Kako bi se naše stanje popravilo nabolje, kako bi Allahove riječi i riječi Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, djelovale na nas, kako bismo se okoristili njima, prije svega mi, a zatim putem nas i drugi, upoznajmo se čime se to srce čisti i popravlja i šta je to što ga prlja, unečisti i kvari. Mnogo je dobrih djela kojima se srce čisti i popravlja.
Ovom prilikom spomenut ćemo samo neka od tih djela moleći Uzvišenog Allaha da nas okoristi i popravi njima.
Od najvažnijih stvari koje popravljaju srce jeste:
1- Čvrsto vezivanje srca za Uzvišenog Allaha. Allah, subhanehu ve te’ala, stvorio je ova srca, stvorio je ova tijela, i svima njima nema spasa ni opstanka osim u čvrstom vezivanju za Svevišnjeg Allaha. Veže li se za neko stvorenje, samo će biti upropašteno i kažnjeno upravo od tog istog stvorenja.
Šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Koliko god srce poveća svoju ljubav prema Allahu, toliko se poveća i njegova pokornost prema Njemu Uzvišenom, a koliko god se poveća pokornost prema Svevišnjem Allahu, toliko se poveća njegova neovisnost od drugih ljudi. Srce je u potrebi za Allahom sa strane ibadeta, kao i sa strane traženja pomoći od Njega Uzvišenog, oslanjanja na Njega i sl. Stoga nema popravka, niti uspjeha srcu, nema mu radosti niti lijepog života, nemamu smiraja niti spokoja, osim u ibadetu svome Gospodaru, u ljubavi prema Njemu i iskrenom povratku Njemu Uzvišenom. Makar osjetilo najveće počasti i slasti od strane stvorenja, ono neće biti smireno i spokojno, jer je ono u potrebi za svojim istinskim bogom.“[1]
Ibnu-l-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Uistinu u srcu postoji divljina koju ne može potisnuti ništa drugo do prijateljstvo i blizina sa Allahom! U srcu postoji tuga koju ne može potisnuti osim radost spoznaje Uzvišenog Allaha! U srcu postoji uznemirenost, pa ga ne može smiriti osim susret s Uzvišenim Allahom i pribjegavanje Njemu od Njegove kazne! U srcu postoji vatra koju ne može ugasiti osim zadovoljstvo Allahovom naredbom, zabranom i odredbom uz istovremeno strpljenje na svemu tome sve dok se ne sretne Uzvišeni Allah na Sudnjem danu! U srcu postoji ogroman zahtjev koji odbija osim da se izloži pred Allahom, jednim i jedinim! U srcu postoji praznina koju ne može popuniti osim ljubav prema Allahu, iskreni povratak Njemu, nepretano sjećanje na Njega, iskreno ispovijedanje vjere samo Njemu Uzvišenom! Kada bi čovjeku bio dat dunjaluk i sve što je na njemu, on time svoju prazninu u srcu nikada ne bi mogao popuniti!“[2]
2- Borba sa samim sobom, stalna i neprestana borba sa samim sobom. Ibnu-l-Munkedir, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Borio sam se sa svojom dušom četrdeset godina sve dok nije postala kako treba.“[3] Nakon toga je –kako se bilježi- njegovo stanje postalo zadivljujuće. Govorio bi: „Kada bi nastupila noć, ja bih pristupio namazu, osamio bih se sa svojim Gospodarem, i ne bi dugo potrajalo, a noć bi se završila!“ Dugi noćni sati prolazili bi mu kao minute! A što se tiče nas, ukoliko imam produži pa uči više samo jednu minutu, mi se počinjemo premještati s jedne noge na drugu, počinjemo otpuhivati, pucketati prstima, a možda čak nakon namaz da i izgrdimo imama za oduljivanje. Obavljamo namaz, subhanAllah, kao da smo kada stanemo na namaz … kao da smo ptice u kavezu, gledamo kako da se što prije riješimo tog kaveza! Nažalost, danas je takvo stanje muslimana s njihovim namazima. Čudimo se kada gledamo, slušamo ili čitamo da neko zaplače u namazu prilikom učenja Kur’ana! A zar se čuditi tome?! Zar ima boljeg mjesta za čovjeka od njegova stojanja pred svojim Gospodarem?! Zar ima ljepšeg govora od Allahovog govora?! Zar ima ljepšeg dozivanja od dozivanja Uzvišenog Allaha?! Onaj kome se trebamo čuditi jesmo mi sami!!!
