Poštovani posjetioci,
Pred vama je drugi dio serijala tekstova koji predstavljaju transkript (sa manjim izmijenama) audio predavanja prof. Idriza Bilibanija u kojima je autor naučno-šerijatskom argumentacijom ukazao na šerijatski neodržive stavove Zijada Ljakića koje je isti iznio u svome predavanju „Jeste li vi tekfirovci?” u kojem je nepravedno i sa šerijatskog aspekta neprihvatljivo, služeći se metodom psihičkog terorizma, uz neistinite tvrdnje, polovične „dokaze” i, čak, potvore, nemilosrdno se obrušio na svoje neistomišljenike, nazivajući ih tekfirovcima i neznalicama.
Pravde islama radi, na početku vam prenosimo kompletno predavanje od Zijada Ljakića, kako bi čitalac imao bolji uvid u tematiku.
{youtube}V2cWrg-OGjA{/youtube}
Napominjemo također, da ono što nam Zijad pripisuje od stavova, te optužuje za pretjerivanje i devijacije u vjeri, da su to stavovi ne samo Zijada, već i mnogih drugih naših oponenata. Stoga, serijal koji je pred vama, nije odgovor samo Zijadu već i svima onima koji nas nepravedno osuđuju i (ne)svjesno potvaraju za devijacije od kojih smo mi, i pred Allahom i pred ljudima, čisti.
Ovo Ljakićevo video predavanje je distribuirano internetom, a naivna braća i sestre, ne poznajući dovoljno tematiku, učestvovala su u širenju ovog materijala među muslimanima. Stoga, sve njih pozivamo da budu pravedni i da se boje Allaha, te da prouče naš odgovor, i shodno islamskim dokazima zauzmu stav sa kojim će Allah biti zadovoljan. Molimo braću i sestre koji smatraju ispravnim naš govor da prošire isti kako bi dospio do što više braće i sestara ne bi li se na taj način umanjio zulum i predrasude koje mnoga braća imaju o nama upravo sebebom ljudi poput Zijada Ljakića. Slijedi govor prof. Idriza Bilibanija.
Ovo je druga od većih i krupnih mesela radi koje nas Zijad napada da smo je neispravno shvatili te da zbog njenog shvatanja zaslužujemo etiketu tekfirovaca.
Nažalost, i ovdje Zijad nije bio pravedan jer nas je potvorio da je kod nas nesuđenje po onome što je Allah objavio veliki kufr i da u meseli nema detaljnog pojašnjenja. Naime, Zijad nakon što je spomenuo četiri mišljenja uleme po pitanju ove mesele, kaže kod četvrtog mišljenja: „I četvrto, ono mišljenje koje su oni uzeli i gotovo, a to je, da je samo nesuđenje kufr, izvodi iz islama, bez detalja.”
Da pomenute riječi nisu tačne vidjećemo iz tekstova i citata učenjaka čije smo fetve i govore prenijeli u svojim predavanjima i tekstovima a koji su još davno prije Zijadovog dersa bili objavljeni na web-sajtovima.
Jedna od tih fetvi koja govori o tome da mi pravimo detaljno pojašnjenja kada je u pitanju mesela nesuđenja po onome što je Allah objavio jeste i fetva uvaženog šejha Hamida el-Alija koju su prevela naša braća studenti iz Medine, Allah im dao svako dobro i učvrstio ih na istini, a čiju sam recenziju prevedo pregledao ja (kako se samo čovjek ružno osjeća kada spominje riječ ja, i doista ružno li je kada se govoru daija čuje ova riječ „Ja” a posebno ako je dosta često ponavlja. To je i razlog radi kojeg nastojimo da koliko god možemo ne upotrebljavamo riječ „Ja”, a ne radi nekog persiranja i tome slično kako se Zijad ismijava na naš račun zbog toga što koristim riječ „Mi” u nastojanju da ne koristim riječ „Ja”.)
Pojašnjavajući detalje nesuđenja po onome što je Allah objavio u fetvi se, u kontekstu potvrđivanja i slaganja, između ostalog navodi fetva šejha Usejmina koji kaže:
„Suđenje po onome što Allah nije objavio se dijeli na dvije vrste:
Prva vrsta: Da se poništi Allahov propis i na njegovo mjesto stavi tagutski propis. Tako da se gase šerijatski propisi među ljudima a na njihovo mjesto stavljaju propisi koje je izmislio čovjek poput onih koji uklanjaju šerijatske propise u međuljudskim odnosima a na njihovo mjesto stavljaju ljudske zakone. Ovo je, nema sumnje, mijenjanje Allahovog, subhanehu ve te’ala, zakona što je kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere jer je takav sebe stavio u poziciju Stvoritelja dajući sebi za pravo da propisuje nešto što Allah nije objavio čak i da uvede jedan propis i učini ga da bude ono čime će se suditi među ljudima, jer Allah, dželle še’nuh, je to nazvao širkom (mnogoboštvom) u Svojim Riječima:
أَمْ لَهُمْ شُرَكَاءُ شَرَعُوا لَهُمْ مِنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَنْ بِهِ اللَّهُ
“Zar oni imaju ortake koji im u vjeri propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio.” (Šura, 21)
Druga vrsta: Da ostanu Allahovi, azze ve dželle, propisi onakvi kakvi su, da se formira snaga koja će te propise sprovoditi te da se sve presude vraćaju njemu (Šerijatu), ali dođe neki sudija i presudi drugačije nego što mu nalažu propisi Šerijata, tj. presudi po onome što Allah nije objavio.
Ovaj ne izlazi iz tri situacije:
1 – da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je taj zakon bolji i korisniji za ljude od Allahova zakona, ili da vjeruje da su jednaki ili pak smatra da je dozvoljeno da sudi po drugim zakonima osim onim što je Allah objavio, to je kufr. Sudija je u ovom slučaju izašao iz vjere jer on nije zadovoljan Allahovim propisima i nije Ga učinio sudijom među robovima.
2 – da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je Allahov zakon bolji i korisniji za čovječanstvo, ali nije presudio po njemu osjećajući da je grješnik prema Allahu, subhaneh, ali je to uradio iz želje da naudi i nepravdu učini onome kome presuđuje zbog nekog neprijateljstva među njima (zulumćar). Ovakav sudi po nečemu drugome a ne po onome što Allah objavljuje ne iz mržnje ili preziranja Allahova propisa niti što ga želi zamijeniti, niti vjeruje da je taj propis koji je donio bolji od Allahova niti je njemu sličan niti smatra da je dozvoljeno suditi time, nego je želeći nauditi onome kome treba da izrekne presudu presudio nečim što Allah nije objavio. U ovoj situaciji ne kažemo da je ovaj sudija nevjernik već kažemo da je zulumćar, agresor i nepravedan.
