Sestro, nikada te nisam uživo vidjela, ali si mi draga kao da te dugo poznajem.
Hladni Sibir. Mjesto gdje ima malo ljudi i života. Rodila sam se i živjela tamo. Rusija, jako siromašna zemlja. Iako se hvali veličinom, nosi jednu kobnu nit – tišinu i jezu. Puna nevjerstva, siromaštva i praznine.
Živjela sam tamo sve do smrti moga oca. Nakon toga odlazim u Krim s tadašnjim mužem i sinom. Nismo se dobro slagali, pa smo se razišli. Majka je došla da živi sa mnom. To mi je bilo veliko olakšanje.
Da bismo preživjele, radile smo razne poslove, kao na primjer spremanje i prodaja hrane. Borile smo se da nekako preživimo.
Radile smo s jednom muslimankom. Ona nam je često pričala o Bogu. Međutim, nije nas zvala u džamiju, već na predavanja Jehovinih svjedoka.
Duhovnost je kod mene uvijek bila prisutna, posebno u tom periodu. Trebalo mi je oduška i smiraja. Nadala sam se da ću ga negdje naći, jer sam bila pogođena gubitkom oca, a zatim i muža.
Išla sam na navedena predavanja i bila ponosna, srećna i zadovoljna. Predavači su bili ljubazni i puni argumenata koji su tada bili dovoljni. Bilo mi je kao u snu. Srećna i zadovoljna onim što sam iskusila.
Isticala se želja da budem pokorna Bogu. Nisam ni slutila kuda idem, jer još uvijek nisam spoznala Istinu.
Odnos prema islamu u tom periodu života, bio mi je jako čudan, pun predrasuda. Nisam znala, ali ni željela da ga bolje upoznam. Islam mi je bio kao neka hinduistička religija. Pitala sam se da li muslimani uopšte vjeruju u Boga. Tako je tekao moj usamljeni život. Napredovala sam u novom društvu. Čitala mnogo i sakupljala literaturu. Na neki način, bila sam njihov misionar. Borba za boljim uslovima života ne dozvoljava mi da ostanem u Krimu.
Počela sam tražiti bolji posao. Jedna mi je djevojka predložila da odem u Španiju. Nakon dugog razmišljanja, krenula sam ilegalno, preko Bosne, tražeći neki novi svijet “trbuhom za kruhom.”
Put je bio neizvjestan i težak. Stigli smo do Bosne, a odatle je trebalo nastaviti krišom preko šuma. Nisam pristala. Zapitala sam se zašto da ne ostanem u Bosni kada je tako fino. U njoj sam se osjećala prirodno i kao kod kuće. Prijala mi je toplina naroda, koja je kao i kod nas Rusa.
Ostala sam i zaljubila se. Bio je to još jedan razlog zbog kojeg se nisam vratila kući.
Počela sam se odomaćivati u Sarajevu. Novi život, novi ljudi, ali sve nekako pristupačno i poznato. Međutim, sudbina mi nije dozvolila da se nađem u dalekoj Španiji. Brzo sam savladala jezik, nova pravila i počela raditi i boriti se.
Iz Rusije sam donjela pun kofer knjiga religije Jehovinih svjedoka. Muž mi je musliman i bilo mu je čudno što sam ja u toj sekti, ali nije puno obraćao pažnju.
U to vrijeme, moj muž nije bio naročito pobožan. Često smo se raspravljali oko vjere. On ne odustaje da je islam istina, a ja ne dam da se napada moja tadašnja vizija. Konflikti su bili jako zamorni i česti, pa smo odlučili da uđemo u ozbiljnu diskusiju. Neko mora izaći kao pobjednik. Religija je jako važna stvar u odnosima ljudi i ne može se tek tako preći preko tuđeg stava, ma koliko ljubav bila jaka. Ljubav prema religiji je veoma važna i jedinstvena.
Kako ćemo prebroditi novonastalu situaciju? Ne možemo čekati da odgovor sam dođe. Čak sam ga zvala na naša predavanja u Sarajevu. Nije htjeo dolaziti, nikako.