Hasan el-Basri, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Čuvao sam svoje srce dvadeset godina, zatim je ono čuvalo mene u narednih dvadeset godina, a nakon toga nastavio sam živjeti u takvom stanju, moje srce a i ostali moji organi bili su sačuvani.“[4]
Tako da ukoliko želiš da izgradiš svoju ličnost, islamsku ličnost, na tebi je ponajprije da vodiš brigu o svome srcu, da ga čuvaš, pa će ono tebe čuvati. Stoga, nije dovoljno da se podučavamo samo vanjskim badetima, već je velika potreba da odgojimo svoja srca na iskrenost, pokornost, poniznost, ljubav, strahopoštovanje, strpljenje, ubjeđenje i sl. Ukoliko izostanu ovi srčani ibadeti, znajmo dobro da će njihov nedostatak doći prije ili kasnije do izražaja, pa makar vanjski ibadeti i bili ispravni. Moguće je da se nađeš u situaciji takmičenja, natjecanja sa svojim bratom u nekoj stvari, pa da ga zamrziš, osjetiš neprijateljstvo prema njemu ukoliko te on pretekne; ili da se uzdigneš iznad njega i potcjeniš ga, ukoliko ti njega pretekneš. Ovih pojava čovjek se ne može lahko riješiti osim sa potpunim okretanjem sebi i svome srcu, obračunom sa samim sobom i borbom sa samim sobom. Vidjećeš pojedince kako su veliki broj godina proveli u nauci, podučavanju propisima, ibadetima i adabima, zatim od njega doživiš čudne stvari kojih bi se svaki razuman insan postidio. Stoga obračunavajmo se i borimo sa svojom dušom.
3- Ono što čisti i popravlja srce jeste i mnogobrojno prisjećanje smrti, posjećivanje mezarja, prisustvovanje zadnjim trenucima ljudi koji umiru koji za nekoliko trenutaka odlaze sa ovoga svijeta, ostavljaju njegove slasti i strasti, napuštaju za nekoliko trenutaka svoje porodice i svoje imetke radi kojih su se umarali cijeli svoj život. To su trenuci koji neće nikoga zaobići, svi ćemo ih doživjeti i njihovu gorčinu kušati!
Sjećanje na smrt srce drži budnim, milostivim, daleko od svake gruboće, svakog nemara. Stoga brate muslimanu, odvoji za svoju dušu nekoliko trenutaka u kojima ćeš razmišljati o smrti, posjećuj mezarja i uzimaj pouku iz njih, odlazi na dženaze drugim muslimanima, nadati se, ako Allah da, da ti se srce smekša.
Se’id b. Džubejr, rahimehullahu te’ala, -jedan od velikih učenjaka i pobožnjaka iz generacije tabi’ina- rekao je: „Kada bi spomen na smrt nestala iz moga srca, pobojao bih se da bih se iskvario!“[5]
Safvan b. Sulejm, rahimehullahu te’ala, odlazio bi u Beki’u. Na svom putu do Beki’e prolazio bi pored Muhammeda b. Saliha, pa je jednog dana prošao pored njega, a Muhammed je rekao u sebi: ‘Sada ću da vidim šta to on radi?’ Safvan je došao kod jednog od mnogobrojnih kaburova u Beki’i i stao plakati. ‘Toliko je plakao’ –kaže Muhammed- ‘da sam se sažalio na njega. Mislio sam da je tu ukopan neko od njegovih bližnjih, pa on dolazi na njegov kabur, prisjeća ga se i plače za njim. Drugi put je prošao pored mene pa sam ga ponovo pratio a on je postupio kao i prošlog puta. O tome sam obavijestio Muhammeda b. El-Munkedira, rahimehullahu te’ala, pa mi je rekao: -Svi su oni njegova porodica i njegovi prijatelji! To je insan koji, kada god osjeti gruboću u svome srcu, svoje srce čini oživi i čini ga budnim sjećanjem na mrtve!-‘“[6]
4- Ono što srce čini budnim i živim jeste i druženje s dobrim ljudima, dobrim vjernicima, onima koji se često sjećaju Uzvišenog Allaha i koji nas –kada ih pogledamo- podsjete na Uzvišenog Allaha. Uistinu, ima ljudi kada ih vidiš osjetiš prostranost prsa, porazgovaraš li s njim, mnoge nejasnoće, brige, problemi odlaze od tebe!