3 – da presudi po onome što Allah nije objavio vjerujući da je Allahov zakon bolji i korisniji za Njegove robove i da je on tom presudom grješnik prema Allahu, azze ve dželle, ali je time presudio zbog prohtjeva njegove duše ili koristi koja se vraća njemu ili onome kome je donijeta presuda ovo je fisk i izlazak iz pokornosti Allahu, dželle še’nuh”
U toj fetvi je takođe prenijet govor šejha Muhammeda ibn Ibrahima, rahimehullahu teala, koji kaže: „Što se tiče onih po pitanju kojih je rečeno mali kufr ako presude drugim propisom osim Šerijata uz vjerovanje da je griješan i da je Allahov propis istina, to se odnosi na one koji to učine jednom ili nekoliko puta. A što se tiče onoga koji učini ova izmišljena pravila zakonom kojem je obaveza pokoriti se, to je nevjerstvo (kufr) pa makar i rekli da su pogriješili i da je Šerijat pravedniji.” (Fetava Muhammed ibn Ibrahim 12/280)”
Takođe, još davno smo preveli fetvu šejha Ali Hudajra koji pojašnjavajući razliku između tešri’a (zakonodavstva) i ne suđenja po onome što je Allah objavio, kaže: “Što se tiče tešri’a – zakonodavstva (tj. propisivanja zakona oprečnih Šerijatu), to je veliki kufr bez ikakvog detaljnog pojašnjenja, i on predstavlja veliki kufr u djelu. Neće se gledati u ubjeđenje osobe. Uzvišeni kaže: “Zar oni imaju ortake – šureka’ koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?”
A što se tiče suda po onome što Allah nije objavio, tu ima detaljnog pojašnjenja:
– Ako presudi iz strasti i prohtjeva u određenim pitanjima onda je to mali kufr. Zbog hadisa. “Ima tri vrste kadija: dvojica u Vatri a jedan u Džennet…” Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo kadiju koji je džahil i kadija koji sudi iz prohtjeva, a ovo zadnje je dokaz našoj meseli. Hadis bilježe ehlu sunen (tj. Tirmizi , Ebu Davud , Nesai i Ibn Madže, op.prev.).
– A ako presudi donoseći zakon, sistem, običaj, i tome slično od stvari koje su oprečne Šerijatu, onda je to veliki kufr.” [Završen citat iz fetve šejha Alija Hudajra]
Da situacija bude još čudnija mi smo držeći predavanja o upozorenju na pretjerivanju u tekfiru naslovili zasebnu grešku u tekfiru: “Nepravljenje razlike između suda po onome što Allah nije objavio, s jedne, i ostavljanja nečega od Allahova suda, ponekad u određenom slučaju, kao grijeh, s druge strane”, u kojoj smo pojasnili da u određenim vidovima ne suđenje po onome što je Allah objavio može biti mali kufr, kao odgovor na grešku onih koji tekfire onoga ko ne sudi po onome što je Allah objavio u svakoj situaciji.
Ne želim dalje navoditi citate koji jasno ukazuju da mi u ovoj meseli pravimo tefsil (detaljno pojašnjenje) kako se ne bi oduljilo. Cilj je ukazati Zijadu da su njegove riječi: “I četvrto, ono mišljenje koje su oni uzeli i gotovo, a to je, da je samo nesuđenje kufr, izvodi iz islama, bez detalja”, nažalost još jedna neistina, nepravednost i potvora na nas.
Nakon što smo pojasnili da nesuđenje po onome što je Allah objavio može biti i mali kufr a ne samo veliki, možda će neko reći: Dobro, zašto onda to nisi spomenuo u svom predavanju „Jesmo li mi tekfirovci”, već si, kada si govorio o nevjerstvo arapskih vladara, taguta, generalizovao i rekao da ih tekfirimo zbog toga što ne sude po onome što je Allah objavio?
Odgovor bi glasio: Zato što danas kod ovih taguta nemamo onaj vid nesuđenja po onome što je Allah objavio a koji je mali kufr. Ono što je danas prisutno jeste bacanje Allahova šerijata za leđa, mijenjanje šerijatskih propisa za laičke kao i propisivanje zakona oprečnih Allahovoj vjeri što predstavlja veliki kufr koji izvodi iz vjere, što ćemo vidjeti kroz citate uleme koje ćemo kasnije spomenuti.
Iz prethodno citiranih fetvi šejha Usejmina i šejha Alija Hudajra vidjeli smo kada nesuđenje po onome što je Allah objavio biva mali kufr, a to je da vladar ili sudija, koji u osnovi sudi po Šerijatu, a u određenim situacijama zbog strasti i prohtjeva ne presudi po onome što je Allah objavio. Tim fetvama dodajemo sljedeće citate i fetve islamskih učenjaka:
Ibnul Kajjim, rahimehullahu teala, nakon što je spomenuo razilaženje oko toga kada nesuđenje po onome što je Allah objavio biva veliki a kada mali kufr, kaže: “Ispravno je da nesuđenje po onome što je Allah objavio obuhvata i veliki i mali kufr shodno stanju hakima (vladara, sudije). Pa ako vjeruje u obaveznost suđenja po onome što je Allah objavio u toj konkretnoj situaciji ali ga ostavi (sud po Allahovoj knjizi) iz nepokornosti uz priznanje da zaslužuje kaznu onda je to mali kufr.” (Medaridžu es-salikin 1/336)
Sličan ovom govoru je i govor Ibn Ebil Izza el-Hanefija koji kaže: “Nesuđenje po onome što je Allah objavio može biti kufr koji izvodi iz vjere, a može biti i grijeh, veliki ili mali, shodno stanju hakima (vladara, sudije). Ako vjeruje da suđenje po onome što je Allah objavio nije obaveza i da ima pravo da bira, ili omalovažava Allahov propis a zna da je to Allahov propis – to je veliki kufr. A ako vjeruje obavezu suđenja po onome što je Allah objavio u toj konkretnoj situaciji ali ga ostavi priznajući da tim postupkom zaslužuje kaznu i da griješnik onda je to mali kufr.” (Komentar Tahavijeve akide)
Šejh Muhammed ibn Ibrahim, rahimehullahu teala, kaže: „A što se tiče drugog vida nesuđenja po onome što je Allah objavio a koji ne izvodi iz vjere, već smo prethodno spomenuli da tefsir Ibn Abbasa o riječima Uzvišenog:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ
„A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (Maide , 44)