Idemo dalje. Imamo Bibliju i kupićemo Kur’an. Moram mu dokazati da nije u pravu. Nisam voljela islam i Kur’an. Samim tim sam imala više motiva da se borim protiv toga. Bože, kakva sam to bila!
Prije nego smo došli do Kur’ana, kod jednih prijatelja sam naišla na fantastičnu knjigu Trijumf Istine. Nadala sam se da će to biti moj dokaz protiv njega. Pomislila sam da se u njoj sigurno nalaze porazi za islam i njegove zablude. Nikada ne bih rekla da je puno dokaza protiv onoga što sam propovjedala.
Svako večer bismo je čitali. Počela sam sve više da crvenim i samu sebe negiram. Ubrzo sam počela shvatati da ovo nije knjiga koja će potvrditi ono u šta vjerujem. Naprotiv, ona mi je bila dokaz da nastavim preispitivati razmišljanje i vjerovanje.
Sve te godine sam bila ubjeđena da sam sretna kao Jehovin svjedok. Međutim, kasnije sam shvatila da nisam bila u pravu.
Islam nije ono čime sam ga smatrala. To nije hinduistička religija u kojoj se vjeruje u više bogova, životinja. Naprotiv, shvatam da je islam nešto sasvim drugo. Moram ići do kraja i ispitati da li je on zaista Istina i da li vodi Pravim putem.
Na posao sam nosila Kur’an koji sam kupila. Zapazila sam da se spominju Isus, odnosno Isa, alejhisselam, i Abraham, odnosno Ibrahim, alejhisselam, kao i Merjem. Mislila sam da je to potpuno drugačija religija. Podvlačila sam bitne djelove u Kur’anu. Polako sam shvatala istinu. Jedva sam čekala trenutak kada ću imati vremena za čitanje na poslu. Na polovinu čitanja plemenitog Kur’ana, nešto je počelo da se budi.
Jednog dana sam vidjela muslimanke u radnji blizu posla. Otvorila sam vrata i ušla tražeći odgovore. Na zidu sam primjetila nešto napisano arapskim slovima. Šta je to, nisu znale, ali su me upoznale s jednom sestrom koja je znala.
S njom ću se ubrzo upoznati i počeće sve da se mijenja. Počeli su susreti s puno ljudi, koji znaju objasniti, prenjeti i dočarati pravi osećaj ljepote islama u srcu.
Bila sam pozvana na skup, gdje je jedna strankinja, Njemica, trebala da primi islam. Ponudili su joj da postavi pitanja prije nego izgovori Šehadet. Nije ih postavila. Sve joj je, dakle, bilo jasno. Međutim, neko je stalno dizao ruku postavljajući bujicu pitanja. To sam bila ja.
Dobivši odgovore i dokaze, odlučila sam da stanem uz novu muslimanku i primim islam. Niko to nije očekivao, pa ni moj suprug. Uskoro su uslijedili tekbiri, otkriće sreće i suze. Novi, svježi vazduh ispunio mi je pluća. Ostalo je suvišno opisati. Pronašla sam Istinu.
Napredovanje je počelo. Trudila sam se da što više saznam i primjenim u životu. Abdest sam u početku uzimala dugo, klanjala sam po čitav dan, želeći da ispoštujem sve odjednom. Hidžab je bila jedna od tih novih stvari. Kada je jedna sestra čula da sam se pokrila, kupila mi je adekvatnu odjeću.
Natavila sam poštovati naredbe našeg Stvoritelja. Nadam se da ću to raditi i u budućnosti. InšaAllah!
U životu vjernika moraju da se nižu iskušenja. Ona nisu prepreke već način da nas Allah očisti. “Kome Allah hoće dobro, stavi ga na iskušenje.” (Buharija)
Danas živim gradeći porodicu i nadam se da će Allah biti zadovoljan time. Od toga nema ništa ljepše na dunjaluku. Molim Uzvišenog Allaha da moja majka prihvati Istinu, kojoj je tako blizu. Amin!
Želim da i dalje napredujem, hoću da budem što bolji primjer svojoj djeci. Molim Allaha da nas sve sastavi u Džennetu!
Ummu Talha
Iz knjige: ‘Prihvatile su islam kao Belkisa’ (na str: 117-123)