Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže: “Tewhid[1] je temelj imana, to je govor po kojem se razlikuju stanovnici Dženneta od stanovnika Vatre, on je cijena Dženneta. Ničiji islam nije ispravan bez njega.”[2]
Također je rekao:
“Što se tiče onih koji smatraju poželjnim posjećivanje kabura našeg Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, oni pod ovim podrazumijevaju poželjnost putovanja ka mesdžidu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a to je po koncenzusu propisano…
Za razliku od drugih koji su utonuli u neznanje i zabludu i koji misle da je posjeta mesdžidu propisana zbog njegova kabura, ili misle da je zbog kabura namaz u tom mesdžidu vrijedan hiljadu namaza, te da nema kabura ne bi bio odlikovan nad drugim mesdžidima. Ili možda misle da je mesdžid napravljen kao dodatak kaburu… Ko ovako misli o džamiji našeg Poslanika, takav spada u najgoru kategoriju neznalica i zabludjelih u pogledu vjere islama, te u pogledu poznavanja Poslanikova života, njegovih djela i govora kao i njegovih ashaba.
Ovakav treba da nauči o islamu ono što ne zna kako bi ušao u islam. Jer, ne može uzimati neke dijelove islama a druge ostavljati…
Ovo je akidet kršćana koji vjeruju da je vrijednost Bejtul-Makdisa zbog crkve koja je, kako to oni vjeruju, sagrađena na kaburu razapetog (Isa’a) i smatraju da je ona vrednija od Bejtul-Makdisa. Oni su od svih Ijudi najveće neznalice i najviše zalutali. Ovo je poput musrika koji su u Mesdžidul-Haramu imali kipove te su zbog njih obilazili Kabu… Oni koji ćine hodočašće kaburovima i dozivaju njihove vlasnike, obožavaju ih i skrušeno mole, strahuju od njih i nadaju se od njih mimo Allaha, su poput mušrika koji su strahovali od svojih božanstava i od njih se nadali.”[3] Završen citat.
I kaže: “Vjera islam se temelji na dva temelja:
Prvi: Realizacija šehadeta la ilahe illallah Muhammedun resulullah. To znači da pored Allaha ne uzimaš nekog za boga, da ne voliš nijedno stvorenje kao što se Allah voli niti da se od njega nadaš kao što se nadaš od Allaha, da ga se ne bojiš kao što se bojiš Allaha. Ko izjednači neko stvorenje u pomenutim stvarima sa Allahom, znači da ga je stavio u istu ravan sa Allahom i time pored Allaha uzeo drugo božanstvo, pa makar vjerovao da je Allah jedini stvorio nebesa i Zemlju…
Drugi: Da Ga obožavamo onako kao što je propisao na jezicima svojih poslanika od obaveznih, lijepih i dozvoljenih djela, ako njime zanijetimo pokornost Njemu. U te ibadete spada i dova. Onaj ko bude dozivao stvorenja od mrtvaca i odsutnih te od njih bude tražio pomoć, iako to Allah i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nisu propisali kao vadžib[4] ili mustehab[5], takav je u vjeru uveo novotariju, učinio širk[6] Gospodaru svjetova i ne slijedi put mu’mina.”[7] Završen citat.
I kaže: “Islam podrazumjeva predanost Jedinom Allahu. Onaj ko se preda Njemu i drugima postaje mušrik. Onaj ko Mu se ne pokori i ne preda takav se oholi od činjenja ibadeta Njemu. I mušrik i onaj ko se susteže od činjenja ibadeta Njemu su nevjernici. Predanost Njemu Jedinom podrazumjeva pokornost i činjenje ibadeta samo Njemu. To je suština vjere islama pored koje Allah drugu neće prihvatiti, a to podrazumjeva pokornost Njemu u svakom vremenu kroz djela koja je u torn vremenu naredio… Onaj do koga dospije Muhammedova poslanica, a ne prizna ono sa čim je došao, takav nije ni musliman ni mu’min[8], već je nevjernik, pa maklar mislio da je musliman ili mu’min.”[9] Završen citat.
I kaže: “Suština vjere islam s kojom je Allah zadovoljan i s kojom je poslao poslanike se ogleda u predanosti Jedinom Allahu. Osnova toga je u srcu, što se ogleda u poniznosti prema Jedinom Allahu čineći ibadet Njemu Jedinom. Onaj ko Ga bude obožavao i bude pored Njega obožavao drugo božanstvo nije musliman. Onaj ko Ga ne obožava, iz oholosti, nije musliman, jer, islam znači predanost Jedinom Allahu, koja se ogleda u poniznosti i robovanju Njemu. Jezičari kažu da riječ esleme (ući u islam) znači istislam – predanost. Suština islama se ogleda u djelima. To su djela udova i srca. A što se tiče imana, njegova osnova je srčano i jezičko potvrđivanje (ar. tasdik ve ikrar). Spoznaja spada u govor srca koji opet sadrži djela srca, osnova toga je srčano ubjeđenje a djelo to potvrđuje.”[10] Završen citat.
Iz knjige Pravdanje neznanjem pod lupom Šerijta, autora Ebu Jusufa Midhata Alu Ferradža, poglavlje: Tewhid je šart ispravnosti islama
Fusnote:
[1] tewhid – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.
- – tewhid rububijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.
- – tewhid uluhijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.
- – tewhidul-esmai we siffat – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.
[2] Medžmu’ fetava, 24/235.
[3] Medžmu’ fetava, 27/254-256.
[4] vadžib – šerijatska obaveza koja se mora ispuniti.
[5] mustehab – preporučljiva radnja (djelo).
[6] širk (veliki) – pridruživanje Allahu sudruga u Njegovoj vlasti i božanstvenosti, najopasniji i najžešći grijeh koji čovjeka izvodi iz vjere; suprotnost islamu.
[7] Medžmu’ fetava, 1/31.
[9] Medžmu’ fetava, 3/91-93.
[10] Medzmu’ fetava, 7/263.