Zejd b. Mejsere je rekao: “Uzvišeni Allah je rekao: ‘Ne primam govor svakog mudraca, nego gledam u njegovu namjeru, želju i poriv. Pa ako su mu želja i poriv radi Mene, onda njegovu šutnju učinim razmišljanjem, njegov govor učinim zikrom, makar i ne progovarao.”
Autor bilježi od A’meša, a on od Ibrahima Neha’ija da je rekao: “Nekada čovjek progovori nešto što je pokuđeno i hrđavo, ali time želi samo da ostvari dobro, pa Allah, u srca ljudi, ubaci opravdanje i razumijevanje za taj izrečeni govor i ljudi počnu govoriti: ‘Nije on htio nikakvo zlo sa tim svojim riječima.’ Neko, opet, izgovori lijepe riječi ali njima ne želi da postigne dobro, pa Allah, u srca ljudi, ubaci razumijevanje i oni počnu govoriti: ‘On ovim svojim govorom nije htio da postigne ikakvo dobro.”
Avn b. Abdillah je rekao: “Dobri i pobožni ljudi su se dopisivali i pisali tri riječi: ‘Ko radi za Ahiret i da bi ostvario sreću na Ahiretu, Allah će ga poštedjeti dunjalučke brige. Ko popravi svoju nutrinu, Allah će učiniti pozitivnom i njegovu vanjštinu. Ko popravi ono što je između njega i Allaha, Allah će popraviti ono što je između njega i ljudi.”
Hasan Basri je tumačio Allahove riječi: Reci: “Svako postupa po svom nahođenju” (Prijevod značenja sure Isra, 84) ovako: “Svako radi prema svome nijetu-namjeri i shodno iskrenosti i ispravnosti namjere, takvo mu je i djelo koje iz nje proiziđe.”
Vjerovjesnik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, je rekao: Namjera vjernika je bolja od njegova postupka.
Jedan učenjak je ovo objasnio: “To zato što će on biti nagrađen za svoju lijepu namjeru, makar je i ne sproveo u praksu, ali neće imati nagrade za postupak ako on nije imao prethodnu namjeru.”
Neko je rekao: “Namjera vjernika je bolja od njegova djela, jer on duže planira nego što djeluje. On planira da čitav svoj život radi dobro, ali nije u stanju da svaki trenutak svoga života provede čineći dobro.”
Neko je rekao: “Nijet-namjera je stvar srca, a ono je izvor spoznaje. Ono što je izvor spoznaje je mnogo bolje i vrjednije od svega ostalog.”
Bilježi se da je Vjerovjesnik, sallAllahu ´alejhi ve sellem, rekao: ´Na Kijametskom danu će biti izvedanjedan čovjek koji će imati dobrih djela koliko brdo. Onda će povikati telal: ‘Ko ima bilo kakvo potraživanje kod toga i toga neka dođe i uzme svoje pravo. Dolazit će ljudi i uzimati od njegovih dobrih djela toliko da mu od njih neće ostati ništa. Ćovjek će se unezvjeriti i onda će mu Gospodar reći: ‘Ti kod Mene imaš jednu riznicu koju nisam pokazao nijednom svome meleku i nikom od svojih stvorenja. ‘ Čovjek će reći: ‘Gospodaru, a šta je u njoj? ‘ Gospodar će mu reći: ‘Zbog tvoje namjere da ćeš učiniti dobro, Ja sam ti upisao kao da si ga uradio i nagradio ga koliko za sedamdeset puta. ‘
U jednoj predaji je zabilježeno: “Među Israelićanima je bio jedan pobožnjak koji je prolazio pored pješčane dine i u sebi poželio da je ta dina, umjesto od pijeska, od brašna pa da ga podijeli svojim sunarodnicima i tako ih poštedi velike gladi koja ih je bila zadesila. Allah je objavio vjerovjesniku koji je živio u to vrijeme: ‘Reci tome i tome pobožnjaku da mu Allah poručuje: ‘Zapisao sam ti nagradu koju bi imao da si podijelio kolika je ona pješčanu dina brašna.’
