Pitka voda je velika Allahova blagdat koju često zanemarujemo, a njenu vrijednost istinski cijene samo oni koji su bili iskušani sa zeđu. Kaže Uzvišeni Allah:
“Kažite vi Meni: ´vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo slanom da je učinimo – pa zašto niste zahvalni?” (El-Vakia, 68-70)
Zasigurno ljudima ne bi trebalo veće iskušenje od toga da im Allah pitku vodu učini slanom ili da im oteža dolazak do nje:
“Reci: Šta mislite, ako vam vode presuše – ko će vam tekuću vodu dati” (El-Kalem, 30)
Zbog globalnog zatopljenja i zagađenja, uz još mnoge druge faktore nesmotrenog ljudskog djelovanja, poput bespotrebnog trošenja vode, nestašica pitke vode već se nameće kao ozbiljna prijetnja i problem. Neki analitičari čak smatraju da bi voda mogla biti jedan od glavnh uzroka ratova u budućnosti. Opet, vračajući se sunnetu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem., nalazimo jasne preporuke da se voda ne troši uzalud i da se ne rasipa, pa makar to bilo i prilikom uzimanja abdesta, koji je osnovni uvijet za obavljanje namaza, jednog od najvrednijih djela u islamu.
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem., jednom naišao pored Sa´da, radijallahu anhuma., koji je uzimao abdest, pa mu je rekao: “Kakvo je to rasipanje, o Sa´de?, a ovaj priupita: “Zar se i prilikom abdesta može rasipai (voda)?” Da, pa makar se nalazio pored rijeke koja teće” odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Uz ovo možemo jos reći da je Poslanik, sallallau alejhi ve sellem., zabranio mokrenje u stajaću vodu, što je također vid zabrane onečišćenja vode.
Na kraju, mirne duše i bez ikakve dvojbe možemo zaključiti da su muslimani zaštitnici prirode i svoga okoliša koji se pojavili na Zemlji. Stoljećima prije udruga zelenih, muslimani su, iz navedenih razloga, preventivno čuvali prirodu te racionalno i humano koristili ono što se u njoj nalazi. To su smatrali vjerskom obavezom i vrtom ibadeta – bogougodnog djela, za koje će pred Uzvienim Allahom biti nagrađjeni.
Izvor: “Biseri sunneta u mozaiku vremena”
str: 82-83
Amir Durmic