Ovo je kratka poslanica o dužnosti suđenja po Allāhovom zakonu i čuvanju od suđenja prema nečem drugom. Napisao sam je pošto sam video da su mnogi ljudi počeli da sūde po zakonima koji nisu Allāhovi. Sūde po onome što nije u Allāhovoj knjizi i nije u skladu sa praksom Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, kao što to čine svećenici, vračari, stara nomadska plemena, ljudi koji primjenjuju konvencijalne zakone i njima slični.
Hvala Allāhu, Gospodaru svih svjetova.
Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allāha, Gospodara prvih i posljednjih, Gospodara svih ljudi, Gospodara moći, Jednog Jedinog, Onog kome se sve vraća, Koji nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije. Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, neka je na njega Allāhov blagoslov i mir. Dostavio je poslanicu, ispunio emānet i borio se na Allāhovom putu istinskim džihādom. Ostavio je svoj ummet na jasnom pravcu, čija je noć svijetla kao i dan. Neće skrenuti sa njega, osim upropašćeni.
Ovo je kratka poslanica o dužnosti suđenja po Allāhovom zakonu i čuvanju od suđenja prema nečem drugom. Napisao sam je pošto sam video da su mnogi ljudi počeli da sūde po zakonima koji nisu Allāhovi. Sūde po onome što nije u Allāhovoj knjizi i nije u skladu sa praksom Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, kao što to čine svećenici, vračari, stara nomadska plemena, ljudi koji primjenjuju konvencijalne zakone i njima slični. Neki to rade iz neznanja, a neki iz tvrdoglavosti. Želim da ovaj moj savjet bude pouka onima koji ne znaju, i podsjećanje za nemarne, da bude uzrok upute Allāhovih robova na Njegov pravi put.
U tom smislu On, Slavljeni i Uzvišeni, kaže:
“I nastavi savjetovati. Zaista savjet koristi vjernicima.” (sūra Edh-Dhārijāt, 55. ājet)
Isto tako kaže Uzvišeni:
“I kada je Allāh uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga – da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti…” ( sūra Āli ‘Imrān, 187. ājet)
A na Allāhu Uzvišenom je da učini da se okoriste njime, i da uputi muslimane da se pridržavaju Njegovog šerī’ata, da sude po Njegovoj knjizi i slijede sunnet Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem.
O Muslimani!
Allāh je stvorio ljude i džinne da Ga obožavaju. Kaže Uzvišeni:
“Nisam stvorio džinne i ljude (ni zbog čega drugog), osim da mi ‘ibādet čine.” ( sūra Edh-Dhārijāt, 56. ājet)
I kaže Uzvišeni:
“A Allāh zapovjeda da samo Njega obožavate i da roditeljima dobročinstvo činite.” ( sūra El-Isrā’, 23. ājet)
I kaže:
“Samo Allāha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte. A roditeljima dobročinstvo činite.” (sūra En-Nisā’, 36. ājet)
Od Mu’ādha ibn Džebela, Allāh bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: “Sjedio sam iza Allāhovog Poslanika na magarcu pa me je upitao: “O Mu’ādhe, znaš li šta je Allāhovo pravo kod robova i šta je pravo robova kod Allāha?” Rekao sam: “Allāh i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Rekao je: “Allāhovo pravo kod Njegovih robova je da Ga obožavaju i da Mu ništa ravnim ne smatraju, a pravo robova kod Allāha je da ne kazni onoga ko Mu ne smatra nikoga ravnim.” Rekao sam: “O Allāhov Poslaniče, pa hoću li obradovati ljude?” Reče: “Nemoj ih obavjestiti, pa da se oslone.” (Prenose Buhārī i Muslim)
Islamski učenjaci, Allāh im se smilovao, dali su nekoliko sličnih definicija ‘ibādeta, a od najopširnijih je ona od šejha Ibn Tejmijje, Allāh mu se smilovao, a ona glasi:
“Ibādet je zajedničko ime za sve ono što Uzvišeni Allāh voli i čime je On zadovoljan od riječi i dijela, tajnih i javnih.”
