U ovom hadisu je dokaz, shodno onome što su ashabi razumjeli iz Kur’ana i Sunneta, da se Džennet ne može postići bez djela. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je potvrdio takvo razumijevanje. Stoga im je zabranio da ostave djela uz opravdanje sudbinom.
Hadisi Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koji ukazuju na nužnost djela te da bez njih čovjek ne može zaraditi Džennet. Njih je dvije vrste:
– Prva vrsta hadisa su hadisi koji govore uopćeno o djelima, poput:
a) hadisa kojeg bilježe dva šejha: Buharija (6/103, 4949) i Muslim (2039 i 2647) od Alije b. Ebi Taliba, radijAllahu anhu, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Nema nijednog od vas, a da mu nije određeno njegovo mjesto u Vatri ili mjesto u Džennetu”. Rekoše: “O Allahov Poslaniče, hoćemo li se osloniti na ono što nam je zapisano i ostaviti djelo?” “Radite” – reče on – “jer svakom je olakšano ono za šta je stvoren. Što se tiče onih koji će biti srećni, njima je olakšano djelo srećnih. A što se tiče onih koji će biti nesrećni, njima je olakšano djelo nesrećnih.” Zatim je proučio: “Onome koji udjeljuje i bogobojazan je, i vjeruje u ono najljepše – njemu ćemo put dobra olakšati. A onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim, i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo put zla olakšati.”
U ovom hadisu je dokaz, shodno onome što su ashabi razumjeli iz Kur’ana i Sunneta, da se Džennet ne može postići bez djela. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je potvrdio takvo razumijevanje. Stoga im je zabranio da ostave djela uz opravdanje sudbinom.
b) Isto tako, poput hadisa Alije, radijAllahu anhu, prenosi se drugi hadis jasnoga teksta da je djelo uvjet ulaska u Džennet. Prenosi se od Omera ibn el-Hattaba, radijAllahu anhu, da je rekao: “O Allahov Vjerovjesniče, djela koja činimo, je li to zbog odredbe koja je već propisana ili zbog odredbe koja će doći?” “Ne, već zbog odredbe koja je već propisana”, odgovori on. “Zašto onda radimo?”, reče Omer. Zatim je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Ništa se ne može postići bez djela”, a u drugom rivajetu: “Nikako se ne može postići nešto bez djela”. Pa je rekao Omer: “Mi ćemo se (a u drugom rivajetu, onda ćemo se) truditi.” Bilježi ga Muammer b. Rašid [El-džamiul-mulhak bil musannef 11/111 (20063)], te Ibn Vehb [El-Kader 47, 29-30], preko Junusa b. Jezida el-Ejlija; zatim Ibn Ebi Asim [Es-Sunne, 1/134-167, 168], preko Muhammeda b. Velida ez-Zebidija i Evzaija. Bilježi ga isto tako El-Firjabi [El-Kader 47, 29-30], preko Zebidija i Junusa b. Jezida. Bilježi ga još i Lalikai [Šerhu el-I’tikadi ehlis-sunne 4/838-1556], preko Muammera. A sva četverica (tj. Muammer, Zebidi, Evzai i Junus) prenose od Zuhrija, a on od Seida b. Musejjeba, a on od Omera.
c) Hadis kojeg bilježe Buharija (2/165, 1496) i Muslim (1/51, 29) od Abdullaha b. Abbasa, radijAllahu anhuma, da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslao Muaza, radijAllahu anhu, u Jemen i rekao: “Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da sam ja Allahov Poslanik. Pa ako ti se pokore, obavijesti ih da im je Allah propisao pet namaza u toku dana i noći. Pa ako ti se u tome pokore, obavijesti ih da im je Allah propisao zekat koji se uzima od njihovih bogatih i vraća njihovim siromašnim”. U drugim rivajetima kod Buharije i Muslima prilikom poziva u tewhid se spominju riječi: “Pa kada spoznaju Allaha”, a kod rivajeta o namazu se spominje: “Pa kada to učine”, a u drugom rivajetu – kojega bilježi samo Buharija – stoji: “Pa ako klanjaju”.
