Među potomcima plemena Benu Abdu-l-Menaf bila su petorica ljudi koji su toliko ličili Resulullahu s.a.v.s., da su mnogi promatrači mogli zamjeniti nekoga od njih s Vjerovjesnikom. Nema sumnje da bismo sada željeli saznati ko su ta petorica koja su toliko sličila vašem Poslaniku s.a.v.s.
Pa hajde da ih upoznamo ! To su: – Ebu Sufjan ibn Haris ibn Abdulmuttalib – amidžić Resulullahov, Es-Saib ibn Ubejd ibn Abdi Jezid ibn Hašim – djed imama Šafije. r.a. Hasan ibn Ali – unuk Resulullahov s.a.v.s, i on je Poslaniku od sve petorice bio naj sličniji, Kusem ibn Abbas ibn Abdulmuttalib – isto tako amidžić Resulullahov, i Dža’ fer ibn Ebi Talib, brat vladara pravovjenih Alije ibn Ebi Taliba.
A sada ćemo vam ispričati nekoliko priča i slika iz Dža’ferova života. Ebu Talib bijaše, unatoč velikog ugleda i položaja u svom narodu i plemenu Kurejš, slabog imovinskog stanja i sa brojnom porodicom. Njegovo ionako loše stanje se još više pogoršalo zbog sušne godine koja zadesi Kurejšije i koja uništi svu stoku, a ljude natjera da jedu suhe kosti. Istovremeno, u porodici Hašimija tada ne bijaše niko bogatij i od Muhammeda ibn Abdullaha i njegovog amiđže Abbasa. Muhammed reče Abbasu: O amiđža, tvoj brat Ebu Talib ima brojnu porodicu, a ljude je, kao što vidiš, pogodila ova sušna i gladna godina, pa hajde da mu odemo pa da porodicu malo rasteretimo. Ja ću uzeti jednog od njegovih dječaka, a ti isto uzmi jednog, pa da se mi za njih brinemo i da ih izdržavamo. Abbas odgovori: – Pozvao si na dobro djelo i podstakao si na pravo dobročinstvo.
Onda odoše Ebu Talibu pa mu rekoše: – Mi želimo da ti malo olakšamo teret tvoje mnogobrojne porodice dok ne prođe ova kriza koja je zadesila narod. On im reče: – Ako mi ostavite Ukajla (to bijaše starij i brat Alijin), onda činite što želite. Onda Muhammed uze Aliju i povede ga sa sobom, a Abbas uze Dža’fera i priključi ga svojoj porodici. Alija je stalno bio sa Muhammedom sve dok ga Allah ne posla sa Objavom istine i pravog puta, a onda posta prvi dječak koj i je primio Islam. Dža’fer osta sa svojim amidžom Abbasom sve dok ne odraste, primi Islam i posta neovisan od njega. Dža’fer ibn Ebi Talib se od samog početka priključi svijetloj povorci mu’mina zajedno sa svojom ženom Esmom bint Umejs. Islam prihvatiše posredstvom Ebu Bekra es-Siddika prije nego je Poslanik s.a.v.s., počeo pozivati ljude u Islam u kući Erkamovoj.
Mladi Hašimija i njegova žena osjetiše sve napade i zlostavljanja koja osjetiše muslimani od strane Kurejšija. Oni ostaše strpljivi znajući da je put do Dženneta posut trnjem i izložen silnim preprekama. Najviše ih je žalostilo i život zagorčavalo to što su ih, zajedno sa ostalom braćom muslimanima, Kurejšije u potpunosti onemogućili da obavljaju vjerske propise i branili im da tako osjete slast ibadeta. Na sve strane su ih uhodili i prosto im udisaje zraka brojali. Tada Dža’fer ibn Ebi Talib zatraži dozvolu od Resulullaha s.a.v.s., da zajedno sa svojom ženom i skupinom ashaba učine hidžru u Abesiniju, što im on uz veliku tugu i dozvoli. Teško mu je bilo što ova skupina nedužnih i čistih ljudi mora napustiti svoje domove, mjesta svojih dječijih uspomena i igara, svojih mladalačkih sjećanja, a sve to ni zbog kakvog grijeha, osim što su rekli: “Naš Gospodar je Allah! ” Ali on nije imao ni snage ni mogućnosti da ih zaštiti od zlostavljanja Kurejšija.