Ovo upućuje na to, da je ‘ibādet potpuna pokornost Uzvišenom Allāhu u naredbama, zabranama, ubjeđenju, govoru i djelu, i da cjelokupan čovjekov život bude u skladu sa Allāhovim zakonom.Također, čovjek treba da smatra dozvoljenim ono što je Allāh ohalālio i da smatra zabranjenim ono što je Allāh oharāmio, da se pokorava u svim obredima, djelima i da se ponaša po Allāhovom zakonu, čist od svojih prohtjeva i slijeđenja bez dokaza. U tome su jednaki pojedinac i zajednica, muško i žensko. Ne smije se dogoditi da se čovjek u nekim stvarima pokorava Allāhu, a da se u drugim pokorava Njegovim stvorenjima.
Ovo potvrđuje i govor Uzvišenog Allāha:
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe (Muhmmede) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (sūra En-Nisā’, 65. ājet)
I kaže Uzvišeni:
“Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (sūra El-Mā’ide, 49. i 50. ājet)
I riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem:
“Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono sa čim sam ja došao.”
Neće biti potpuno vjerovanje roba, osim ako bude vjerovao u Allāha i prihvatio Njegov zakon, kako sitnice, tako i ono što je od velike važnosti, i dok ne bude prihvatio suđenje po Allāhovom šerī’atu u svakoj situaciji, životu, radu i ophohođenju.
U protivnom, svrstaće se u one koji obožavaju stvorenja, kao što kaže Uzvišeni:
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allāha obožavajtei tāgūta se klonite’.” (sūra En-Nahl, 36. ājet)
Pa ko se pokorava Allāhu, Slavljenom i Uzvišenom, i sudi po Njegovoj objavi, on Njemu čini ‘ibādet, a ko se pokorava drugome mimo Allāha i ne sudi po Njegovom šerī’atu – taj obožava tāgūte i pokorava im se, kao što kaže Allāh Uzvišeni:
“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i ono što je objavljeno prije tebe, kako žele da im se pred tāgūtom sūdi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtān želi da ih na veliku zabludu navede.” ( sūra En-Nisā’, 60. ājet)
Obožavanje Jedinog Allāha i čuvanje od obožavanja tāgūta je sastavni dio šehādeta da nema istinskog božanstva osim Allāha Jedinog, Koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Allāh, Slavljeni i Uzvišeni, je Gospodar ljudi i Bog ljudi, i On Jedini zaslužuje da bude obožavan. Uzvišeni kaže:
“Samo On stvara i upravlja.” (sūra El-E’rāf, 54. ājet)
Kao što On Jedini stvara, tako On i naređuje, pa se mora pokoravati Njegovoj naredbi.
Allāh, Slavljeni i Uzvišeni, nas obavještava da su Jevreji i kršćani uzeli svoje sveštenike i monahe za gospodare mimo Allāha, tako što su im se pokoravali kada su ovi ohalālili zabranjeno i ohāramili dozvoljeno. Kaže Uzvišeni Allāh:
“Oni, pored Allāha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje, i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da samo jednog Boga obožavaju, nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (sūra Et-Tewbe, 31. ājet)
Prenosi se od Adijja ibni Hātima, Allāh bio zadovoljan njime, da je on smatrao da se robuje sveštenicima i monasima samo ako se kolje kurbān u njihovo ime, ili se zavjetuje u njihovo ime, ili im se čini sedžda i rukū’, i tome slično. Stoga, kada je primio islām i čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, da uči ove ājete, rekao je:
“O Allāhov Poslaniče, mi ih nismo obožavali”, – misleći pri tome na kršćane, jer je i sam bio kršćanin prije islāma, pa mu je rekao Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem: “Zar nisu zabranjivali ono što je Allāh dozvolio i dozvoljavali ono što je Allāh zabranio?” Odgovorio je: “Da.” Pa mu je rekao Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi we sellem: “Tako su oni obožavani.” (Prenose Ahmed i Tirmidhī)
Navodi hāfidh Ibn Kethīr u svome “Tefsīru”:
Stoga kaže Uzvišeni:
“A naređeno im je da samo jednog Boga obožavaju, – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” To znači, kad On nešto zabrani to je haram, a kada nešto dozvoli, to je halal, kada nešto propiše, pokori Mu se, a ako mu presudi, izvrši presudu.
“On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju” znači da je Uzvišen i Svet i daleko je od toga da ima sudruga i da ima neko Njemu sličan. Nema pomagača u vlasti, niti suparnika, niti djece. Nema boga osim Njega!”Završen citat.
