Ibnul-Kajjim, rhm., kaže: “Čuo sam šejhul-islama Ibn Tejmijju da kaže: ‘Sabur Jusufa, a.s., od pokušaja vladareve žene da ga navede na ono što želi je veći od njegovog strpljenja sa braćom kada su ga bacili u bunar, prodali i razdvojili od oca. Ove stvari su se desile bez njegovog izbora, i nije ih mogao izbjeći, tako da mu je ostao samo sabur. Dok strpljenje u ustezanju od grijeha spada u strpljenje po pitanju onoga u čemu se ima i zbora i gdje se čovjek može složiti ili ne, što uključuje borbu protiv duše, pogotovo kada postoje uslovi koji dodatno potiču na slaganje. On je bio momak, a mladost je veoma jak motiv koji vodi tome. Bio je neoženjen, zamjenu koja bi odvratila njegovu strast . Bio je stranac, a stranac se ne stidi u zemlji u kojoj je nepoznat kao kada je među svojim drugovima, poznanicima i porodicom. Zatim, bio je rob, a rob se nesankcioniše za stvari za koje se sankcioniše slobodan čovjek. Žena je bila lijcpa i ugledna, njegova vlasnica. Svako ko bi mogao to nadzirati bio je odsutan. Ona ga je pozivala sebi, maksimalno ustrajavala na tome i povrh toga mu prijetila da, ako to ne uradi, bude baćen u tamnicu. Uz sve ove povode on se dobrovoljno strpio i dao prednost onom čime je Allah zadovoljan. A gdje je ovaj sabur u odnosu na onaj gdje se nema izbora?