Ibnu-l-Kajjim, rahimehullahu te’ala, pripovijedao je: „Kada bi nas prikliještili naši protivnici, dobro prodrmali i izdigli se iznad nas, i kada bismo osjetili prijetnju sa svake strane, odlazili bismo šejhu-l-islamu Ibnu Tejmijji, rahimehullahu te’ala. Tako mi Allaha, samo što bismo vidjeli njegovo lice, sve bi to odlazilo od nas!“ Davno je rečeno: „Lice je ogledalo srca!“ I rečeno je: „Niko ništa neće sakriti u sebi a da to Allah neće pokazati na njegovom licu i njegovom jeziku!“
Jednog dana ušao je neki čovjek kod Osmana b. Affana, radijAllahu anhu, pa je Osman rekao: „Zar da jedan od vas griješi prema svome Gospodaru i opet mi dolazi?!“ Čovjek je začuđeno upitao: „Je li to ima objave nakon Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem?!“ Tj. kako znaš za to?! Osman, radijAllahu anhu, pojasnio je da ukoliko u srcu ima crnila onda ga ima i na licu i ukoliko je srce osvjetljeno, osvjetljeno će biti i lice.
Ima ljudi koje zavoliš prije nego išta i progovore, dočim ima i ljudi prema kojima osjećaš odbojnost isto tako prije negoli išta i progovore.
Dža’fer b. Sulejman, rahimehullahu te’ala, govorio bi: „Kada bih osjetio gruboću srca, pogledao bih u lice Muhammeda b. Vasi’e na kojem su se jasno primjećivali tragovi skrušenosti i bogobojaznosti!“[7]
Abdullah b. El-Mubarek, rahimehullahu te’ala, govorio bi: „Kada bi pogledao u Fudajla b. Ijjada, obnovio bih svoj plač i čežnju za Ahiretom, omalovažio bih svoju dušu, odagnao od nje nemar“, zatim bi plakao.[8]
Danas se o ovim temama malo govori iako smo u velikoj potrebi za njima! Malo je danas onih koji posjećuju mezarja i uzimaju pouku iz njih! Malo je danas onih koji traže društvo dobrih ljudi koji probiraju riječi kao što probiraju hranu pa njima obnavljaju naš iman! Naprotiv, većina ljudi danas odabira sijela i društva gdje se osjeća opuštenije, gdje se govori o drugima, prenose njihove riječi! A Allah dobro zna sve ono što se najavu iznese kao i ono što grudi kriju!
5- Mnogobrojna dobra djela čine srce živimi budnim kao što kaže Ibnu Abbas, radijAllahu anhuma: „Doista, svako dobro djelo doprinosi pojavi svjetlosti u srcu, svjetlosti na licu, snazi u tijelu, povećanju opskrbe i pojavi ljubavi u srcima drugih stvorenja. A loše djelo doprinosi pojavi crnila u srcu, crnila na licu, slabosti u tijelu, umanjivanju opskrbe, i pojavi omraženosti u srcima drugih stvorenja.“[9]
6- Zikr, spominjanje Uzvišenog Allaha i učenje Kur’ana. Govor o ovome bi potrajao, ali se kaže „Dovoljano je ogrlice koliko da obuhvati vrat“. Sulejman el-Havvas, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Zikr za srce je poput hrane za tijelo, pa kao što tijelo ne osjeća slast hrane kada je bolesno, isto tako i srce ne osjeća slast zikra kada oboli od žudnje za dunjalukom!“[10]
Ibnu Mes’ud, radijAllahu anhu, rekao je: „Potraži svoje srce na tri mjesta: 1) kod slušanja Kur’ana, 2) na mjestima zikra i 3) u trenucima osame s Uzvišenim Allahom, pa ako ne nađeš tamo svoje srce, moli Allaha da ti ga da, jer uistinu ti i nemaš srca.“
Jedan od ispravnih prethodnika govorio bi: „Miskini! Otišli su sa dunjaluka a nisu ni osjetili najljepše na njemu!“ Kada bi bili upitani šta je to najljepše na njemu, govorili bi: „Spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu i zikr-Njegovo spominjanje!“
——————————————————————————–
[1] Vidjeti: Fetava (10/193-194).
[2] Vidjeti: Medaridžu-s-salikin (3/164).
[3]Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (607).
[4]Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (1205).
[5]Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (506).
[6] Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (610).
[7] Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (638).
[8] Vidjeti: Nuzhetu-l-fudala (778).
[9] Vidjeti: El-Dževabu-s-sahih limen beddele dine-l-Mesih (6/489), Minhadžu-s-sunne-n-nebevijje (3/27), El-Dževabu-l-kafi (1/35), Medaridžu-s-salikin (1/424).
[10] Vidjeti: Fetava (9/312).