obuhvataju ovaj vid nesuđenja onda kada je Ibn Abbas rekao: “Kufr mimo kufra”, i “Nije kufr kojeg vi shvatate” (tj. nije veliki kufr), a to je u situaciji kada ga njegova strast i prohtjev navedu da u određenoj situaciji ne presudi po onome što je Allah objavio, ali vjeruje da je propis Allaha i Njegova Poslanika istina i priznaje da je griješan i da je skrenuo sa upute. Ovakav postupak iako ga ne izvodi iz vjere opet predstavlja veliki grijeh, veći od zinaluka, pijenja alkohola, krađe, lažne zakletve, i drugih grijeha. To zbog toga što je grijeh kojeg je Allah u svojoj Knjizi nazvao kufrom, veći od grijeha kojeg nije nazvao kufrom.” (Tahkimul kavanin, 7)
Šejh Bišr ibn Fehd el-Bišr, hafizahullahu teala, kaže: “Ova mesela – mesela nesuđenja po onome što je Allah objavio – predstavlja opći belaj u muslimaskim zemljama, stoga ulema i studenti trebaju pojasniti propise ljudima u ovoj meseli kako bi ljudi znali propis ovih šejtana koji su se okačili na vratove muslimana te im sude francuskim ili švicarskim zakonom, da bi (ljudi) znali da to predstavlja suprostavljanje Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da je to kufr u Uzvišenog Allaha. Nesuđenje po onome što je Allah objavio se dijeli na dvije vrste: Prva vrsta je veliki kufr koji izvodi iz vjere a drugi predstavlja grijeh. Što se tiče one vrste koja je grijeh poput onoga ko u određenoj meseli presudi onim što je oprečno Allahovom sudu, zbog strasti, mita i tome slično. Takav je počinio krupnu stvar ali ona ne doseže na stepen kufra koji izvodi iz vjere.” (Iz knjige Govor uleme i daija o riddetu onoga ko promijeni šerijat od tagutskig vladara str. 140)
Šejh Sulejman el-Ulvan, hafizahullahu teala, kaže: “Kada bi ova predaja i bila vjerodostojna (tj. riječi Ibn Abbasa “kufr dune kufr”, onda je skupina učenjaka nju spustila na posebna pitanja koja ne potpadaju pod pitanje tešri’a – zakonodavstva, niti pod pitanja mijenjanja šerijatskog propisa za drugi, već potpada pod pitanja u kojima se ostavlja sud (po šerijatu) zbog prohtjeva, ali se ne radi o zakonodavstvu jer je ono samo po sebi kufr.” (Šerhu tedžridi et-tevhid)
Šejh Salih Munedždžid, kaže: “A što se tiče pitanja, kada nesuđenje po onome što je Allah objavio biva malim kufrom koji ne izvodi iz vjere, odgovor je da vladar ili kadija svojim nesuđenjem po onome što je Allah objavio čini mali kufr koji ne izvodi iz vjere onda kada u određenoj situaciji presudi po onome što je Allah objavio zbog prohtjeva, strasti, ulagivanja određenoj osobi, mita i tome slično, uz vjerovanje obaveze suđenja po onome što je Allah objavio i da je njegov postupak grijeh, haram i masijet (nepokornost). (http://www.islam-qa.com/ar/ref/974)
Šejh Abdur-Rahman Mahmud, hafizahullahu teala, od savremenih učenjaka iz Rijada, nakon što je u svojoj knjizi “El-hukmu bi gajri ma enzelellah”, spomenuo stanje u kojima nesuđenje po onome što je Allah objavio biva mali kufr kaže: “Kroz govor učenjaka i razmatranjem šerijatskih tekstova postaje jasno da nesuđenje po onome što je Allah objavio, a koje je mali kufr, biva takvo (mali kufr, op.rec) uz sljedeće uvjete:
a) Da vlada islamski šerijat, da je osnova suđenja izgrađena na Allahovoj Knjizi i sunnetu, da vladar ili kadija to priznaje i prihvata, bez negiranja, poricanja ili ohalaljivanja, bez obzira radilo se o toj konkretnoj situaciji u kojoj je presudio oprečno Allahovom sudu ili nekoj drugoj.
b) Da to bude u konkretnim situacijama a ne u opštim stvarima koje se nameću i obavezuju svim ljudima tako da to postane opći zakon.
c) Da priznaje da je Allahov sud istina, i da nije dozvoljeno suditi nečim drugim, tako da ostavljanjem Allahova suda u toj konkretnoj situaciji priznaje da je nepokoran i da je počinio grijeh. A kada bi vjerovao da je taj njegov sud dozvoljen ili da on (zbog nesuđenja po šerijatu u toj situaciji) nije grešan onda njegov kufr ne bi bio mali.” (El-Hukmu bi gajri ma enzelellah, 213)
Nakon ovih citata i govora uleme pitamo: Jesu li vladarii današnjice ovakvi kakve ih opisuju ovi učenjaci? Da li u njihovim zemljama u osnovi vlada šerijat i njegovi propisi? Ostavlja li se kod njih sud po onome što je Allah objavio u konkretnim i određenim situacijama, ili se pak ostavlja u velikom i malom, krupnim i stinim stvarima? Priznaju li današnji vladari da su griješni nesuđenjem po onome što je Allah objavio ili pak to nazivaju pravdom? Da li današnji vladari koji se pozivaju na islam i šerijat ostavljaju sud u određenim situacijma bez propisivanja drugih zakona umjesto tog šerijatskog?
Ne ništa od pomenutog, već da bi situacija bila još gora od toga da oni ne sude po onome što je Allah objavio u određenim situacijama, oni mijenjaju Allahov šerijat za tvorevinu ljudskih zabluda, propisuju zakon oprečan Allahovom šerijatu, ohalaljuju haram (dozvoljavaju zabranjeno), oharamljuju halal (zabranjuju dozvoljeno) i vlast daju ljudima i parlamentu a ne Uzvišenom, subhanehu ve teala.
Mi smo neke od tih primjera njihova zakonodavstva spomenuli u svom prvom odgovoru Zijadu ali je on preletio preko njiih i nije ih ni izbliza spomenuo, a morao je to uzeti u obzir jer je to glavni razlog radi kojeg smo protekfirili današnje tagute svejedno radilo se o arapskim ili našim “domaćim”. Neću ponavljati pomenute primjere jer bi se to odužilo, već ću navesti druge primjere njihova mijenjanja Allahovih propisa, propisivanja onoga što je Allah zabranio, ohalaljivanja harama i oharamljivanja halala i zakonodavtsva oprečnog šerijatu.
Arapski zakonici i primjer zinaluka:
a) Egipatski zakonik
U Egipatskom zakonu za zinaluk se kažnjava samo oženjeni i udata, što se tiče neoženjenog i neudate oni se ne kažnjavaju osim ako su saučesnici oženjenom i udatoj u zinaluku. Propisivanje samo ove stavke je dovoljna da čovjeka izvede iz vjere a kamoli kad se uz nju dodaju sljedeće stvari: Udata žena se kažnjava zbog zinaluka bez obzira gdje ga počinila dok se oženjeni kažnjava zbog zinaluka samo ako ga počini u svom boravištu, tj. svojoj vlastitoj kući ili iznajmljenom stanu.
