Sada smo u drugoj godini po Hidžri. U Medini gradu Poslanikovom jer sve vrvi od gužve zbog priprema za Bedr. Časni Vjerovjesnik baca zadnje poglede na prvu vojsku koja pod njegovom komandom ide u džihad (borbu na Allahovom putu), kako bi učvrstili Njegovu riječ na Zemlji. Tada pred saffove mudžahida izlazi mladi dječak koj i nije imao ni trinaest godina a koji se odlikovao bistrinom i oštroumnošću. U ruci je nosio sablju koja je bila duga kao on ili nešto duža. On priđe Poslaniku i reče: – Neka ja budem otkup za tebe, o Vjerovjesniče! Dozvoli mi da idem s tobom i borim se pod tvojom zastavom protiv Allahovih neprijatelja. Časni Vjerovjesnik pogleda u njega s divljenjem i neskrivenom radošću, blago ga potapša po plećima i sa ljubavlju i pažnjom odvrati ga od borbe zbog njegove mladosti.
Mali dječak se vrati vukući svoju sablju veoma tužan i razočaran, jer je izostao od časti da bude u društvu Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem., u njegovoj prvoj borbi. Skupa s njim vrati se i njegova majka En-Newwar bint Malik koja ne bijaše ništa manje tužna od svoga sina. Želja joj se nije ispunila da vidi svog sina kako skupa sa ostalim muškarcima ide kao mudžahid pod zastavom Allahovog Poslanika. Željela je da on zauzme ono mjesto za koje se moglo očekivati da ga zauzme njegov otac da je bio živ.
Kada vidje da na ovaj način, zbog svoje mladosti, nije uspio da dostigne društvo Poslanika, dječak od ensarija odluči da pokuša na drugom polju. Tu nije bilo ograničenja sa starošću, a na taj način se isto tako mogao približiti družiti sa Vjerovjesnikom, sallallahu ´alejhi ve sellem. To polje je bilo nauka i znanje. Dječak svoju ideju povjeri majci, našto se ona obradova i požuri da je što prije sprovedu u djelo.
Newwara ispriča ljudima iz svog plemena sve o dječakovoj želji i ideji, a oni odoše Poslaniku, sallallahu ´alejhi ve sellem, pa mu rekoše: – O Vjerovjesniče, ovo je naš sin Zejd ibn Sabit koji zna napamet sedamdeset sura iz Allahove Knjige. Uči ih ispravno baš onako kako su ti. objavljene. Osim toga, on je izuzetno bistar, dobro piše i čita, a želio bi da bude uz tebe i da ti bude od koristi.
Poslušaj nešto od njega, ako hoćeš. Poslanik posluša od dječaka nešto od onoga što je on znao, pa vidje kako tečno i lijepo uči. Kur’anske riječi su blistale sa njegovih usana kao što zvijezde blješte na vedrom nebu. Njegovo učenje je ukazivalo da on prati šta govori, a pauze koje je učino da dobro shvata i razumije smisao teksta. Plemeniti Vjerovjesnik se obradova vidjevši da dječak zna više od onoga kako su mu ga opisali, a posebno se radovao njegovom poznavanju pisma. On pogleda dječaka pa mu reče: – O Zejde, nauči pismo Jevreja (hebrejski), jer ja nemam u njih povjerenja kada nešto diktiram. Dječak odgovori:- Slušam i odazivam ti se, o Resulullahu. I dječak se odmah posveti učenju hebrejskog pisma, tako da ovlada njime za veoma kratko vrijeme. Od tada je pisao Poslaniku, sallallahu ´alejhi ve sellem., kada je on htio pisati Jevrejima, a čitao bi mu kada su oni pisali njemu. Onda po Poslanikovoj naredbi nauči i surjansko pismo (sanskrit).
Tako mladić Zejd ibn Sabit posta prevodilac Poslanikov, sallallahu ´alejhi ve sellem. Kada Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem., steče potpuno povjerenje u Zejda i njegovo razumijevanje, preciznost i pouzdanost, povjeri mu Pismo nebesa i Zemlje. Postavi ga za pisara Allahove Objave. Čim bi u srce Vjerovjesnika dolazilo nešto od Kur’ana, on bi pozivao Zejda i naređivao mu da to zapiše, a Zejd bi to odmah pisao. Malo pomalo Zejd ibn Sabit je odgajan sa kur’anskim ajetima preuzimajući ih od Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem. Primao je od njega Kur’an direktno iz njegovih usta. Njegova ličnost je postajala sve snažnija posredstvom upute, a njegov razum još bistriji i opsežnij i proničući u tajne Šerijata. Tako mladić posta specijalista za Kur’an, a nakon smrti Resulullaha, sallallahu ´alejhi ve sellem., prvi izvor i mjerilo kojem su se vraćali svi sljedbenici Muhammedovi. Bio je na čelu grupe koja je u vrijeme Ebu Bekra es-Siddika sakupila Allahovu Knjigu. Bio je među onima koji su objedinili Mushaf u vrijeme halife Osmana. Ima li poslije ovakvog stepena stepen koji se može dostići?! Ima li nakon ovakve časti neka čast koja bi se mogla poželjeti?! Dobrotom Kur’ana Zejd ibn Sabit je bio upućen na ispravan put u više navrata gdje su možda posrtali pametni i iskusni ljudi.