Prva skupina muhadžira otputova u Abesiniju, a na njihovu čelu bijaše Dža’fer ibn Ebi Talib. Tamo se smjestiše uz svu brigu i zaštitu dobrog i pravednog vladara Nedžašije. Tu prvi put, otkako su primili Islam, osjetiše šta je to sigurnost, te se prepustiše slastima ibadeta tako da ih ništa u tom ibadetu nije ometalo niti ih je iko uznemiravao. Ali Kurejšije, samo što saznaše da je ova skupina muslimana otputovala u Abesiniju i da su tamo dobili od vladara garanciju za sigurnost u svojoj vjeri, jedni druge počeše nagovarati da ih odmah pobiju ili bar vrate u onaj veliki zatvor u Mekki.
Pustimo da nam o tom dalje priča Ummu Seleme, onako kako su to vidjele njene oči i kako su čule njene uši. Kaže Ummu Seleme: -Kada smo stigli u Abesiniju tamo nas lijepo dočekaše. Osjećali smo se sigurno. Klanjali smo se svome Gospodaru, Allahu, a da nas niko nije uznemiravao ili nam govorio nešto što nam je mrsko. Kada Kurejšije to saznaše, odlučiše da se s nama obračunaju, pa poslaše Nedžašiji dvojicu svojih naj sposobnijih ljudi; Amra ibn ‘ Asa i Abdullaha ibn Ebi Rebi ‘u. S njima poslaše brojne hedije za vladara Nedžašiju i njegove patrijarhe, birajući ono što je naj ljepše i naj vrednije u području Hidžaza. Posavjetovaše ih da svakom patrijarhu daju njegovu hediju prije nego što išta kažu vladaru Nedžašij i o razlogu svog dolaska. Kada dvojica glasnika stigoše u Abesiniju, sastadoše se sa Nedžašijevim patrijarsima, pa svakom od njih dadoše vrijedan poklon, a kada ne osta nijedan a da nije dobio poklon, oni im rekoše: – U zemlj u vašeg vladara su došli neki naši zabludjeli mladići. Napustili su vjeru svojih očeva i djedova i odbacili riječ svog naroda. Pa kada budemo vladaru govorili o njima, savjetujte mu da ih preda nama, prije nego ih išta upita o njihovoj vjeri, jer uglednici njihova naroda najbolje ih poznaju i najupućenij i su u ono što oni tvrde. Patrijarsi rekoše: – Dobro, dogovorili smo se.
Ummu Seleme nastavi: – Ništa mrže Amru i njegovu drugu nije bilo od toga, da Nedžašija pozove nekog od nas i da čuje šta on priča. Onda glasnici odoše Nedžašiji i predaše mu hedije, koje mu se veoma· dopadoše. Onda mu rekoše: – O vladaru, u tvoju kraljevinu se sklonula grupa naših loših mladića, a došli su s nekom vjerom koju ne poznajemo ni mi ni vi. Napustili su svoju vjeru, a u vašu vjeru nisu ušli. Tebi su nas poslali uglednici njihova naroda, a to su njihovi očevi, amidže i drugi rođaci, da ih vratiš njima, jer oni najbolje znaju kakvu su oni smutnju učinili. Nedžašija pogleda u svoje patrijarhe, a oni (mu) rekoše: – Istinu govore, o vladaru, njihov narod najbolje i najsigurnije zna šta su oni učinili, pa vrati ih njima, neka oni vide šta će snjima učiniti. Vladar se silno rasrdi zbog govora svojih patrijarha pa reče: – Ne, tako mi Boga, nikoga predati neću dok ga ne pozovem i ne upitam o onome što mu se pripisuje. Ako budu kao što kažu ova dva čovjeka, ja ću ih njima predati, a ako ne budu takvi ja ću ih štititi i još bolje paziti dokle god to oni budu željeli.