Ovo znači da ako bi muž otišao i učinio npr. zinaluk u javnoj kući, ili nekom drugom mjestu koje nije mjesto njegova prebivanja, i protiv njega posvjedoče četiri svjedoka, u egipatskom zakonu ne bi bio kažnjen.
Sljedeća stvar a to je da se zbog zinaluka neće podići sudski postupak osim tužbom od strane žene čiji je muž počinio zinaluk ili od strane muža čija je žena počinila zinaluk. U suprotnom, zbog počinjenog zinaluka se neće podići sudski postupak.
Nakon toga muž ima pravo da podigne optužbu protiv svoje žene koja je počinila zinaluk, može i stopirati kaznu koja joj je određena zbog njenog zinaluka pa makar i postupak bio završen. Isti je slučaj i sa ženom čiji je muž počinio zinaluk.
I na kraju pogledajte “šerijtaske” kazne egipatskog zakona za zinaluk: Muž se zbog počinjenog zinaluka kažnjava najviše 6 mjeseci zatvora, i on i žena sa kojom je počinio zinaluk, dok se udata žena koja je počinila zinaluk ne kažnjava više od dvije godine zatvora, ona i čovjek sa kojim je počinila zinaluk. Detaljnije o ovome pogledaj egipatski zakonik o kažnjavanju za zločin zinaluka od 273 do 276 tačke.
Svaka od pomenutih stvari predstavlja kufr koji sam po sebi izvodi iz vjere jer se ovdje radi o mijenjanju šerijatskog propisa, propisivanju drugog propisa umjesto šerijatskog i ohalaljivanju onoga što je Allah zabranio.
Prisjetimo se ovdje riječi šejha Usejmina koje smo spomenuli a koji govoreći o tome kada je ne suđenje po onome što je Allah objavio veliki kufr, kaže: “Da se poništi Allahov propis i na njegovo mjesto stavi tagutski propis. Tako da se gase Šerijatski propisi među ljudima a na njihovo mjesto stavljaju propisi koje je izmislio čovjek poput onih koji uklanjaju Šerijatske propise u međuljudskim odnosima a na njihovo mjesto stavljaju ljudske zakone. Ovo je, nema sumnje, mijenjanje Allahovog, subhanehu ve te’ala, zakona što je kufr (nevjerstvo) koje izvodi iz vjere jer je takav sebe stavio u poziciju Stvoritelja dajući sebi za pravo da propisuje nešto što Allah nije objavio čak i da uvede jedan propis i učini ga da bude ono čime će se suditi među ljudima, jer Allah, dželle še’nuh, je to nazvao širkom”
Kaže šejhul islam Ibn Tejmije: “Kada čovjek ohalali haram oko kojeg postoji konsenzus, ili oharami halal oko kojeg postoji konsenzus, ili promjeni šerijtaski propis oko kojeg postoji konsenzus, postaje kafir i otpadnik po slaganju svih pravnika.” (Medžmu’ul fetava, 3/267)
Ibn Kesir, rahimehullahu teala, kaže: “Ko ostavi jasan šerijat objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, pečatu svih vjerovjesnika i sudi derogiranim šerijatom postao je nevjernik pa kakav je tek slučaj sa onim ko sudi Jasikom i njemu daje prednost nad šerijatom?! Onaj ko to uradi postao je kafir po konsenzusu muslimana.” (El-Bidaje ven-nihaje, 14/119)
Poznati mufessir El-Kasimi, rahimehullahu teala, u svom tefsiru kod riječi Uzvišenig:
وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ
„A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (Maide , 44)
kaže: „Kufr je ovde vezan za samo ostavljanje suđenja po onome što je Allah objavio, a kakav je tek slučaj kad se tome doda sud koje je oprečnan Allahovom.” (Mehasinu et-te’vil)
Ibn Hazm, rahimehullahu teala, kaže: „Ko vjeruje da neko može nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oharamiti ono što je bilo halal do njegove smrti (tj. smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellm), ili oharamiti nešto što je bilo halal do njegove smrti, ili obavezati šerijatsku kaznu koja nije bila obavezna do njegove smrti, ili propisati zakon koji nije bio u njegovom životu, takav je kafir i mušrik.” (El-Ihkam, 1/73)
I kaže Ahmed Šakir, rahimehullahu teala: „Zar je dozvoljeno u Allahovom šerijatu da muslimani u svojim državama sude zakonodavstvom uzetom od ateističke i mušričke Evrope? Zakonodavstvom u kojem su strasti i zabludjela mišljenja, a kojeg mijenjaju kako hoće i onaj ko ga je postavio nije vodio računa hoće li se poklopiti sa islamskim šerijatom ili ne? Muslimani nisu nikada – shodno našem znanju – bili ovako iskušani u svojoj historiji osim u vremenu tatara, a predstavljao je je najgori period zulma. Međutim pored toga muslimani mu se nisu pokorili, već je islam savladao tatare i uveo ih u okrilje šerijata… Vidite li taj snažni opis hafiza Ibn Kesira u 8. hidžretskom stoljeću laičkog zakona kojeg je postavio neprijatelj islama Džingishan? Zar ne vidite kako tim opisom Hafiz opisuje stanje muslimana danas u 14. stoljeću? Osim što je razlika u tome da je u to vrijeme to bilo prisutno kod posebne skupine vladara koje je vrijeme brzo pregazilo te su se utopili u šerijatu i nestao je trag njihova djela. A muslimani su danas u još gorem stanju i još većeg zulma i zalama (tmine). Većina islamskog ummeta se danas gotovo utopila u ove zakonike koji su oprečni šerijatu a koji u mnogome naliče Jasiku kojeg je postavio čovjek nevjernik očita nevjerstva. Ovi zakoni koje postavljaju ljudi koji se pripisuju islamu, zatim ih uče muslimaska djeca i ponose se time i roditelji i sinovi, te se vraćaju na taj savremeni Jasik i omalovažavaju one koji im se suprostavljaju u tome i opisuju one koji ih pozivaju da se drže njihove vjere i šerijata da su zaostali i kruti i tome sličnim pogrdnim nadimcima. Oni zavlače svoje ruke u ono što je ostalo od islamskog šerijata pa žele i njega promijeniti u svoj Jasik; nekada blagošću, nekada spletkama i prevarama, a ponekad onim što imaju u svojim rukama od moći i vlasti, i jasno govore, bez stida kako žele odvojiti vjeru od države. Pa da li je, nakon ovoga, dozvoljeno ijednom muslimanu da prigrli ovu novu vjeru, tj. vjeru novog zakonodavstva? Zar je dozvoljeno čovjeku muslimanu da bude sudija u okrilju ovog savremenog Jasika, da radi po njemu i da ostavi Šerijat jasni? Ne mislim da ima čovjeka koji je musliman koji zna svoju vjeru i vjeruje u nju u cjelini i u detaljima, vjeruje da je Kur’an koji je objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jasan i da mu ne dolazi zabluda ni preda ni straga, i da je pokoravanje njemu i Poslaniku koji je došao s njim kategorička obaveza u svakom stanju, ne mislim osim da bi takav bez dvoumljenja i dvosmislenosti rekao da je sudstvo u takvoj situaciji batil u osnovi. Stvar po pitanju ovih laičkih zakona je jasna poput sunca a to je: očit kufr u kojem nema skrivenosti niti vrdanja, i nema opravdanja nikome ko se pripisuje islamu, ma ko on bio, da radi po njima, da im se pokorava ili podržava. Neka se svaki čovjek pripazi za sebe a svako će zbog sebe biti obračunat.” (Umdetu et-tefsir, str. 171)
