Nastavak prve stanke: Allah je taj koji upućuje
Čak ni vjerovjesnici nisu posjedovali mogućnost da nekoga učine od sljedbenika Pravog puta, već su ljudima dostavljali Allahovu objavu i pojašnjavali im Pravi put.
Buharija i Muslim bilježe od Seida ibn Musejjiba koji prenosi od svoga oca da je rekao: “Kada je Ebu Talibu došla smrt došao mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kod njega zatekao Ebu Džehla i Abdullaha ibn Ebi Umejja ibn Mugire, te je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘O amidža, reci la ilahe illallah, na osnovu kojih ću moći svjedočiti za tebe na Sudnjem danu.’ Ebu Džehl i Abdullah ibn Ebi Umejje tada rekoše: ‘O Ebu Talibe, zar ćeš ostaviti vjeru Abdul Muttaliba?’, te je zadnje što je Ebu Talib rekao bilo da umire na vjeri Abdul Muttaliba odbivši da kaže la ilahe illallah. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: ‘Tako mi Allaha, moliću za oprost tebi osim ako mi to ne bude zabranjeno’, pa je Uzvišeni objavio:
مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَٱلَّذِينَ آمَنُوۤاْ أَن يَسْتَغْفِرُواْ لِلْمُشْرِكِينَ وَلَوْ كَانُوۤاْ أُوْلِي قُرْبَىٰ مِن بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُمْ أَصْحَابُ ٱلْجَحِيمِ
“Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce (mušrike), makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti.” (Tevbe, 113)
Uzvišeni je povodom Ebu Taliba takođe objavio:
إِنَّكَ لاَ تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَـٰكِنَّ ٱللَّهَ يَهْدِي مَن يَشَآءُ وَهُوَ أَعْلَمُ بِٱلْمُهْتَدِينَ
“Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti, – Allah upućuje na Pravi put onoga koga On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.” (Kasas, 56)
Nuh, alejhis-selam, je uporno govorio svome sinu:
“O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!”
Međutim Uzvišeni ,sebebom njegovih loših djela, nije odredio da bude od onih koji su upućeni te on reče svome ocu Nuhu:
“Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi”
Nuh, alejhis-selam, mu tada reče:
“Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!” i val ih razdvoji, i on potopljen bi.”
Nuha, alejhis-selam, tada obuze sažaljenje za svojim sinom te reče:
“Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!”
A Gospodar njegov ga ukori riječima: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje” – rekao je On – “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš.”
Nuh tada reče: “Gospodaru moj,” – reče – “tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.” (Prijedod značenja sure Hud 42-47)
Pogledaj i Allahovog prijatelja, Ibrahima, alejhis-selam, kako je pozivao svoga oca govoreći mu:
إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ يَا أَبَتِ لِمَ تَعْبُدُ مَا لَا يَسْمَعُ وَلَا يُبْصِرُ وَلَا يُغْنِي عَنكَ شَيْئًا يَا أَبَتِ إِنِّي قَدْ جَاءَنِي مِنَ الْعِلْمِ مَا لَمْ يَأْتِكَ فَاتَّبِعْنِي أَهْدِكَ صِرَاطًا سَوِيًّا يَا أَبَتِ لَا تَعْبُدِ الشَّيْطَانَ ۖ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلرَّحْمَـٰنِ عَصِيًّا يَا أَبَتِ إِنِّي أَخَافُ أَن يَمَسَّكَ عَذَابٌ مِّنَ الرَّحْمَـٰنِ فَتَكُونَ لِلشَّيْطَانِ وَلِيًّا
„O oče moj, zašto obožavaš ono što niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni je došlo znanje koje nije tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti; o oče moj, ne obožavaj šejtana, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug” (Merjem, 42-45)
Pa kako je pored svih ovih uzastopnih poziva Ibrahima, alejhis-selam, odgovorio njegov otac? Žestoko je odbio i čak zaprijetio svome sinu rekavši mu:
قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا
“Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!” (Merjem, 46)
Pa neka je slavljen Gospodar svih svjetova doista je On taj Koji upućuje na Pravi put.