Dalje piča Ummu Seleme: – Onda Nedžašija posla po nas da nas sasluša. Mi se, pred odlazak njemu, sakupismo i rekosmo jedni drugima: – Vladar će vas pitati o vašoj vjeri pa slobodno govorite o onom što vjerujete. Ispred sviju vas neka govori Dža’fer ibn Ebi Talib, a ostali neka ne govore ništa. Onda odosmo Nedžašiji i zatekosmo ga a on pozva sve svoje patrijarhe i velikaše. Sjedili su s njegove desne i lijeve strane ogrnuvši svoje mantije i stavivši svoje kape. Ispred sebe su širom pootvarali velike knjige. Kod njega su se nalazili i Amr ibn ‘ As i Abdullah ibn Ebi Rebi’a. Kada su se svi umirili i smjestili, Nedžašija nas pogleda i upita: – Kakva je to vjera koju ste izumili i zbog nje napustili vjeru vašeg naroda. Niste primili moju vjeru, a niste nijednu drugu koju danas poznajemo. Dža’fer ibn Ebi Talib istupi naprijed pa poče govoriti: – O vladaru ! Bili smo velike neznalice, obožavali smo kipove a jeli lešine. Činili smo ogavne stvari i kidali rodbinske veze. Loše smo postupali prema komšijama, a jaki su iskorišćavali slabe. Tako smo radili sve dok nam Allah nije poslao jednog od nas kao Vjerovjesnika, čije smo porijeklo dobro znali, a uz to njegovu iskrenost, povjerenje i čednost. On nas je pozvao da vjerujemo u Allaha, da Mu druga ne pripisujemo, da Mu istinski ibadet činimo, da odbacimo ono što smo obožavali i mi i naši preci od kamenja i idola. Naredio nam je da govorimo istinu, da se prema komšijama lijepo ophodimo, da prestanemo činiti harame i da ne prolijevamo nedužnu krv. Zabranio nam je činjenje sramotnih stvari, laž, jedenje imetka siročadi i potvoru nedužnih vjernica. Naredio nam je da samo Allahu ibadet činimo i da Mu druga ne pripisujemo, da obavljamo namaz, dajemo zekat i postimo mjesec ramazan. Mi smo povjerovali i potvrdili njegovu istinitost. Počeli smo da ga slijedimo u onom što nam je donio od Allaha. Smatramo dozvoljenim ono što nam je on dozvolio, a zabranjujemo ono što nam je on zabranio. A naš narod, o vladaru, nas je napao i izložio najgorim mučenjima, samo da bi nas odvratio od naše vjere i ponovo vratio u obožavanje kipova. A kada su nam silno nasilje počinili, kada su nas gotovo savladali i kao obruč stegli, kada su nam zabranili da svoju vjeru propovijedamo, mi smo došli u tvoju zemlju, i tebe izabrali između svih drugih, i zaželjeli da kod tebe ostanemo nadajući se da nam kod tebe niko neće nasilje pričinjavati. Nedžašija reče Dža’feru ibn Ebi Talibu: – Da li ti znaš nešto od onoga što vam je vaš Vjerovjesnik od Allaha donio? – Da – odgovori Dža’fer. – De mi prouči ! – reče Nedžašija. On mu prouči početak sure Merjem: ” Kaf, ha, ja, ‘ajn, sad; Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovom Zekerijjahu, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedila, a nikada, kada sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan nisam ostao . . . Nedžašija je plakao tako da je svu bradu iskvasio suzama, a njegovi svećenici su isto tako plakali da su svoje knjige skvasili, slušajući Allahove riječi. Onda nam Nedžašija reče: – Ovo što vam je donio vaš Vjerovjesnik i ono što je donio Isa sigurno je svjetlo koje dopire sa istog izvora. Zatim se okrenu Amru i njegovu drugu govoreći im: – Možete ići ! Boga mi, ja vam ove ljude nikada neću predati.
Dalje kaže Ummu Seleme: “Kada smo izašli od Nedžašije Amr ibn ‘ As nam žestoko zaprijeti, a onda reče svom drugu: -Sutra ću, bogami, ponovo otići vladaru, pa ću mu spomenuti nešto u vezi snjima što će ga sigurno mnogo razljutiti i njegovo srce mržnjom prema njima ispuniti, a navesti ga da prema njima suprotno postupi. Abdullah ibn Ebi Rebi ‘a mu reče: – Ne čini to Amre, pa oni su naši rođaci , bez obzira što se s nama ne slažu . Amr odgovori: – Pusti to, bogami ću mu reći ono što će ih dobro uzdrmati. Reći ću mu: “Oni tvrde da je Isa, sin Merjemin, rob !”