Šejh Šenkiti, rahimehullahu teala, kaže: „Na osnovu ovih nebeskih tekstova postaje kristalno jasno da oni koji slijede laičke zakone koje je šejtan propisao na jeziku njegovih evlija, a koji su oprečni onome što je Allah propisao na jeziku svojih vjerovjesnika, da u njihov kufr i širk neće sumnjati osim onoga koga je Allah oslijepio od svjetla objave.” (Advaul bejan, 83)
Šejh Sulejman el-Ulvan u komentaru knjige Tedžridu et-tevhid od Makrizija kaže: „Ima li većeg širka od širka današnjih zakonodavaca koji anuliraju Allahov šerijat, pa se time nisu zadovoljili već u zamjenu za njega uzeli mišljenja jevreja, kršćana i sekularista, pa se opet ni time nisu zadovoljili već te zakone sprovode u islamskim društvima, pa se opet time nisu zadovoljili pa štite te zakone, pa se opet nisu zadovoljili pa napadaju i ubijaju one koje ih savjetuju ili napadaju njihove džahilijjetske sisteme i zakone.” (Šerhu tedžridi et-tevhid)
I kaže isto tako: „Učenjaci su složni po pitanju kufra vladara koji zamijeni Allahov šerijat, koji postavi laičke zakone umjesto Allahovog suda i suda Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Dželesatul jevmijje, str. 17)
Završavam ove odabrane citate uleme, kojih je inače puno a mi ih zbog kratkoće vremena ne možemo sve spomenuti, citatom šejha Muhammeda Saliha el-Munedždžida, koji kaže: „Propisivanje laičkih zakona koji su oprečni Allahovom sudu i sudu Njegova Poslanika, po pitanju krvi, časti i imetka, predstavlja veliki kufr koji izvodi iz vjere. U to nema nikakve sumnje niti u tome ima razilaženja među islamskim učenjacima. To zbog toga što takvo zakonodavstvo predstavlja suprostavljanje Allahu u Njegovom sudu i oprečnost Njegovom šerijatu. Uzvišeni kaže:
أَمْ لَهُمْ شُرَكَاء شَرَعُوا لَهُم مِّنَ الدِّينِ مَا لَمْ يَأْذَن بِهِ اللَّهُ
“Zar oni imaju ortake koji im u vjeri propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio.” (Šura, 21)
…kako da zakonodavstvo koje je oprečno Allahovom šerijatu ne bude kufr kad neminovno mora sadržavati ohalaljivanje harama, oharamljivanje halala, ili davanje prava na to zakonodavcima, tako da mogu ohalaliti šta žele i zabraniti šta žele. Ono na čemu se složi njihova većina to je obaveza sprovesti i kažnjava se onaj ko se tome (njihovoj odluci) suprostavi, a to je vrhunac kufra.”
Fetva šejha preuzeta sa njegovog sajta
http://www.islam-qa.com/ar/ref/118135/%D9%82%D9%88%D8%A7%D9%86%D9%8A%D9%86
Vratimo se primjerima mijenjanja Allahova šerijata, ohalaljivanju harama i oharamljivanju halala, kao i propisivanju zakona oprečnim šerijatu kroz savremene jasike savrmenih džingishana.
b) Alžirski zakonik je po pitanju zinaluka gotovo u potpunosti isti, tako da ga nećemo ni spominjati. Razlog radi čega su ova dva zakona gotovo podjenaki jeste što su i jedan i drugi preuzeti iz francuskog zakonika a poznato je da su i Alžir i Misr (Egipat) bile francuske kolonije.
c) Što se tiče marokanskog zakona on za razliku od egipatskog i alžirskog propisuje kaznu za zinaluk neoženjenog i neudate s tim što normalno ta kazna nije bičevanje kako stoji u Šerijatu već zatvor od jednog mjeseca pa do godinu dana .Dok za zinaluk oženjene i udate propisuje kaznu od godinu do dvije.
d) Kuvajtski zakon u 195. tački kaznenog prava za zinaluk kojeg počini oženjeni ili udata propisuje kaznu koja ne smije proći 5 godina zatvora. U 186. tački pomenutog prava stoji: „Ko bude imao odnos sa ženom protiv njene volje bez obzira da li to bilo pod prisilom, prijetnjom ili hiletom kažnjava se kaznom koja ne smije preći 15 godina zatvora. Na to se može dodati i novčana kazna čiji iznos ne smije preći 15 000 dinara. A ako je počinioc djela iz porodice one nad kojom je počinjen zločin, ili je od onih kojima je data odgovornost njenog čuvanja, ili ima vlasti nad njom ili je sluga kod nje onda je kazna doživotni zatvor.”
e) Katarski zakonik u kaznenom pravu tačka br. 281 predviđa kaznu od maksimum 7 godina za onoga ko učini zinaluk sa djevojkom koja je napunila 16 godina pod uvjetom da zinaluk nije učinjen pod prisilom, prijetnjom ili hiletom. Ista kazna je i za djevojku ako je zinaluk počinila dobrovoljno. Ukoliko pak djevojka nije napunila 16 godina i zinaluk bude izvršen pod prisilom, prijetnjom ili hiletom onda je kazna doživotni zatvor.
f) U kaznenom pravu Bahrejna pod 344. tačkom stoji: „Ko opći sa ženom bez njene dozvole biće kažnjen zatvorom.” U 345. Tački stoji: „Kažnjava se kaznom koja ne prelazi 20 godina ko bude općio sa djevojkom koja je napunila 14 a nije navršila 16 godina ukoliko je to bilo sa njenim pristankom.” Ukoliko je pak djevojka navršila 16 godina a nije navršila 21 godinu onda njihov zakonik propisuje kaznu od maksimum 10 godina zatvora.
g) Zakon Ujedinjenih Arapskih Emirata propisuje kaznu od najviše 10 godina za onoga ko pod prisilom ili prijetnjom izvrši zinaluk, a ako djevojka ima manje od 18 godina onda kazna ne smije biti ispod 10 godina. Pogledaj 364. tačku njihovoh zakonika.
