Životom Arapa gospodarili su tradicija i običaji. Postojali su običajni zakoni vezani za porijeklo, međuplemenske odnose, odnose između pojedinaca. Društveno stanje Arapa može se sažeti u sljedećem:
1-Bezgranični ponos i razmetanje porijeklom
Veoma su se trudili da očuvaju svoje rodoslovlje, tako da nisu sklapali brakove sa drugim nacijama. Pojavom islama to se promjenilo jer je islam kao mjerilo vrednovanja postavio bogobojaznost i dobra djela.
2-Ponosili su se snagom riječi, pogotovo pjesnici
Bili su očarani rječitošću i visokim stilom izražavanja. Njihova poezija bila je registar njihovih junačkih dana i porijekla, bila je to zbirka njihove kulture i emocija. Nije se čuditi što su se među njima pojavljivali rječiti govornici i veliki pjesnici. Jedan stih mogao je podići ugled plemana, a isto tako i umanjiti ga. Zato se ničemu nisu radovali kao što su se radovali pojavi nadarenog pjesnika u plemenu.
3-Žena u predislamskom dobu
U mnogim plemenima žena je bila poput bezvrijedne robe: supruga je dijeljena u nasljedstvo sa ostalim imetkom, najstariji sin je imao pravo oženiti maćehu nakon očeve smrti i spriječiti da se uda za drugoga. Tako je bilo sve dok islam nije zabranio brak sa maćehom. Rekao je Allah:
„I ne ženite se onima koje su oženili očevi vaši nakon onoga što je bilo – to su bili razvrat, mržnja i ružan put” (Prijevod značenja, En-Nisa, 22)
Brak sa majkama, kćerima, sestrama, tetkama, i s očeve strane i s majčine strane, nisu dozvoljeni. (1-Vidi bilješku)
Kćerke, žene općenito, te djeca nisu imala pravo na nasljedstvo. Nasljedstvo je pripadalo samo onome ko je posjedovo ratni plijen i borio se na konju. Običaj uskraćivanja nasljedstva ženama i djeci prakticiran je sve do vremena Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, kada je umro Evs b. Sabit iza kojeg su ostale dvije kćeri, odbojnog izgleda, i mali sin. Tada su došli njuegovi rođaci i uzeli svu njegovu ostavštinu. Njegova hudovica im je rekla: „Oženite se njegovim kćerima!”, ali su oni odbili zbog izgleda djevojaka. Evsova hudovica rekla je Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem,: „Allahov Poslaniče, Evs je umro i ostavio iza sebe malog sina i dvije kćeri, pa su došla njegova dva amiđića Suvejd i Arfata i uzeli njegovu zaostavštinu. Rekla sam im: ‘Oženite se njegovim kćerima’, ali su odbili.” Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Ne dirajte ništa od nasljedstva!” Zatim je objavljen ajet:
„Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rodbina, a i ženama pripada dio onoga što ostave roditelji i rodbina. Bilo toga malo ili mnogo, dio je obavezan.” (Prijevod značenja, En-Nisa 7)
Imati kćeri za Arape je značilo sramotu, jer djevojke nisu mogle učestvovati u borbi i braniti toprak od napadača, niti privređivati kao muškarci, a ako bi pale u roblje, služile bi za spolni odnos, prelazeći iz ruke u ruku. Štaviše, moglo se desiti da bude prisiljena na prostituciju, da bi njen vlasnik zarađujući na tome povećao imetak. Arapi su to dozvoljavali, stoga je za oca rođenje kćeri predstavljalo brigu, žalost i sramotu. Allah nam opisuje stanje Arapa kojem bi se rodila kćerka:
„I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postane potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili u zemlju da je zarovi? Kako ružno oni presuđuju!” (Prijevod značenja, En-Nahl 58-59)
Često su se odlučivali da je živu zakopaju u zemlju. Kur’an časni osudio je ovo gnusno djelo:
„I kad živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena.” (Prijevod značenja, Et-Tekvir 8-9)
Neki Arapi su ubijali djecu zbog siromaštva ili straha od neimaštine. Islam je to zabranio. Allah je rekao:
„Reci: Dođite da vam kažemo šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujetem da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate, Mi i vas i njih hranimo, ne približavajte se nevaljavštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtjeva, to vam On preporučuje, da bi ste razmislili.” (Prijevod značenja, El-En’am )
„Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi opskrbljujemo jer je ubijati njih, veliki grijeh.” (Prijevod značenja, El-Isra’ 31)
Bilo je plemena u kojima nisu ubijali djevojčice, a bilo je i pojedinaca, kao što je Zejd b. Amr b. Nufejl, koji su izražavali zgražavanje nad ovim gnusnim činom. (2- Vidi bilješku)
U nekim plemenima poštovali su žene i ne bi je udavalii ako ne bi dobrovoljno pristala na brak.
Arapska žena koja je bila slobodna, ne robinja, gnušela se bluda i nije pristajala na spolni odnos osim sa zakonitim mužem, a osim toga, odlikovala se hrabrošću, pratila je borce u bitkama i bodrila ih na borbu, a u nuždi je i sama učestvovala u borbama.
Žena beduinka pomagala je mužu u ispaši i pojenju stoke, prela je kostrijeti i vunu, plela odjeću, ogrtače i prostirku, a uz to bila je čedna i kreposna. (3-Vidi belešku)
———————————————————
Beleška:
1-Muhammed Kal’adži, Dirase Tahlijje li šahsijjetir-Resul, 22-24, Tefsirul-Kurtubi, 5/45
2-Također je raširena pojava da bogati i ugledni Arapi otkupljuju djevojčice koje su njihovi siromašni roditelji htjeli zakopati, i tako ih spašavali od sigurne smrti. Jedan od takvih bio je i Sa’sa’h ibn Nedžije, koji je rekao: „Kad se pojavio islam, ja sam već bio otkuio 300 djevojčica, sprečivši tako da budu zakopane.” Vidjeti: En Nedevi, Es-Siretun-Nebevijje, str. 42. Izdanje Darul-Kalem, Damask, 2004. (op. prev.)
3-Es-Siretun-Nebevijje, 1/92)
Izvor: ‘Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem-prikaz i analiza događaja’
Autor: Dr.Alija Muhammed es-Sallabi
Str:42-44