U jednoj predaji stoji da će čovjek biti doveden na Kijametskom danu i da će mu biti data knjiga njegovih djela u desnu ruku i on će u njoj vidjeti zapisan obavljeni hadždž, umru, džihad, zekat i sadaku, pa će u sebi reći: “Ništa od ovoga nisam uradio i ovo mora da nije moja knjiga.” Allah će mu reći: “Čitaj, to je tvoja knjiga. Živio si svoj život i stalno si razmišljao: ‘Da imam imetka, obavio bih hadždž. Kada bih imao imetka, borio bih se na Allahovom putu.’ Iz tvoje namjere sam znao da si iskren i dao sam ti nagradu kao da si sve ono što si naumio i uradio.”
Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: “Iskrenost namjere se može poznati ako čovjek ne škrtari ni s ono malo što ima pri sebi. To znači da, kada bi ugledao čovjeka koji se sprema za hadždž, u sebi pomisli: ‘Kada bih imao dovoljno imetka, obavio bih i ja hadždž s ovim čovjekom, a pošto nemam nikakvih drugih mogućnosti osim ova dva dirhema, njih ću dati ovom čovjeku.’ Kada bi vidio borca, nedovoljno opremljenog, pa rekao u sebi: ‘Kada bih imao imetka, i ja bih ratovao, ali pošto nemam ništa više od ovo nekoliko dirhema, dat ću ih tome ratniku kojem su potrebni, ili ću dati nekome ko je u mom komšiluku. ‘ Ako bi škrtario i s ono malo što ima, Allah zna da bi on škrtario i kada bi imao mnogo više. Škrtarario bi i s mnogo kao što škrtari s ono malo što ima i stoga mu se ne piše nagrada za njegovu namjeru.
Isti je slučaj i kada kaže: ‘Kada bih naučio Kur’an, učio bih i noću i danju. ‘ Ako bi učio sure koje je naučio napamet, u svakom slobodnom trenutku, Allah zna da bi on tako činio i kada bi znao ostatak Kur’ana napamet. Onda mu Allah da nagradu kao daje čitav Kur’an naučio napamet, a ako ne učini ono što zna napamet, onda je njegova namjera lažna i Allah to zna.”
Sehl b. Sa’d Sa’idi prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Namjera vjernika je bolja od njegova djela, a djelo licemjera je bolje od njegove namjere. A svaki čovjek radi shodno svojoj namjeri.’
Muhammed b. Ali prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: Ko zavoli nekog čovjeka zbog pravednosti koju ovaj čini, mada je on kod Allaha džehennemlija, Allah mu upiše nagradu, za tu njegovu ljubav, kao da voli nekog ko je džennetlija. A ko mrzi nekog čovjeka zbog grijeha koje čini, makar on kod Allaha bio zapisan kao džennetlija, Allah će mu upisati nagradu za tu njegovu mržnju, kao da mrzi nekog džehennemliju.”
Bilježi se u jednoj predaji da je Allah objavio Musau, ‘alejhi sellam: “Musa, da li si ikada išta uradio radi Mene?” Musa, ‘alejhi sellam., je odgovorio: “Bože moj, Tebi klanjam, Tebi postim i radi Tebe dijelim sadaku i stalno Te spominjem.” Allah mu reče: ‘Tvoj namaz je dokaz u tvoju korist, post ti je zaštita, sadaka ti je hladovina, a spominjanje-zikr ti je svjetlo, a šta si radi Mene uradio” Musa, ‘alejhi sellam, reče: “Bože moj, ukaži mi na neko djelo koje je Tvoje i radi Tebe.” Allah mu reče: “Musa, da li si prijateljevao i u zaštitu uzeo radi Mene i mog zadovoljstva nekoga, da li si neprijateljstvo pokazao prema nekome radi Mene?!”
Iz ovog pitanja je Musa, ‘alejhi sellam, shvatio da je najvrjednije djelo ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.
Ebu Hurejre, radijellahu ‘anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah ne gleda u vaše likove niti u vaš imetak. Ne gleda ni u vaše stanje. On gleda u vaša djela i u vaša srca.’
Aiša prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko traži Allahovo zadovoljstvo time što će razočarati i razljutiti ljude, Allah će biti njime zadovoljan i učinit će da i ljudi budu zadovoljni njime. Ko traži zadovoljstvo ljudi time što će rasrditi Allaha, Allah će se rasrditi na njega i učiniti da se i ljudi rasrde na njega.