h) Što se tiče jordanskog zakonika, jordanski parlament se nije zadovoljio svojim prethodnim zakonom u kojem su počinioci zinaluka uz međusobnu saglasnost bili kažnjavani od jedne do tri godine već su u januaru ove godine tu kaznu htjeli ublažili na kaznu između 6 mjeseci do dvije godine. Ukoliko se radi o oženjenom ili udatoj koji počine blud u svojoj kući onda je u tom slučaju kazna trebala biti ublažena sa tri na dvije godine. Nakon toga, parlament je poništio tu odluku zbog nezadovoljstva velikog broja udruženja i građana.
i) Sirijski zakonik u 473. tački zakonika propisuje kaznu od 3 mjeseca do dvije godine za zinaluk.
j) Libijski zakon propisuje kaznu koja ne smije proći 10 godina.
k) U Libanonskom zakoniku u 478. tački kaznenog prava stoji: „Žena koja počini zinaluk se kažnjava zatvorom od tri mjeseca do dvije godine. Isti kaznu dobija i onaj s kim je počinila blud ukoliko je oženjen. Ukoliko nije oženjen onda je njegova kazna od tri mjeseca do jedne godine.” U 488. tački stoji: „Ukoliko muž počini zinaluk u bračnoj kući onda se kažnjava zatvorom od tri mjeseca do godinu dana.” A u 489. tački stoji: „Nije dozvoljeno pokrenuti postupak za činjenje zinaluka osim žalbom od strane muža.”
l) U Tunisu se zbog zinaluka kažnjava sa minimum tri mjeseca zatvora.
m) Omanski zakonik u 225. tački isto tako propisuje kaznu od minimum tri mjeseca zatvora za muškarca ili ženu koji su počinili zinaluk a koji nisu oženjeni, dok oženjenog slijedi kazna od godinu do tri godine.
n) Irački zakonik u 377. tački takođe propisuje kaznu zatvorom bez preciziranja njenog trajanja
o) Što se tiče Palestine, njihov zakonik ranije nije kažnjavao zbog zinaluka da bi nakon toga došao Hamas i propisao kaznu za činjenje zinaluka, s tim što ta kazna nije onako kako to propisuje Šerijat. Tako da je Hamas u stvari zamijenio jedan nevjernički sud drugim isto tako nevjerničkim sudom.
Među arapskim zemljama nisam našao da neka od njih bar u svom zakoniku za zinaluk oženjenog propisuje šerijatsku kaznu osim 3 zemlje: Sudan, Jemen i tzv. Saudija.
Sudanski zakon, nakon što je propisao šerijatsku kaznu za zinaluk je izuzeo Južnu pokrajinu rekavši: „Ko počini zinaluk u južnoj pokrajini kažnjava se kaznom zatvora koja ne smije preći godinu dana, ili novčanom kaznom ili i jednom i drugom kaznom.”
Međutim, pored toga, sudanski zakonik sadrži nekoliko stvari koje su oprečne Šerijatu, kako je to ukazala rabita Sudanskih učenjaka u proglasu o najopasnijim stavkama Sudanskog zakonika, a to su:
– El-muvatane, tj. izjednačavanje prava i obaveza između svih ljudi bez obzira radilo se o muslimanima ili kafirima na osnovu zajedničkog življenja u državi
– Izvori zakonodavstva, na taj način što pored Šerijata sudanski zakon u izvor zakonodavstva svrstava i konsenzus naroda
– Opovrgavanje kazne riddeta…
Što se pak tiče Jemena iako je primjer kazne za zinaluka u skladu sa Šerijatom bar kada je o papiru riječ, pored toga jemenski zakonik ima drugih tačaka koje se suprostavljaju Šerijatu. Evo nekih primjera:
– 195. tačka glasi: „Kažnjava se zatvorom u maksimalnom roku od 5 godina, ili novčanom kaznom onaj ko se ismijava ili omalovažava vjeru islam.” Kazna za ismijavanje islamom i njegovim propisima je u šerijatu ubistvo dok jemenski zakonik propisuje kaznu zatvorom ili novčanu kaznu.
– 260. tačka glasi: „Kažnjava se zatvorom od najviše 5 godina ili novčanom kaznom svako ko namjerno izvitoperi mushaf tako da iskrivi njegovo značenje želeći time da naruži vjeru.”
A koliko je jemenskom zakonu stalo do vjere i koliko „poštuje” vjeru najbolje govori sljedeći primjer: Naime u 7 tački zakonika stoji: „Svako ko skine, ili na bilo koji način omalovaži i oskrnavi državnu zastavu jemenske republike ili zastavu neke od stranih država iz mržnje ili omalovažavanja jemenske vlasti ili vladi tih država, i to uradi javno ili na javnom mjestu kažnjava se zatvorom čije trajanje ne smije proći godinu dana ili novčanom kaznom koja neće preći 10 000 rijala.”
To je za onoga ko, dakle, oskrnavi jemensko parče platna ili neko drugo parče platna drugih država pa makar se radilo o platnima koje nose simbol kršćanstva iako je dobro poznato da Poslanik, salllallahu alejhi ve sellem, ne bi ostavljao stvari u obliku krsta a da ih ne bi izobličio i izmijenio njihov oblik.
A šta je sa onim ko oskrnavi Allahovu kuću? Kolika je njegova kazna u jemenskom zakonu? To nam pojašnjava 261. tačka u kojoj stoji: „Kažnjava se zatvorom čije trajanje ne smije proći godinu dana ili novčanom kaznom koja neće preći 2 000 rijala, onaj ko oskrnavi i obeščasti mesdžid”.
Dakle, 10 000 rijala za skrnavljenje zastave sa obilježjem krsta a 2 000 rijala za skrnavljenje mesdžida!!
To je samo jedan primjer mijenjanja Šerijata od strane arapskih vlada koji sam po sebi izvodi iz vjere jer se radi o zakonodavstvu koje je oprečno šerijatu. Pa gdje su tek ostali primjeri, primjer propisivanja kazne za krađu, potvoru, uzimanje kamate (ako se uopšte i spominje kao haram u njihovim zakonicima), potvore, pijenja alkohola, riddeta (odmetništva) i drugih šerijatskih propisa koji su izvitopereni i zamijenjeni za čiste šerijatske propise?!
