i plemenitijeg djela od izvršavanja farzova.”
Hadis kojeg bilježi Buharija i Muslim od Abdullaha b. Abbasa, radijAllahu anhuma, da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem poslao Muaza, radijAllahu anhu, u Jemen i rekao:
“Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da sam ja Allahov Poslanika. Pa ako ti se pokore, obavjesti ih da im je Allah propisao pet namaza u toku dana i noći. Pa ako ti se u tome pokore, obavjesti ih da im je Allah propisao zekat koji se uzima od njihovi bogati i vraća njihovim siromašnima.”
U drugom rivajetu kod Buharije i Muslima prilikom potiva u tewhid se spominju riječi: ”Pa kada spoznaju Allaha”, a kod rivajeta o namazu se spominje; ”Pa kada to učine”, a u drugom rivajetu-kojeg bilježi samo Buharija –stoji: ”Pa ako klanjaju.”
Iz ovoga se zapaža da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, vezao njihovo prihvatanje šehadeta za potvrdu (tj. jezikom – ikrar). Međutim , kod namaza je njihovo prihvatanje vezao za obavljanje namaza i njegovo uspostavljanje. A poznato je da kada bi se ovi ljudi pokorili i potvrdili riječi šehadeta te obaveznost namaza i zekata, ali ipak rekli: ”Nećemo klanjati”, da Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ne bi prihvatio njihov islam. To nam pojašnjava drugi hadis, koji je muttefekun alejhi od Abdullaha b.Omera, radijAllahu anhuma , da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem : ‘Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoće da nema drugog boga sem Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, (zatim da namaz obavljaju i zekat daju). A kada to učine, sačuvali su od mene svoju krv i svoj imetak, osim ako to islam zahtjeva.’”
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, Allah mu se smilovao, nakon što je spomenu hadis Muaza, i razilaženje uleme oko onoga ko ostavi nešto od četiri stuba islama, kaže (Fetava7/611):
“Ova mesela se sastoji iz dva dijela: jedan se odnosi na utvrđivanje vanjskog kufra (zahiren), a drugi na utvrđivanje skrivenog kufra (batinen). Što se tiče drugog djela, on je izgrađen na meseli da je iman govor i djelo, kao što smo spomenuli. A nemoguće je da čovjek bude vjernik, čvrsto vjerujući u svom srcu da mu je Allah propisao namaz, zekat, post i haždždž, zatim živi čitavo vrijeme i ne obavi Allahu ni jednu sedždu, niti posti ramazan, niti daje zekat, niti obavlja hadždž. To je nemoguće. I ovo ne proizilazi osim iz srca u kojem ima nifaka i zindikluka, a ne ispravna imana.“
Njegove riječi u Fetava (7/287): ”Kada bi prepostavili da neki ljudi dođu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem i kažu: ”Mi svojim srcima bez sumnje vjerujemo da je istina ono s čime si došao i potvrđujemo svojim jezicima šehadet, ali ti se nećemo pokoravati u bilo čemu što ti narediš ili pak zabraniš…”-pa može li razumna osoba pretpostaviti da bi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao takvima: ”Vi ste vjernici potpuna imana…”Svaki musliman nužno zna da bi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao njima: ”Vi ste najveći nevjernici u ono s čime sam došao, te da bi udario njihove vratove, ukoliko se ne bi pokajali od toga (govora) “
Očigledno je da se niko ne treba dvoumiti kada je riječ o pitanju nevjerstva onoga ko ostvalja namaz, i to zbog dvije stvari pored gore navedenoga, koje oni koji su suprotnog mišljenja ne mogu izbjeći.
Prva stvar: Kufr onoga ko ostavlja namaz jeste veiki kufr, i njegov izlazak iz vjere je upravo ono što su razumjeli ashabi. U kontekstu govora onih koji ostvljača namaz smatraju nevjernikom naš šejh Muhammed b. Salih, Allah mu se smilovao, kaže (Šerhu el-mumti’): ”Što se tiče govora ashaba njih je puno. Prenosi se od 16 ashaba, a među njima je i Omer b. el-Hattab.”
Druga stvar: Smatranje onoga koji ostavlja namaz nevjernikom nije mišljenje jednog dijela ashaba,već se prenosi koncenzus. Naš šejh Muhammed Usejmin kaže: (pitanja putem telefona od strane uprave daveta u Kataru)
“Došli su dokazi iz Kur’ana, sunneta, zdravog rezoniranja i koncenzusa ashaba kojeg prenosi više učenjaka da je ostavljač namaza nevjernik: bit će vječno u Vatri, i ne spade pod Allahovu volju -mešiet.”
Odgovor na sumnju postojanja razilaženja:
Ako neko kaže: ”Neki od učenjaka su zauzeli oprečan stav kada je riječ o kufru ostavljača namaza kažemo: ”Tačno je, ali se njihova oprečnost ne prihvata nakon koncenzusa ashaba, a njima tražimo opravdanja. Jer ulema smatra da ukoliko postoji govor jednog ashaba u određenoj meseli da je njegov govor dokaz ukoliko mu nije oprečan niko od ashaba. Pa kakav je tek onda slučaj sa meselom u kojoj jedan ashab pripisuje govor svim ashabima u vremenu Poslanika, sallAllahu alejhi we selem ? Zatim, nakon toga, jedan od tabi’ina prenosi njihov koncenzus, i nalazimo govor više od 15 ashaba koji to kažu, a kojima se ne zna oprečno mišljenje.”
Imam Ahmed prenosi koncenzus ashaba u meseli gdje je njihov broj manji od ove, kada je izdao fetvu o učenju tekbira 10. zul-hidžedžeta od jutra dana Arefata pa sve do zadnjeg dana od dana tešrika, pa je bio upita : “Šta ti je dokaz? On je odgovorio : ’Koncenzus Omera, Alije, Abdullaha b. Mesuda i Abdullaha b. Abbasa.” (Usuli imam Ahmed 352 strana)
Šta više, imam Ahmed je smatrao izlaženje iz okvira različitih govora ashaba od govora novotara, pa je upitan: ”Da li čovjek može izaći iz okvira govora ashaba kada se oni raziđu?” Pa je rekao: ”Šta misliš kada su složni? Da li iko može izaći iz okvira njihovoga govora!! Ovo je ružan govor, govor novotara. Niko ne može izaći iz okvira govora ashaba kada se oni raziđu.” (Usuli imam Ahmed)
Pa da li razuman čovjek može reći da je dozvoljeno izaći iz okvira govora po kojem se prenosi koncenzus ashaba ili ono što upućuje na njega, kada se izlazak iz okvira njihovih različiti stavova smatra govorom novotara ?!
Preuzeto iz knjige : “Govor učenjaka o uvrštavanju djela tjelesnih organa i udova u pojam imana“
Pripremila : Ummu Amina
Stazom islama