Kada osvanu novi dan Amr ode kod Nedžašije i reče mu: – O vladaru, ovi koje ti štitiš i kojima si utočište pružio govore o Isau, sinu Merjeminom, krupne riječi. Pošalji po njih i pitaj ih šta to o njemu govore. Ummu Seleme veli: – Kada to saznasmo toliko se zabrinusmo i uplašismo kako nismo nikad ranije. Rekosmo jedni drugima: – Šta ćete reći o Isau, sinu Merjeminu, ako vas vladar upita za njega? Dogovorismo se ovako: -Allaha mi, govorićemo samo ono što o njemu kaže Uzvišeni Allah, i od toga nećemo odstupiti ni koliko je jagodica prsta u odnosu na ono što nam je za njega rekao naš Vjerovjesnik, pa neka bude šta bude. Složismo se da ispred nas opet govori Dža’fer.
Kada nas Nedžašija pozva i uđosmo kod njega zatekosmo i njega i njegove patrijarhe u istom ruhu i položaju kao što smo ih vidjeli prvi put. Kod njega su opet bili Amr ibn ‘As i njegov drug. Kada dođosmo pred njega on nas odmah upita: – Šta kažete za Isa’a, sina Merjeminog? Dža’fer ibn Ebi Talih mu odgovori : – Za njega kažemo samo ono što nam je donio naš Vjerovjesnik s.a.v.s.Nedžašija upita: – A šta on kaže za njega? Dža’fer odgovori: – Kaže da je on Allahov rob i Njegov Poslanik, Njegov duh i Njegova riječ koju je poslao Merjemi, nevinoj i čistoj. I samo što ču Dža’ferove riječi, Nedžašija udari rukom po zemlji govoreći: – Boga mi, Isa, sin Merjemin, ni za jednu dlaku nije tumačio drukčije od vašeg Vjerovjesnika! Patrijarsi nezadovoljni njegovim riječima zagunđaše, a on reče: – Pa makar vi ne znam koliko puhali i gunđati ! Onda se okrenu nama i reče: – Idite slobodno, vi ste sigurni. Ko vam išta kaže, kajaće se, a ko vam se suprotstavi, biće kažnjen. Tako mi Boga, kada bih imao koliko brdo zlata, a da nekog od vas zadesi zlo ne bi mi bilo drago. Onda pogleda u Amra i njegova druga i reče: – Vratite ovoj dvojici njihove hedije, meni ne trebaju. Ummu Seleme kaže: – Amr i njegov drug izađoše slomljeni i poniženi, skrhani zbog svog neuspjeha. Što se nas tiče mi ostasmo kod Nedžašije kao u najboljoj kući i sa najplemenitijim komšijom. Dža’fer ibn Ebi Talib provede sa svojom ženom u Nedžašijevom okrilju spokojno i bezbjedno punih deset godina. Sedme godine po Hidžri oni napustiše Abesiniju sa skupinom muslimana i uputiše se u pravcu Jesriba. Stigoše u Medinu, baš kada se Resulullah i vraćao sa Hajbera nakon što ga je, Allahovom odredbom, osvojio. Veoma se Poslanik obradova susretu sa Dža’ ferom, tako da je govorio: – Ne znam šta me je više obradovalo; osvojenje Hajbera ili dolazak Dža’fera?! Radost ostalih muslimana, naročito onih
siromašnijih između njih, zbog povratka Dža’fera nije bila ništa manja od radosti Resulullaha s.a.v.s. Dža’fer bijaše vrlo blag i pažljiv prema siromašnima i slabima i stalno im je dobročinstvo činio, tako da je dobio nadimak “Otac siromaha”. Za njega Ebu Hurejre priča: – Prema nama, siromasima, najbolji je bio Dža’fer ibn Ebi Talib. Vodio bi nas svojoj kući i hranio bi nas svačim što bi imao, a kada bi mu hrane nestalo, davao bi nam zdjelu u kojoj se nalazilo maslo, a koja bijaše potpuno prazna, pa bi mi lizali ono što se još u njoj zadržalo. Boravak Dža’fera ibn Ebi Taliba u Medini