Iz ovoga se zapaža da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, vezao njihovo prihvatanje šehadeta za potvrdu (tj. jezikom – ikrar). Međutim, kod namaza je njihovo prihvatanje vezao za obavljanje namaza i njegovo uspostavljanje. A poznato je da kada bi se ovi ljudi pokorili i potvrdili riječi šehadeta te obaveznost namaza i zekata, ali pak rekli: “Nećemo klanjati”, da Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ne bi prihvatio njihov islam. To nam pojašnjava drugi hadis, koji je muttefekun alejhi (jer ga bilježe Buharija (1/14, 25), Muslim (1/52, 36), od Abdullaha b. Omera radijAllahu anhuma, da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, (zatim: da namaz obavljaju i zekat daju). A kada to učine, sačuvali su od mene svoju krv i svoj imetak, osim ako to islam zahtijeva.”
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, nakon što je spomenuo hadis Muaza, radijAllahu anhu, i razilaženje uleme oko tekfira osobe koja ostavi nešto od četiri stuba islama, kaže [Fetava 7/611]: “Ova mesela se sastoji iz dva djela: jedan se odnosi na utvrđivanje vanjskog (spoljašnjeg) kufra (zahiren), a druga na utvrđivanje skrivenog (tajnog) kufra (batinen). Što se tiče drugog djela, on je izgrađen na meseli da je iman govor i djelo, kao što smo spomenuli. A nemoguće je da čovjek bude vjernik, čvrsto vjerujući u svom srcu da mu je Allah propisao namaz, zekat, post i hadždž, zatim živi čitavo vrijeme i ne obavi Allahu ni jednu sedždu, niti posti Ramazan, niti daje zekat, niti obavlja hadždž. To je nemoguće. I ovo ne proizilazi osim iz srca u kojem ima nifaka i zindikluka, a ne ispravna imana. Iz toga razloga Allah, subhanehu ve te’ala, je opisao one koji odbijaju učiniti sedždu – nevjernicima.”1
I kaže u Fetava (7/287): “Kada bi pretpostavili da neki ljudi dođu Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i kažu: “Mi svojim srcima bez sumnje vjerujemo da je istina ono s čim si došao i potvrđujemo svojim jezicima šehadet, ali ti se nećemo pokoravati u bilo čemu što ti narediš ili pak zabraniš…” – pa, može li razumna osoba pretpostaviti da bi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao takvima: “Vi ste vjernici potpuna imana…”. Svaki musliman nužno zna da bi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao njima: “Vi ste najveći nevjernici u ono s čime sam došao, te da bi udario njihove vratove, ukoliko se ne bi pokajali od toga (govora)”.2
Druga vrsta hadisa su hadisi koji ponaosob govore o proglašavanju nevjernika onoga ko ne klanja.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je u svojoj knjizi “Es-salatu ve hukmu tarikuha” (“Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”) detaljno govorio o propisu onoga ko ostavlja namaz koristeći kao dokaz mnogobrojne ajete i hadise koji ukazuju na kufr (nevjerstvo) ostavljača namaza, ne ostavljajući prostora sumnji u ispravnost toga mišljenja.