Allah se smilovao šejhu, šehidu – takvim ga smatramo a Allah najbolje zna – Abdullahu Azzamu koji kaže: „Oni koji propisuju mimo onoga što je Allah objavio su kafiri pa makar klanjali, postili i uspostavljali vjerska obilježja, a zakon kojim se sudi u časti, krvi i imetku je taj koji precizira identitet vladara po pitanju kufra ili imana.” (Mefhumul hakimijje fi fikri eš-šehid Azzam, 14)
I kaže: „Niko neće propisati neki laički zakon a da mu kroz glavu neće proći da je taj zakon bolji od Allahova u tom periodu. To je očiti kufr u kojeg neće posumnjati niko od sljedbenika ovog milleta (vjere). Nema nikakve razlike između onoga ko kaže da sabah namaz ima tri rekata i onoga ko kaže da je kazna ubice godina dana zatvora. Nema nikakve razlike između onoga ko kaže da je kazna zinalučara zatvor 6 mjeseci i onoga ko kaže da je post mjeseca ramazana zabranjen ljudima.” (Mefhumul hakimijje fi fikri eš-šehid Azzam, 14)
Prethodio je i citat šejha Ali Hudajra koji kaže: „Učenjaci Nedždanske dawe su od vremena šejha Muhammeda ibn Abdil Vehhaba pa do dan danas složni, bez izuzetka, da se ne opravdava širkom u velikom džehlu. Onaj ko zakolje u nečije drugo ime, ili traži pomoć od mrtvih, ili posveti bilo koji vid ibadeta nekom drugom mimo Allahu, ili učestvuje u zakonodavstvu – oni ga nazivaju mušrikom pa makar bio džahil, muteevvil ili mukallid (slijepi sljedbenik).”
Iz svega navedenog vidimo da je mesela zakonodavstva koju danas u velikoj mjeri upražnjavaju vladari u muslimanskim zemljama, mesela oko kojeg nema razilaženja među ulemom ehli sunneta, tj. da se radi o velikom širku i kufru. Stoga se postavlja pitanje: Zbog čega Zijad kad god se govori o kufru vladara današnjice i kao glavni dokaz navodi mesela zakonodavstva koju smo spomenuli, zbog čega ostavlja tu meselu po strani i pojašnjava meselu nesuđenja po Allahovom zakonu u kojoj ima detalja i koja može biti i veliki i mali kufr?!
Ono radi čega smo mi prvenstveno protekfirili vladare jeste prva stvar i ako vjerujemo da su postali nevjernici i zbog druge stvari zato što se ne radi o nesuđenju šerijatom u konkretnim situacijama i meselama, kako to spominju učenjaci kroz citate koje smo spomenuli o tome kada nesuđenje po Šerijatu biva mali kufr, već sude u velikom i malom mimo Šerijata a suđenje Šerijatom su sveli na meselu nasljedstva i braka. Uz to nijednim gestom niti postupkom ne vidimo da vladari osjećaju da su krivi tim svojim postupkom, da zaslužuju kaznu, naprotiv oni svoje zakone nazivaju pravdom, kažnjavaju svakog ko se njima suprostavi i prekrši ih, i obavezuju ljude na suđenje tim zakonima. Pa, da li je to stanje osobe koja osjeća da je griješna i koja zaslužuje kaznu sbog svog postupka?!
Šejha Salih Munedždžid, navodeći konkretne primjere velikog kufra u ne suđenju po onome što je Allah objavio, kaže:
– Uklanjanje šerijata i poništavanje rada po njemu, kao što je uradio Kemal Ataturk u Turskoj
– Ukidanje šerijatskih sudnica
– Nametanje laičkog suda radi presuđivanja među ljudima, poput italijanskog, francuskog, njemačkog i drugih laičkih zakona, ili njihovo miješanje sa Šerijatom kao što je uradio Džingishan sa svojom knjigom Jasik koju je sastavio od više izvora. Učenjaci su ga zbog toga protekfirili.
– Ograničavanje uloge šerijatskih sudnica i njihovo svođenje na sud u meselama braka, razvoda i nasljedstva
– Podizanje laičkih sudnica
– Izlaganje Šerijata na glasanje u parlamentu, što ukazuje da njeno praktikovanje zavisi od mišljenja većine deputata.
– Svrstavanje Šerijata u drugostepeni izvor ili pak u prvostepeni uz postojanje drugih džahilijjetskih izvora. Šta više i njihov govor da je islam glavni izvor zakonodavstva je veliki kufr jer ukazuje na dozvoljenost propisivanja iz drugih izvora.
– Naglašavanje u zakoniku na vraćanje međunarodnom zakonu ili naglašavanje u sporazumima da se u slučaju spora vraća toj i toj džahilijetskoj sudnici ili zakonu.
(http://www.islam-qa.com/ar/ref/974)
Rezime svega što smo spomenuli u ovoj meseli:
1. Propisivanje zakona oprečnog Allahovom šerijatu predstavlja veliki kufr i širk pa makar se radilo o propisivanju jednog propisa oprečnom Šerijatu, poput onoga ko za zinaluk ili krađu propiše zatvor od nekoliko mjeseci ili godina.
2. Ne suđenje po onome što je Allah objavio može biti veliki a može biti i mali kufr.
3. Ne suđenje po onome što je Allah objavio će biti u situaciji kada vladar ili sudija ne presudi po Šerijatu u određenim meselama pod uvjetom da u osnovi vlada i sudi Šerijatom, da priznaje da je zbog nesuđenja po Šerijatu u tim situacijama griješan i da zaslužuje kaznu, da priznaje da je Allahov šerijat bolji u tom i svim drugim propisima.
4. Nesuđenje po onome što je Allah objavio u konkretnim situacijama uz priznavanje da je to grijeh radi kojeg se zaslužuje kazna ne postoji danas kod vladara. Stoga su vlasnici laičkih zakona, džahilijetsih sistema i zakonodavstva, kako kaže šejh Sulejman Ulvan: „Kafiri zbog nesuđenja po onome što je Allah objavio, kafiri zbog mijenjanja Allahova šerijata i kafiri zbog suđenja tim džahilijetskim sistemom.” (Dželesatul jevmijje str.17)
Stoga, nakon ovih citata uleme u ovoj meseli kao i primjera zakonodavstva oprečnog Šerijatu iz zakonika današnjih vladara (a koliko je samo drugih koje nismo spomenuli) kažem: „Zar nije vrijeme da Zijad i daije koje se slažu sa njim u njegovom stavu, prestanu da brane kufr današnjih vladara? Zar nije vrijeme da shvate da je onaj ko ih tekfiri zbog pomenutih stvari postupio shodno Allahovoj knjizi, sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i govoru učenjaka te da će zbog svog stava biti nagrađen kod Uzvišenog Allaha? Zar nije vrijeme da shvate da je etiketiranje tekfirovcima i haridžijama onih koji tekfire vladare zbog pomenutih stvari zulum i nepravda za koju će biti pitani pred Uzvišenim Allahom. Zar nije vrijeme da shvate da svojim postupcima i govorom upadaju u kontradiktornost jer s jedne strane brane tekfir takvih vladara a s druge strane podržavaju – koliko znamo – revoluciju arapskih naroda. Ako je svgnuti egipatski predsjednik bio musliman onda su se Egipćani koji su se pobunili protiv njega postali haridžije zbog pobune protiv legitimnog vladara muslimana. Ako je sadašnji jemenski predsjednik musliman onda morate reći za Jemence koji su se podigli protiv njega da su haridžije. A ako pak kažete da su ovi vladari kafiri stoga oni koji su se pobunili protiv njih nisu haridžije onda vas pitamo: Koja je razlika između svrgnutog egipatskog faraona i sadašnjeg „klimavog” jemenskog predsjedika i drugih predsjednika i kraljeva. Zašto su ovi prvi nevjernici a drugi muslimani, kada gotovo da i nema razlike u njihovim zakonicima i kada svi u manjoj ili većoj mjeri prijateljuju sa kafirima na način koji izvodi iz vjere?