Kada se zna da je parničenje pred Allāhovim šerijatom od onoga što zahtjeva šehādet (“Ešhedu en Lā ilāhe illAllāh we ešhedu enne Muhammeden ’abduhu we resūluhu”), onda parničenje pred tagutima, glavešinama, vračarima njima sličnim – opovrgava vjerovanje u Uzvišenog Allāha i predstavlja kufr, zulum i fisk.
Kaže Uzvišeni Allāh:
“A oni koji ne sude prema onome što je Allāh objavio – oni su pravi nevjernici.”
I kaže:
“Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, bit će mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude po onome što je Allāh objavio – oni su pravi nasilnici.” ( sūra El-Mā’ide, 45. ājet)
I kaže:
“I sljedbenicima Indžīla smo bili naredili da sude prema onome što je Allāh objavio u njemu. Oni koji ne sude prema onome što je Allāh objavio – oni su pravi griješnici.”
Ovim je Uzvišeni pojasnio da je suđenje po drugim zakonima, a ne po Allāhovom zakonu – džahilijetski sūd, i da je izbjegavanje suđenja po Njegovom zakonu – uzrok kazne i nesreće, koju niko ne može odbiti od nasilnika.
Kaže Uzvišeni:
“I sūdi im prema onome što ti Allāh objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allāh objavljuje. A ako ne pristanu, ti onda znaj da Allāh želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su zaista nevjernici. Zar oni da traže da im se kao u pagansko vrijeme sudi? A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (sūra El-Mā’ide, 49. i 50. ājet)
Onome koji je pažljivo pročitao ovaj ājet biće jasno da se suđenje po onome što je Allāh objavio potvrđeno sa osam stvari:
1 . Naredba za sprovođenje Allāhovog sūda, u riječima Uzvišenog:
“I sudi im po onom što Allāh objavljuje!”
2. Da ljudske strasti i želje ne budu zapreka za suđenje u svim situacijama, na što se odnose riječi:
“I ne povodi se za prohtjevima njihovim!”
3. Opreznost od ne-suđenja po Allāhovom zakonu u svim stvarima, bilo da su u pitanju sitnice, ili krupne stvari, na šta se odnosi dio ājeta:
“I čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allāh objavljuje!”
4. Odbijanje i neprihvatanje Allāhovog zakona je veliki grijeh, koji povlači bolnu kaznu, a što se vidi iz riječi:
“A ako ne pristanu, ti onda znaj da Allāh želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni”
5. Opreznost da ne zavara brojnost onih koji ne sude po Allāhovom zakonu i malobrojnost onih koji po njemu sude, na šta ukazuju riječi:
“A mnogi ljudi su zaista nevjernici (griješnici).”
6. Svi zakoni, osim Allāhovog, su džahilijetski, tj. iz vremena paganstva, što potvrđuju riječi:
“Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi?”
7. Zaključak da je Allāhov zakon najbolji i najpravedniji, na šta se odnose riječi:
“A ko je od Allāha bolji sudija?”
8. Od onoga što iziskuje jekin (ubjeđenje) jeste i to da je Allāhov zakon najbolji, najpotpuniji i najpravedniji, i da je obaveza povoditi se za njim sa zadovoljstvom i predanošću, na šta se odnose riječi:
“A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?”
Ova značenja se nalaze na puno mjesta u Kur’ānu, a na njih upućuju riječi i djela Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem.
Neki od njih su riječi Uzvišenog:
“Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.” ( sūra En-Nūr, 63. ājet)
I kaže Uzvišeni:
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate.” (sūra En-Nisā’, 65. ājet)
I kaže Uzvišeni:
“Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje.” (sūra El-E’rāf, 3. ājet)
I kaže Uzvišeni:
“Kada Allāh i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome nahođenju postupe.” (sūra El-Ahzāb, 36. ājet)
Prenosi se od Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we selem, da je rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono sačim sam ja došao.” (Newewī ovaj hadīs smatra autentičnim).
Također se prenosi da je Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, rekao Adijju ibn Hātimu:
“Zar nisu ohalaljivali ono što je Allāh zabranio, pa ste to smatrali dozvoljenim i oharamljivali ono što je Allāh dozvolio, pa ste to smatrali zabranjenim!?” Odgovorio je: “Da.” “To je (vaše) obožavanje njih” – odgovori Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem.