Ja ću se ovdje zadovoljiti onim što je prenešeno vjerodostojno od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovih ashaba, radijallahu anhum, i od govora nekih učenjaka:
Prenosi se više od 30 hadisa koji, različitim tekstom, ukazuju na kufr (nevjerstvo) ostavljača namaza, ili ukazuju da je to širk, ili ukazuju da je takav izašao iz vjere. Ili, ukazuju na uzdizanje Allahove zaštite (zimmeta) od njega. Ili, pak, ukazuju na sačuvanost (krvi i imetka) onoga ko klanja naš namaz i okreće se našoj Kibli. Ili, pak, tekst koji ukazuje na dozvolu borbe protiv vladara koji zanevjeruju jasnim kufrom, a Poslanik je dokazom njihova nevjerstva i njegovim znakom učinio neuspostavljanje namaza. Ili, s druge strane, pak tekst da se na Sudnjem danu od ummeta Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, neće pozivati osim vjernici, a znak po kojem će se raspoznavati jeste – abdest. Ili, tekst koji ukazuje da će iz Vatre izaći svaki vjernik (muvehhid), a znak na osnovu kojeg će se oni prepoznati jeste sačuvanost (od vatre) dijelova tijela koji su padali na sedždu. A ja ću od tih hadisa spomenuti slijedeće:
Hadis kojeg bilježi Muslim (1/88, 134) od Džabira b. Abdullaha, radijAllahu anhu, da je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza”. A u rivajetu Tirmizije (5/13, 2618): “Između kufra i imana jeste ostavljanje namaza”. A kod Nesaija (1/232): “Ono što razdvaja čovjeka od kufra jeste ostavljanje namaza”.
Isto tako bilježe imam Ahmed (5/364), Tirmizi (5/13, 2621), Nesai (1/231), Ibn Madže (1/564, 1079) i ostali od Burejde el-Eslemija, radijAllahu anhu, da je rekao:
“Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Ugovor koji razdvaja između nas i njih jeste namaz, pa, ko ga ostavi – nevjernik je”. Hadis je skupina učenjaka ocijenila vjerodostojnim poput Tirmizija, Nesaija, Hakima, Ibn-Hibbana i ostalih, Allah im se smilovao. A nema sumnje da se pod kufrom ovdje cilja na veliki kufr, kao što ćemo to kasnije pojasniti.
Šta je očigledno u ovoj meseli?
Očigledno je da se niko ne treba dvoumiti kada je riječ o pitanju nevjerstva onoga ko ostavlja namaz, i to zbog dvije stvari pored gore navedenoga, koje oni – koji su suprotnog mišljenja – ne mogu izbjeći.
Prva stvar: Kufr onoga ko ostavlja namaz jeste veliki kufr, i njegov izlazak iz vjere je upravo ono što su razumjeli ashabi. U kontekstu govora onih koji ostavljača namaza smatraju nevjernikom naš šejh Muhammed b. Salih, rahimehullah, kaže [Šerhu el-mumti’]: “Što se tiče govora ashaba njih je puno. Prenosi se od 16 ashaba, a među njima je i Omer b. el-Hattab”. A spomenut ćemo i govor nekih učenjaka koji su shvatili da se govor ashaba odnosi na veliki kufr koji izvodi iz vjere.
Evo nekih od tih predaja:
– Predaja Omera, radijAllahu anhu, koju bilježi Malik (1/39, 51) i Abdur-Rezak ( Musannef 1/150, 580, 581).
Ibn Ebi Šejbe [El-Iman 34, 103]; Mervezi [Ta’azimu kadris-salati 2/892, 923 sve do 929] prenosi se da je rekao (Omer, radijAllahu anhu): “Nema udjela u islamu onome ko ostavi namaz”. Lanac predaje je vjerodostojan do Omera, radijAllahu anhu. Prenosi se od Omera preko više puteva. Predaja jasno ukazuje da Omer, radijAllahu anhu, smatra onoga ko ostavlja namaz nevjernikom velikog kufra, kao što ćemo pojasniti.
-Predaja Huzejfe, radijAllahu anhu, a koju bilježi Buharija (1/215, 791), kada je rekao čovjeku koga je vidio da ne upotpunjava ruku’u i sedždu: “Nisi klanjao! I kada bi umro, umro bi mimo fitre u kojoj je Allah stvorio Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem”.
Adžurijj, rahimehullah, nakon sto je spomenuo ovu i druge predaje, kaže [Šeria’, 1/296]: “Ovo upućuje da je namaz od imana, tako da onaj ko ne klanja – nema ni imana ni islama.”