A’meš prenosi od Ebu Amra Šejbanija, a on od Ebu Mes’uda Ensarija: “Neki čovjek je došao Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem., želeći džihad i rekao: “Allahov Poslaniče, opremi me za borbu.” Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem., mu reče: Otiđi tome i tome i on će te opremiti potrebnim. Čovjek je otišao rečenom i on mu je dao devu. Zatim se vratio Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem., i rekao mu šta je bilo, pa mu je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem., rekao: ‘Ko nekome ukaže na dobro, ima nagradu kao i onaj ko ga je učinio.’ U drugoj predaji je: ‘Upućivač na dobro je kao i počinitelj dobra.’
Od Huzejfe b. Jemana, radijellahu ‘anhu, prenosi se: “Došao je neki prosjak među ashabe, za vrijeme Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, i prosio je. Ljudi su šutjeli, pa je jedan od njih nešto dao prosjaku, a onda su dali i ostali. Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem,je tada rekao: ‘Ko uvede neko dobro pa se ljudi povedu za njim, ima nagradu svoju i ima nagradu svih onih koji se ugledaju na njega, a da se njima ništa ne oduzima od njihovih nagrada. Ko uvede nešto hrđavo i za njim se drugi povedu, ima kaznu svoju i kaznu svih onih koji ga budu slijedili u tome a da se njima ništa ne oduzima od njihove kazne.’
Temim Dari, radijellahu ‘anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko dođe na Kijametski dan s pet stvari, Džennet mu neće biti zatvoren i onemogućen: ‘ko bude dobrohotan i savjetovao radi Allaha, Njegova Poslanika, Njegove Knjige, predvodnika vjernika i ostalih ljudi.’
Bilježi se u drugoj predaji da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ‘Znajte da je vjera nesihat-dobrohotnost i savjet. Neko od prisutnih je upitao: “Kome, Allahov Poslaniče?” On reče: Allahu, Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, Njegovom Kitabu i svim ostalim muslimanima.
Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: “Činjenica da je to dobrohotnost i savjet Allahu ogleda se kroz tvoje vjerovanje u Allaha, tvoje pozivanje ostalih ljudi da vjeruju u ono što ti vjeruješ i želju da svi ljudi budu vjernici.
Tvoja dobrohotnost i savjet Njegovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, je da vjeruješ u ono s čime je on došao od Allaha i da praktikuješ njegove sunnete, ljudima ukazujući na njih.
Tvoja dobrohotnost i savjet Njegovoj Knjizi je da je učiš i radiš po njenim uputama, želeći da je svi ljudi uče i rade po onom što je u njoj.
Tvoja dobrohotnost i savjet predvodnicima vjernika je da im se pokoravaš u onome što su ti naredili i da se kloniš onoga što su ti zabranili, da im preporučuješ dobro i odvraćaš ih od zla i da im se ne suprotstavljaš oružjem.
Tvoja dobrohotnost i savjet ostalim muslimanima se ogleda kroz to da im voliš ono što bi volio i što voliš i samom sebi i da mrziš da ih zadesi ono što ti je mrsko da zadesi i tebe, i da stalno priželjkuješ da među njima vlada sloga i ljubav.”
Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: “Koliko je samo spavača kojima se piše nagrada kao da stalno klanjaju, i koliko je klanjača koji su budni, ali im se piše kao da spavaju. Ako čovjek koji ima ustaljenu praksu da u praskozorje ustaje, abdesti se i klanja do izlaska sunca, prespava jednu noć s tom namjerom i ne ustane na svoj uobičajeni namaz, pa kada se probudi osjeti tugu i žal zbog propuštenog, upiše mu se kao da je klanjao, zbog njegove iskrene namjere. Ako se čovjek koji nema običaj da ustaje i klanja noćni namaz probudi i pomisli daje zora, pa ustane, abdesti se i ode u džamiju i uvidi da još nije vrijeme sabaha, u sebi govoreći: ‘Da sam znao da još nije vrijeme sabaha ne bih ni dolazio niti bih ustajao iz postelje’, piše mu se kao da je čitavo vrijeme spavao, mada je on, u suštini, budan.”
Izvor: ´Upozorenje nemarnima´ / str:303-306
Autor: Ebu Lejs es-Semerkandi