Ibn ‘Abbās, Allāh bio zadovoljan obojicom, rekao je nekim ljudima koji su raspravljali sa njim oko nekih pitanja: “Plašim se da se na vas ne sruči kamenje sa neba! Ja vam govorim: ‘Kaže Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi we sellem”, a vi govorite: ‘Kažu Ebū Bekr i Omer’!”
Ovo znači da je dužnost roba da se u potpunosti pokori Allāhovom govoru i govoru Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i da je Njihov govor ispred svakog drugog govora.
Suđenje po Njegovom zakonu je nužnost koja proističe iz Njegove mudrosti i milosti, zato što je On, Slavljeni i Uzvišeni, čist od mahana koje imaju ljudi, kao što su slabost, hirovitost, nesposobnost i neznanje. On je Mudri i Sveznajući, On je Milostivi Koji je u sve upućen. On zna stanje Svojih robova i zna šta je dobro za njih, šta im je korisno u sadašnjosti i budućnosti, i iz Njegove savršene milosti je da im bude sudija u međusobnim sporovima i u svim životnim pitanjima, da bi se ostvarila pravda i da bi postigli sreću i svako dobro. I ne samo to, već i da bi se ostvarila duševna smirenost i zadovoljstvo, iz razloga što čovjek zna da je to Allāhov propis, presuda Stvoritelja Koji sve zna i Koji je u sve upućen, pa makar ta presuda bila suprotna onome što je on očekivao i želio. U protivnom, kad čovjek zna da ta presuda sa kojom nije zadovoljan dolazi od ljudi, koji su skloni griješenju i slijeđenju strasti – nikad se neće pokoriti i prestati da traži pravdu.
Stoga se spor nikad neće riješiti. Uistinu je Uzvišeni Gospodar, kada je obavezao robove na suđenje po Njegovoj Objavi, to uradio iz milosti i dobročinstva prema njima. On je Uzvišeni savršeno pojasnio opšta pravila, o čemu govori u sledećem ājetu:
“Allāh vam zapovjeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kad ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allāhov savjet! A Allāh doista sve čuje i vidi. O vjernici, pokoravajte se Allāhu i pokoravajte se Poslaniku i vašim pretpostavljenim. A ako se u nečemu ne slažete –vratite se Allāhu i Poslaniku, ako vjerujete u Allāha i Sudnji Dan! To vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (sūra En-Nisā’, 58. i 59. ājet)
U ājetu, iako se radi o opštim smjernicama sudiji i onome kome se sudi, su, pored toga, smjernice sudijama da sude pravedno. Naredio im je da sude pravedno, a naredio je vjernicima da prihvate taj sud,čija je osnova Allāhov zakon, kojeg je objavio Njegovom Poslaniku, i da se u svim nesuglasicama vrate Allāhu i Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem.
Iz prethodno spomenutog je jasno da je suđenje po Allāhovom zakonu i traženje da se sudi po istom, strogo naređenje Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i da je suđenje – ‘ibādet, kojim se obožava samo Allāh Uzvišeni, i time se potvrđuje poslanstvo Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Isto tako, odbacivanje Allāhovog suda u potpunosti, ili jednog dijela, povlači Allāhovu kaznu. Ovo se odnosi kako na državu, tako i na manju zajednicu muslimana u svakom mjestu i svakom vremenu.
Obaveznost vraćanja Allāhovom sudu odnosi se na sve, bilo da su u pitanju međudržavni sporovi, ili sporovi između džemā’ata, ili pojedinaca. Propis je isti.
Uzvišeni Allāh je Jedini Stvoritelj i Njemu jedinom pripada sud i On je Najpravedniji sudac. Stoga, nije musliman onaj ko smatra da su ljudski zakoni bolji od Allāhovog zakona, ili da su isti, ili koji daje prednost ljudskim zakonima, iako je ubjeđen da je Allāhov zakon bolji. Stoga je dužnost svim muslimanima, običnom narodu i vođama, i svim onima koji imaju vlast, da se boje Allāha, da u svojim državama sude po Šerī’atu i da pripaze sebe i one nad kojima imaju vlast od Allāhove kazna na ovom i na budućem svijetu, i neka uzmu pouku u onome što se desilo onima koji su okrenuli leđa Allāhovom zakonu i stali u red sa onima koji slijede Zapad i slijede njihov put, pa su se razišli i pocijepali i otvorili vrata smutnji. Uradili su malo dobra, a mnogo zla, ubijajući jedni druge. Takvo stanje se neće promijeniti, niti će prestati politički i idejni uticaj njihovih neprijatelja, sve dok se ne vrate Allāhu Uzvišenom i stanu na jedini ispravni put, kojim je zadovoljan njihov Gospodar, koji im je naredio da slijede Njegov zakon i za to im obećao veliku nagradu.