Hafiz Ibn Hadžer kaže [Fethul-Bari, 2/321]: “Ovu predaju su kao dokaz uzeli oni koji ostavljača namaza smatraju nevjernikom, jer je očevidno da je Huzejfe negirao islam onome ko je izostavio neke od njenih ruknova, tako da je negiranje islama onome ko ga je u potpunosti ostavio preče”.
– Predaja Džabira, radijAllahu anhu, koju bilježi Mervezi [Ta’azimu kadris-salati, 2/877-892], i Lalikai [Šerhu usuli I’tikadi ehlis-sunne, 4/892, 1537, 1538] od Mudžahida da je upitao Džabira: “Šta je kod vas za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, razdvajalo kufr od imana?” Pa je rekao: “Namaz!”
Isto tako, preko Ebu Zubejra da je čuo Džabira b. Abdullaha da je, kada ga je neki čovjek upitao: “Jeste li grijeh smatrali nevjerstvom?”, rekao: “Ne, ali između čovjeka i kufra jeste ostavljanje namaza”.
Sened prvog hadisa je dobar (hasen) zbog Muhammeda b. Ishaka, koji je ovdje ispoljio da je čuo. A sened drugog hadisa je vjerodostojan. Džabir, radijAllahu anhu, je pojasnio da je kod njih za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, granica između kufra i imana bila namaz. Te da su pod kufrom podrazumijevali veliki kufr, jer je Džabir napravio razliku između kufra koji je ovdje ostavljanje namaza i grijeha kojeg – kada čovjek učini, ne postaje nevjernik. A kada ostavljanje namaza ne bi bilo veliki kufr, ne bi u razdvajanju njega i grijeha bilo ikakve koristi.
Druga stvar: Smatranje onoga koji ostavlja namaz nevjernikom nije mišljenje jednog dijela ashaba, već se prenosi njihov koncenzus. Naš šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže [Pitanja putem telefona od strane uprave daveta u Kataru]:
“Došli su dokazi iz Kur’ana, sunneta, zdravog rezoniranja i koncenzusa ashaba kojeg prenosi više učenjaka da je ostavljač namaza nevjernik: bit će vječito u Vatri, i ne spada pod Allahovu volju – mešiet (u oprostu)”.3
Ja ću samo spomenuti one koji prenose koncenzus:
– Koncenzus ashaba oko ubijanja onoga koji ostavlja namaz, kao što se ubijaju mušrici, jer se Ebu Bekr, radijAllahu anhu, borio protiv onih koji su uskratili zekat i rekao Omeru, radijAllahu anhu, kao što bilježe šejhani (Buharija 2/135, 1399., Muslim 1/51, 32.): “Tako mi Allaha! Borit ću se protiv onoga ko razdvoji između namaza i zekata”.
Hattabi, rahimehullah, ukazujući na primoravanje Omera dokazima od strane Ebu Bekra radi borbe protiv onih koji su uskratili zekat, time što je kod njih bila ustaljena borba protiv onih koji ostave namaz. Kaže: “Uporedio je status zekata sa statusom namaza (u islamu), a u govoru Ebu Bekra je dokaz da je borba protiv onoga ko se sustegne od obavljanja namaza koncenzus od strane ashaba”.
Buharija je ovom hadisu stavio slijedeće poglavlje sa nazivom: “Poglavlje ubijanja onoga ko odbije prihvatanje farzova i pripisivanje takvih otpadništvu (riddetu)”.
-Maloprijašnji govor Omera, radijAllahu anhu: “Nema islama onome ko ostavi namaz!”, a drugom rivajetu: “Nema udjela u islamu onome ko ostavi namaz!”
U svojoj knjizi “Es-salatu ve hukmu tarikuha” (“Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”), Ibnul-Kajjim je ovo svrstao u koncenzus ashaba kada je riječ o kufru ostavljača namaza, rekavši o Omeru: “Ovo je izgovorio u prisustvu ashaba i oni mu to nisu negirali. Slično ovome smo spomenuli i od Muaza b. Džebela, Abdur-Rahmana b. Aufa i Ebu Hurejre, i ne zna se da im je i jedan ashab oprečan u tome”.