Kaže šejh Sulejman el-Ulvan o onima koji brane vladare zakonodavce: „A što se tiče onih koji opravdavaju ove zakonodavce koji su okrenuli leđa od Allahove vjere, da oni izgovaraju la ilahe illallah Muhammedun resulullah, kažemo: Munafici koji su u zadnjem katu Džehennema izgovaraju šehadet, klanjaju, poste i obavljaju hadž ali im to ne koristi. Oni koji tavafe oko grobova, klanjaju njima i zavjetuju i kolju u njihovo ime izgovaraju šehadet. Oni koji su rekli: ‘Nismo vidjeli poptut ovih naših karija, većih stomaka, lažljivijih jezika i strašljivaca prilikom boja, ciljajući time Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabe, pa je potom sišao Kur’an pojašnjavajući njihov kufr, i oni su izgovarali šehadet, klanjali, postili i borili se na Allahovom putu. Rafidije isna ašerije (dvanaestoimamci) koji psuju ashabe i zagovaraju otpadništvo Ebu Bekra, Omera, Osmana i iznose potvoru na Aišu, takođe izgovaraju šehadet. Sahiri i vračari izgovaraju šehadet. Benu Ubejd el-kaddah (poznati kao fatimije) su izgovarali šehadet, klanjali i gradili mesdžide ali se ummet pored toga složio oko njihova kufra i otpadništva od dini islama. Ovo je stvar koju znaju studenti početnici a kamoli veliki učenjaci. Stoga je oprvdanje za tekfir onih koji su zamijenili Allahov šerijat, zbog toga što oni izgovaraju šehadet, samo obmana, skrivanje suštine, i doprinos u produženju širka na zemlji i ljudskog zakona umjesto Šerijata”. (Dželesatu el-jevmijje, 17)
I kaže isto tako govoreći o razlozima radi kojih određeni ljudi brane današnje vladare pa kaže: „Oko ove vrste (tj. zakonodavstva), se rapravlja veliki broj suvremenika te govore kako je to kufr mimo kufra (tj. mali kufr), a govor onih koji kažu da je to kufr svrstavaju u govor haridžija i brane vladare zakonodavce i opravdavaju ih na način kojim ne opravdavaju nosioce znanja i branitelje tevhida. To može biti iz više razloga:
1. Možda je povod toga strasti i šejtan.
2. Možda je razlog toga džehl o suštini ove mesele i njeno nepoimanje u potpunom obliku.
3. Možda je povod toga irdža (murdžizam), jer određene zabludjele skupine ne tekfire zbog ostavljanja djela udova u potpunosti, a to je mezheb ekstremnih džehmija i murdžija.
4. A možda je razlog toga tevil, tj. da oni u ovoj meseli imaju tevila, to je ono do čega ih je dovelo njihovo znanje i idžtihad, a ako je tako onda su opravdani u tome, pod uslovom da se radi isključivo o idžtihadu i tevilu, ali u takvoj situaciji nemaju pravo da druge optužuju haridžizmom kada se oni (ti koje oni optužuju da su haridžije) pridržavaju Allahove Knjige i konsenzusa kojeg prenose najveći učenjaci. (Šerhu tedžridi et-tevhid)
Na kraju, vrlo je bitno napomenuti da se mora napraviti razlika između zakonodavstva i administrativnog sistema. Zakonodavstvo nije poput administrativnog sistema koji se postavlja radi preciziranja poslova službenika, očuvanja njihovih prava, i određivanja njihovog radnog vremena i odmora, uređuje poslove vezane za trgovinu, trgovačka mjesta, i samu trgovinu, transport, putovanje, vađenje ličnih karti i pasoša, i tome slične stvari, koje je Allah dozvolio svojim robovima da ih uspostave. Allah subhanehu we teala je dozvolio uređivanje, propisivanje i idžtihad u ovim stvarima koje predstavljaju administrativno uređenje, idžtihad, i opće koristi koje je Allah prepustio svojim robovima. U ove stvari potpadaju i t’azir kazne, a to su kazne koje su prepuštene ocjeni kadije ili vladara a nisu hadd kazne, tj. kazne koje su precizirane Šerijatom. Sve to nema veze sa zakonodavstvom kojim se mijenjaju Allhove granice i precizirani propisi, kojim se ohalaljuje haram ili oharamljuje halal.
Šenkiti, rahimehullahu teala, u svojoj knjizi “Advaul bejan” 4/82, kaže: “Napomena: Znaj da se mora napraviti razlika između laičkog sistema čije sprovođenje predstavlja kufr u Stvoritelja nebesa i Zemlje, i sistema čije sprovođenje ne predstavlja kufr.” Pojašnjenjavajući to kažemo: Postoje dvije vrste sistema:
– administrativni
– i zakonodavni.
Što se tiče administrativnog, kojim se cilja preciziranje stvari na način koji nije oprečan Šerijatu, u njemu nema nikakve prepreke, niti se bilo ko suprostavlja takvom sistemu, počevši od ashaba pa nadalje. Omer, radijAllahu anhu, je radio nešto od tih stvari koje nisu bile u vrijeme Allahova Poslanika sallAllahu alejhi we sellem. Tako na primjer, pisao je imena vojnika kako bi znao one koji su prisustvovali bitci i one koji nisu, pored toga što to nije radio Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem. Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem, nije znao za izostanak K’aba ibn Malika iz bitke na Tebuku osim nakon što je stigao na Tebuk. Omer radijAllahu anhu, je također kupio kuću Safvana ibn Umejje i učinio zatvorom u Mekki, pored toga što Poslanik sallAllahu alejhi we sellem, nije to uradio, ni on ni Ebu-Bekr. Ovakve administrativne stvari koje se rade radi preciziranja stvari i poslova, na način koji nije oprečan Šerijatu, ne predstavljaju nikakvu prepreku. Kao što je slučaj sa uređenjem poslova na način koji nije oprečan Šerijatu. U takvom sistemu nema prepreke i on ne izlazi iz okrilja šerijatskih pravila koja vode računa o općim koristima.
Što se tiče zakonodavnog sistema, koji je oprečan Šerijatu Stvoritelja nebesa i Zemlje, njegovo sprovođenje predstavlja kufr u Stvoritelja nebesa i Zemlje.” (Advaul bejan, 4/82)
Autor: prof. Idriz Bilibani
Obrada: www.stazomislama.com