Istinu je rekao Uzvišeni kad je poručio:
“A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. “Gospodaru moj” – reći će – “zašto si me slijepog oživio kad sam vid imao?” “Evo zašto” – reći će On – “dokazi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.” (sūra Tā-Hā, 124-126. ājet)
Šta će veća kazna od Allāha onima koji su Mu nepokorni od toga što su uzeli zakone nejakih stvorenja u zamjenu za zakone Gospodara svih svjetova. Ima li glupljeg čovjeka od onoga koji ima ispred sebe govor Allāha Uzvišenog, koji govori samo istinu, razjašnjava probleme, pojašnjava pravi put i upućuje zalutalog, a zatim ga ostavi i zamijeni ga govorom nekog od ljudi ili nekim državnim zakonom. Zar ti, koji to rade, ne znaju da su izgubili i ovaj i onaj svijet? Nisu uspjeli na ovom svijetu, niti našli sreću, niti će se moći spasiti na Sudnjem Danu od Allāhove kazne, zato što su ohalaljivali ono što im je Allāh zabranio i nisu radili ono što im je Allāh naredio.
Molim Allāha da učini ove moje riječi poukom i opomenom za narod, da razmisle o svom stanju, da pogledaju šta su uradili sa sobom, pa da se vrate razboritosti i da slijede Allāhovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, da bi postali njegovi istinski sljedbenici, da postanu od onih koji će se spominjati na zemlji, kao što se spominju dobri predhodnici i prve generacije koji su vladali zemljom i kojima su se pokorili ostali narodi. Sve to uz Allāhovu pomoć, kojom pomaže Svoje dobre robove, koji su se odazvali Njemu i Njegovom Poslaniku. Kad bi samo znali kakvo su blago izgubili, kakvo su nasilje učinili i kakve ih nesreće pogađaju!
Kaže Uzvišeni:
“Zaista je on (Kur’ān) opomena tebi i tvome narodu; a bit ćete pitani.” (sūra Ez-Zuhruf, 44. ājet)
Također je došlo u hadīsu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, da će Allāh podići Kur’ān iz prsā i mushafa, kada se približi kraj dunjāluka, kada ga budu malo učili, okrenuli se od njega i ne budu sudili po njemu. Stoga ovo je upozorenje muslimanima da ih ne zadesi nesreća, njih ili neku od njihovih generacija a oni su je sami izazvali.
Mi smo Allāhovi i Njemu se vraćamo.
Ovo moje upozorenje obuhvata i one muslimane koji žive sa onima koji su okrenuli leđa Allāhovim zakonima, a spoznali su vjeru i zakone Gospodara svih svjetova, pa pored toga se sude pred njihovim zakonima, kao što su radile neznalice prije islāma. Želim da se svako onaj do koga stigne ovaj moj savjet – pokaje Allāhu, i da se odrekne tih zabranjenih radnji, da zatraži oprost od Allāha, da zažali za onim što je propustio i da se savjetuje sa braćom oko sebe kako da stanu protiv neznalačkih običaja i onoga što se suprostavlja Allāhovom zakonu. Zaista, tewba briše prijašnje grijehe, a onaj ko se pokaje od grijeha je kao i onaj koji nema grijeha. A onima koji imaju vlast nad ovim ljudima i njima sličnim, da ih opominju i podsjećaju na istinu i da im je objašnjavaju, da bi postigli hajr, Allāhovom dozvolom. Muslimani su danas u velikoj potrebi za milošću svoga Gospodara, kojom On mijenja stanja i zamijenjuje poniženje i prezrenost ponosom i slavom. Molim Allāha Njegovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, da rasprostrani srca muslimana da bi shvatili i prihvatili Njegov Uzvišeni govor, da bi radili po Njegovom Šerī’atu i da se okrenu od suprotnog.
Kaže Uzvišeni:
“Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio da da nikog ne obožavate osim Njega. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (sura Jusuf, 40. ajet)
Neka je mir i blagoslov na Allāhovog Poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashābe i sve one koji ih slijede do Sudnjeg Dana.
Napisao: ‘Abdul’Aziz bin Bāz