– Navedene riječi Džabira, radijallahu anhu, kada ga je Mudžahid upitao: “Šta je kod vas, za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, razdvajalo kufr od imana?” Pa je rekao: “Namaz”. U ovome je dokaz koncenzusa, i još više od toga: a to je da ovaj hadis ima propis merfu- hadisa, kao što je ustanovljeno u knjigama mustalaha jer se događaj pripisuje vremenu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.
– Abdullah b. Šekik, plemeniti tabi’in, koji je sreo velike ashabe kaže: “Ashabi nisu smatrali ostavljanje nijednog djela kufrom, osim namaza”. Predaju bilježe Tirmizi (5/14, 2622) Mervezi [Ta’azimu kadris-salati 2/904, 948]; lanac predaje je vjerodostojan. Predaju su vjerodostojnom ocijenili: Hakim, Nevevi i Albani, rahimehumullah.
Ševkani kaže [Nejlul-evtar 1/372]: “Očigledno je iz njegovoga izraza (Abdullaha b. Šekika) da je oko ovih riječi koncenzus ashaba jer njegove riječi: “Ashabi Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem” upućuju na spomen veće grupe ljudi koja je ujedinjena na jednom stavu.”
-Koncenzus prenosi i imam Ishak b. Rahevejh. Mervezi kaže [Ta’azimu kadris-salati 2/929]: “Čuo sam Ishaka gdje kaže: “Pritvrđeno je od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je ostavljač namaza kafir, i to je bilo mišljenje učenjaka od vremena Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa do dan-danas da je onaj ko namjerno ostavi namaz bez ikakva opravdanja tako da prođe čitavo namasko vrijeme, kafir”.
– I kaže Ibn Nasr el-Mervezi [Ta’azimu kadris-salati, 2/925]: “Spomenuli smo predaje od Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koje govore o kufru onoga ko ostavlja namaz i njegovom izlasku iz vjere te dozvoljenosti borbe protiv onoga koji se sustegne od njegova obavljanja. Od ashaba, radijAllahu anhum, se prenosi isto tako i nije nam prenešeno od nijednog od njih nešto što je oprečno tome”.
Odgovarajući onima koji u ovoj meseli nisu uzeli govor ashaba, Ibn Hazm kaže [Muhalla, 2/242]: “Ne znamo da je iko oprečan ashabima koje smo spomenuli. Oni grde kada je neko oprečan jdnom ashabu onda kada se to podudara sa njihovim prohtjevima, a prenosi se od Omera, Muaza, Abdur-Rahmana b. Aufa, Muaza b. Džebela, Ebu Hurejre i ostalih ashaba, radijAllahu anhum, da je onaj ko jedan farz ostavi namjerno tako da istekne njegovo vrijeme kafir, murtedd (otpadnik od vjere)”.
– Kaže AbdulHakk el-Ešbili u svojoj knjizi “Namaz” (Njegov govor prenosi Ibn Kajjim u svojoj knjizi “Namaz i propis onoga ko ga ostavlja”, 67. str.): “Skupina ashaba i onih koji su došli nakon njih su smatrali nevjernikom onoga ko ostavi namaz namjerno tako da istekne njegovo vrijeme. Od njih su: “Omer ibnul-Hattab, Muaz b. Džebel, Abdullah b. Mes’ud, Ibn Abbas, Džabir i Ebu Derdaa. To se prenosi i od Alije, kerremellahu vedžhehu, a oni su ashabi”.