Pogledaj primjer takvog oca i uporedi njegov primjer sa primjerom Ismaila sina Ibrahimovog alejhimes-selam, kada mu njegov otac reče:
يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَىٰ فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَىٰ
“O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?”
Slavljen neka je Onaj Koji je tada na srce spustio smirenost te je Ismail postojano rekao:
قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ ۖ سَتَجِدُنِي إِن شَاءَ اللَّـهُ مِنَ الصَّابِرِينَ
“O oče moj” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Allah da, da ću biti od onih koji su strpljivi.” (Saffat, 102)
I doista, istinu je rekao Ismail, alejhis-selam, ne bi bio od strpljivih da Allah tako nije htio. Pa neka je slavljen Uzvišeni Allah Koji
يُخْرِجُ الْحَيَّ مِنَ الْمَيِّتِ وَيُخْرِجُ الْمَيِّتَ مِنَ الْحَ
” iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo” (Rum, 19)
Jedan od tefsira ovog ajeta kojeg spominju učenjaci jeste i to da Allah iz kičme vjernika vadi kafira i iz kičme nevjernika daje da izađe vjernik.
Slavljen neka je Gospodar koji je dao pa je iz kičme nevjernika izašao imam tevhida, Ibrahim, alejhis-selam.
Stoga, koliko god radili i na kojem god stepenu bili o plemeniti roditelji, uputu svoga djeteta ne možete posjedovati, već ste dužni uzeti sebebe koji vode ka uputi a potom odredbu prepustiti Allahu. Bez obzira bio čovjek vjerovjesnik, iskreni, vladar, ili neko drugi, uputu svoga poroda ne možeš posjedovati. Pogledaj šta Uzvišeni kaže o porodu Ibrahima i Ishaka, alejhimes-selam:
وَمِن ذُرِّيَّتِهِمَا مُحْسِنٌ وَظَالِمٌ لِّنَفْسِهِ مُبِينٌ
“A među potomcima njihovim ima vjernika i nevjernika očitih.” (Saffat, 113)
Pogledaj i razmotri primjer Jusufa, alejhis-selam, kome je Uzvišeni dao pola ljepote, kako nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Jusuf, alejhis-selam, je bačen u bunar, potom ga je pokupila karavana da bi nakon toga bio prodat na trgu za roblje. Potom biva odveden u dvorac vladara gdje inače ima fitne. Namjesnikova žena pokušava da ga zavede ali on odbija, da bi na kraju završio u zatvoru nekoliko godina zajedno sa alkoholičarima, lopovima i razbojnicima, jer takvi su zatvori uglavnom.
Jusuf, alejhis-selam, je prošao kroz sve ove stvari pa ko ga je sačuvao? Ko je taj koji ga je sačuvao šera zlikovaca i zamki nevjernika? Ko je tak koji mu je pored ljepote podario znanje i blagost a bio je stranac bez oca i majke, bez brata i sestre, bez amidže i daidže, bez rodbine i predaka? Ko ga je poučio? Ko ga je odgojio? Ko ga je čuvao? Allah, subhanehu we teala, Koji najbolje čuva i Koji je najmilostiviji.
Isti je slučaj is a Musaom, alejhis-selam, koji se još kao dojenče odvaja od svoje samilosne i nježne majke koja ga stavlja u tabut i pusta niz vodu da bi potom pao u ruke zulumćara i nasilnika. Pada u ruke faraonove porodice, pa kakve li samo teškoće i kakvog li samo musibeta! Ali ko je taj koji ga je vratio njegovoj majci kako bi bila radosna i kako ne bi tugovala? Ko ga je sačuvao u kući zulma i nasilja? Ko ga je sačuvao od toga da se u toj kući ne pouči prolivanju krvi i ubijanju djece?
Allah je taj Koji ga je sačuvao pa Njemu pripada hvala!
Skraćeno iz djela “Fikhu terbijetil ebna” autora šjha Mustafe el Adevija