nije dugo trajao. Početkom osme godine po Hidžri opremi Resulullah s.a.v.s., vojsku koja je trebala da se suprotstavi Bizantincima u području Šama – Sirije. Za vojskovođu odredi Zejda ibn Harisa i reče: – Ako Zejd pogine ili bude ranjen, emir će biti Dža’fer ibn Ebi Talib, a ako Dža’fer bude ubijen ili ranjen, emir neka bude Abdullah ibn Rewwaha. Ako, pak, Abdullah ibn Rewwaha pogine ili bude ranjen, neka muslimani sami sebi odrede emira. Kada muslimani stigoše u Mu’tu, mjesto koje se nalazi na prijelazu iz Jordana u Šam, susretoše se sa neprijateljskom bizantijskom vojskom i saznaše da ih je stotinu hiljada, a da ih potpomaže drugih stotinu hiljada kršćana iz arapskih plemena Lahm, Džuzam, Kudaah i drugih. Što se muslimana tiče, njih je bilo tri hiljade boraca. I samo što se vojske sukobiše i bitka otpoče, Zejd ibn Haris pade smrtno pokošen, dok je napadao, a ne bježao. Tada Dža’fer ibn Ebi ‘ Talib skoči sa svog konja kojeg je dugo imao, te ga sasiječe svojom sabljom tako da ga, nakon njega, ne uzmu neprijatelji. Onda ponese bajrak i jurnu u neprijateljske redove pjevajući:
O blagodati džennetske, blizu li ste . . .
Lijepa li su i hladna džennetska pića.
Bizantincima se primakao njihov kraj,
Nevjernici nepoznata porijekla su oni,
I dok god mognem ubijat ću ih ja.
Tako se probijao sabljom kroz redove neprijatelja, udarajući sve dok ga ne pogodi udarac sablje koji mu odsiječe desnu ruku. On bajrak ponese lijevom rukom, ali ga ponovo udari sablja koja mu odsiječe i lijevu ruku. Tada on privi bajrak nadlakticama ruku uz svoje grudi i krenu dalje. Utom ga pogodi treći udarac koji ga presiječe na pola. Bajrak od njega preuze Abdullah ibn Rewwaha i hrabro se borio sve dok se nije pridružio dvojici svojih prethodnika.
Do Resulullaha s.a.v.s, doprije vijest o pogibiji njegovih trojice vojskovođa, što ga veoma ražalosti i teško pogodi. On ode kući svoga amidžića Dža’fera ibn Ebi Taliba i zateče njegovu ženu Esmu kako se priprema za doček svog odsutnog muža. Mijesila je tijesto i pripremala hranu, a svoje sinove je okupala i lijepo namirisala.
Dalje priča Esma: “Kada nam dođe Resulullah s.a.v.s., primijetih na njegovu plemenitom licu žalostan izraz. Odmah osjetih neki čudni strah i nemir, ali ga ne htjedoh ništa pitati o Dža’feru plašeći se da ne čujem nešto loše. On nas poselami i reče: – Dovedi mi Dža’ferovu djecu! Ja ih pozvah, a oni radosni jurnuše prema njemu gurajući se, jer svaki od njih je želio da prvi dođe. On ih privi uza se i poče ih milovati po kosi, dok su mu iz očiju navirale suze. Tada ga upitah: – O Vjerovjesniče, ti si mi kao i otac i majka ! Zašto plačeš? Da nisi čuo šta o Dža’feru i njegovoj dvojici drugova. On reče: – Da, danas su poginuli kao šehidi. Tada veseli osmjeh nesta sa lica djece, jer začuše i majku da plače i uzdiše, te ostadoše na svom mjestu kao ukopani neshvaćajući najbolje šta se dešava. Resulullah s.a.v.s., ode brišući suze i govoreći : – Moj Allahu, pobrini se za Dža’ferovu djecu ! Moj Allahu pobrini se za Dža’ferovu porodicu ! Zatim dodade: – Ja već vidim Dža’ fera u Džennetu, a on lebdi na dva krvlju umrljana krila . . .
Iz života ashaba