S toga je šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, u djelu Šerhul-umde (2/81), nakon što je spomenuo hadise i govor selefa, konstatirao jako dragocjen govor rekavši: “Kufr koji se spominje u vezi namaza jeste veliki kufr iz više razloga:
Prvi razlog je taj što se kufrul-mutlek (tj. uopćeno spomenuti kufr) odnosi na veliki kufr koji izvodi iz vjere. Na određenim mjestima on (veliki kufr) prelazi u nešto drugo zbog dokaza koje sadrži govor.
Ko promotri kontekst svakog hadisa naći će da se radi o njemu (velikom kufru), i ne postoji ništa što veliki kufr skreće sa njegove uopćenosti; naprotiv, ono što je ovde konstatirano jeste uopćenost.
Drugi razlog: “Taj kufr (cilja na mali kufr koji ne izvodi iz vjere) je neodređen, poput riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: “…a njegovo ubistvo je kufr”, ili: “Kod njih dvoje ima kufra”, ili, pak, “…kufr u Allaha”, i slično tome. Međutim, ovdje (kod namaza) kufr je spomenut sa određenim članu (el) u Poslanikovim riječima: “između čovjeka i kufra (sa određenim članom el), ili pak širka (sa određenim članom el)”. A kada se spomene u određenom članu, onda se odnosi na veliki kufr koji izvodi iz vjere.
Treći razlog je taj što se u nekim hadisima spominje: “Izašao je iz vjere”, u nekim: “Između čovjeka i imana”, u nekim pak: “Između čovjeka i kufra” – sve ovo ukazuje da je namaz granica: uvodi čovjeka u iman, ako ga obavi, a i izvodi iz imana, ako ga ostavi.
Četvrti razlog: Poslanikove riječi: “Ono što razdvaja čovjeka od kufra jeste ostavljanje namaza”, i riječi Abdullaha b. Šekika: “Ashabi nisu smatrali ostavljanje nijednog djela kufrom, osim namaza”. Ovim riječima se ne cilja išta drugo do veliki kufr, ovim riječima se ne podrazumijeva ništa drugo go veliki kufr”.
Peti razlog: Ovaj govor je izrečen posebno u vezi s namazom i njegovim mjestom nad ostalim djelima. Kada bi se pod kufrom ovdje mislilo na grijeh (fisk) u tome bi saučestvovali svi farzovi uopćeno.
Šesti razlog: Poslanik je pojasnio da je namaz zadnje što će ostati od vjere, a kada nestane zadnjeg dijela nestane čitava stvar.
Sedmi razlog: Poslanik je pojasnio da je namaz ugovor između nas i nevjernika, a oni su van vjere, tj. nisu unutar nje. To ukazuje da onaj ko ostavi ovaj ugovor postaje nevjernik, a da onaj ko dođe s njim ulazi u vjeru. A sve ovo ne biva osim kada se radi o velikom kufru koji izvodi iz vjere.
Osmi razlog: Omerove riječi: “Nema udjela u islamu onome ko ostavi namaz”, najjasnije upućuju na njegovo izlaženje iz vjere. Isto tako govor Mesuda i ostalih, pored toga što je on pojasnio da njegovo odlaganje do izlaska njegova vremena nije kufr već je kufr njegovo ostavljanje u potpunosti, a ovo ne biva osim kada se radi o velikom kufru koji izvodi iz vjere.
Deveti razlog: Zbog spomenutog hadisa Muaza: “Šator bez stubova ne može stajati”. Isto tako ne može opstati vjera bez namaza.
Svi ovi razlozi opovrgavaju govor onih kažu da se ovdje odnosi na nevjerstvo onoga koji negira obavezu namaza. To opovrgavaju i riječi Abdullaha b. Šekika: “Ashabi nisu smatrali ostavljanje nijednog djela kufrom, osim namaza”, i riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, “Nije između roba i kufra…” I ostale predaje koje ukazuju na specifičnost namaza u tome. A što se tiče negiranja, na postoji razlika između namaza i ostalih djela, jer je negiranje samo po sebi kufr bez ostavljanja namaza, čak i kada bi obavljao namaz, a negirao (njegovu obaveznost) to mu ne bi koristilo. Pa kako se onda može vezati propis za ono što nije spomenuto?