Na dan izbora halife, poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve selem.,
muslimani se ne mogoše složiti po pitanju njegovog nasljednika. Muhadžiri rekoše: – Halifa treba da bude izabran između nas, jer smo najpreči za to. Neke ensarije rekoše: – Ne, nego treba da se bira od nas, jer smo mi zaslužni. Druge ensarije rekoše: -Hilafet treba da pripadne i nama i vama skupa, jer bi Poslanik, sallalhu ´alejhi ve sellem., kada bi negdje postavio jednog od vas, uvijek mu pridodavao i jednog od nas na istom zadatku. Umalo je došlo do velike smutnje i razdora, a Allahov Poslanik se još uvijek, prekriven ćefinom, nalazio među njima, čak nije bio ni pokopan. Trebala je da se kaže čvrsta i odlučna riječ, svijetla i na svom mjestu, upućena kur’anskom vodiljom, a koja bi smutnju vratila odakle je i došla i koja bi zabludjelima osvijetlila put. Ta riječ je stigla iz usta Zejda ibn Sabita el-Ensarije. On se obrati svome narodu govoreći: – O skupino ensarija, Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem., je bio od muhadžira, i njegov halifa treba da bude muhadžir kao on. Mi smo bili pomagači, ensarije Resulullahove, i treba da budemo ensarije i pomagači na putu istine i njegovom nasljedniku poslije njega. Onda pruži ruku Ebu Bekru es-Siddiku govoreći: – Ovo je vaš halifa, pa dajte mu prisegu!
Tako Zejd ibn Sabit, zahvaljujući fadiletu Kur’ana i njegovog pravilnog razumijevanja, te dugom druženju sa Poslanikom, sallallahu ´alejhi ve sellem., posta svjetiljka i vodilja muslimana. Savjetovali su se s njim halife oko zamršenih situacija, tražio je od njega rješenja za svoje probleme obični narod, a posebno se pročuo po poznavanju šerijatskih propisa o nasljedstvu. To stoga, jer tada među muslimanima nije bio niko učeniji od njega u propisima raspodjele nasljedstva.
Omer , r.a., je jedanput, govoreći jednu od svojih poznatih hutbi, rekao: – O ljudi, ko hoće da nešto pita iz Kur’ana neka ide pitati Zejda ibn Sabita. Ko hoće da pita nešto iz fikha, neka pita Mu’aza ibn Džebela. A ko hoće da pita nešto u vezi imetka, neka dođe meni jer Uzvišeni Allah me učinio odgovornim za njegovo čuvanje i podjelu.
Brojni učenici, bilo između ashaba ili tabiina, te generacije poslije njih spoznaše vrijednost Zejda ibn Sabita, te su ga stoga veoma cijenili i poštovali odajući dužno poštovanje njegovom znanju. Jedanput je Abdullah ibn Abbas, zvani “More znanja”, vidio Zejda ibn Sabita kako namjerava uzjahati na devu, pa stade pred njega, prihvati mu sedlo i uze za ular njegove deve. Zejd ibn Sabit mu reče: – Nemoj , o amidžiću Allahovog Poslanika! Ibn Abbas zatim reče: – Ovako nam je naređeno da postupamo sa našom ulemom. Zejd mu na to reče: – Daj mi svoju ruku ! Ibn Abbas mu pruži ruku, a Zejd se nagnu i poljubi je govoreći :-A ovako nam je naređeno da postupamo sa rodbinom našeg Vjerovjesnika !
Kada je Zejd ibn Sabit preselio svome Gospodaru, muslimani su s njim žalili i nauku koja je s njegovom smrću pokopana.
Ebu Hurejre je govorio:
– Danas je umro najveći učenjak ovoga Ummeta, pa možda Allah uciniti njegovim nasljednikom Abdullaha ibn Abbasa.
A Resulullahov pjesnik Hassan ibn Sabit ga je skupa sa sobom opjevao u sljedećim stihovima:
Ko je to sposoban za poeziju
nakon Hassana i njegova sina,
a ko za tumačenje kur ‘anskih propisa
nakon Zejda ibn Sabita ?!
Iz života ashaba
223-227