A ono što je spomenuto jeste ostavljanje, a ono je općenito po pitanju onoga koji ostavlja namaz negirajući ga ili ga pak ostavlja iz lijenosti. To je onda skretanje sa stvarne činjenice govora bez dokaza koji to iziskuje. Zato se na to ne treba ni obazirati”.
Odgovor na sumnju postojanja razilaženja
Ako neko kaže: “Neki od učenjaka su zauzeli oprečan stav kada je riječ o kufru ostavljača namaza”, kažemo: “Tačno je, ali se njihova oprečnost ne prihvata nakon koncenzusa ashaba, a njima tražimo opravdanja. Jer, ulema smatra da ukoliko postoji govor jednog ashaba u određenoj meseli da je njegov govor dokaz ukoliko mu nije oprečan niko od ashaba. Pa kakav je tek onda slučaj sa meselom u kojoj jedan ashab pripisuje govor svim ashabima u vremenu Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem? Zatim, nakon toga, jedan od tabi’ina prenosi njihov koncenzus, i nalazimo govor više od 15 ashaba koji to kažu, a kojima se ne zna oprečno mišljenje.”
Imam Ahmed prenosi koncenzus ashaba u meseli gdje je njihov broj manji od ove, kada je izdao fetvu o učenju tekbira 10. Zul-hidžedžeta od jutra dana Arefata pa sve do zadnjeg dana od dana tešrika, pa je bio upitan: “Šta ti je dokaz?” On je odgovorio: “Koncenzus Omera, Alije, Abdullaha b. Mesuda i Abdullaha b. Abbasa”. [Usuli imam Ahmed, 352. strana, pripisujući ga Musveddi, 315. strana]. Šta više, imam Ahmed je smatrao izlaženje iz okvira različitih govora ashaba od govora novotara, pa je upitan: “Da li čovjek može izaći iz okvira govora ashaba kada se oni raziđu?” Pa je rekao: “Šta misliš kada su složni? Da li iko može izaći iz okvira njihovoga govora!!! Ovo je ružan govor, govor novotara. Niko ne može izaći iz okvira govora ashaba kada se oni raziđu”. [Usuli imam Ahmed, 351. pripisujući ga Musveddi, 315.]
Pa, da li razuman čovjek može reći da je dozvoljeno izaći iz okvira govora po kojem se prenosi koncenzus ashaba ili ono što upućuje na njega, kada se izlazak iz okvira njihovih različitih stavova smatra govorom novotara.
Iz knjige “Akvalu zevil irfan fi ennel amele dahilun fi musemmel iman”
Sa arapskog preveo: Ebu Usame Idriz Bilibani
Fusnote:
1. Nakon ovih riječi Šejhul-islama Ibn Tejmijje zaista je čudan govor pojedinaca koji čovjeka koji nikada Allahu nije pao na sedždu, ni postio, ni davao zekat nazivaju muslimanom dok god potvrđuje obaveznost toga. Tako nešto ne proizilazi iz srca ispunjenog imanom, već iz srca u kome nema imana. Kada bi u njegovom srcu bilo imana, to bi se odrazilo na njegovim udovima.
2. Ovim lijepim primjerom Šejhul-islam pojašnjava murdžijama i onima koji su se poklopili sa njima da sama potvrda jezikom i vjerovanje srcem ne koristi čovjeku ukoliko to ne proprati djelom i radom tjelesnim organima i udovima. U suprotnom, i sam Iblis vjeruje srcem i potvrđuje jezikom, pa, nakon što čovjeka odvede u zabludu, kaže: “…ja se tebe odričem, ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova”. (prijevod značenja, sura El-Hašr). Međutim, šta mu je to koristilo kada je odbio pokornost svom Gospodaru.
3. Riječ u zagradi je dodatak šejha, učenjaka Saliha Fevzana, Allah ga sačuvao.