Ona je nekada, prije nas, koračala ulicama Beograda veličajući Allaha. Na neki način mi se čini da je popločala put našim koracima.
“Druže Tito, mi ti se kunemo!…”
Takva ideologija mi se onda, a i nekoliko godina poslije, činila idealnom. Ljudi su radili, napredovali. Bili smo ponosni na porodice, državu i narod. Učenici su bili marljivi i poletni, a mladost ispunjena žarom slobode. Tada nisam ni slutila koliko mi je zla, kao i mojim roditeljima, nanela upravo ta ideologija. Bilo je tu i dobrih stvari, koje i dan danas pamtim sa osmjehom. Nije me bilo stid što volim da učim i napredujem. Tada mi se niko nije smijao, a danas se ismijavaju svakom iole uspešnijem djetetu.
Obožavala se materija, ljudi. Teško je bilo isplivati iz svega toga. Mnogo teško.
Živjela sam u Bosni gdje je takva ideologija prevlađivala. Islam je bio nevažan.
Nastavila sam da rastem s takvim navikama ubjeđujući sebe u istinitost:
Koliko je zla u nesreće u svijetu? Nema pravde! Kako to da ne postoji pravda? Tim mislima sam opovrgavala teoriju postojanja Pravdenog Boga. A s druge strane, potvrđivala onu na koju sam bila navođena.
Na pragu zrelosti, u tinejđerskim godinama, počinje da se mijenja moj stav o tome šta sam i odakle dolazim. Ko upravlja nama? Zar je toliko siromašnih i gladnih u svijetu? A s druge strane, toliko bogataša? Kako će siromašni biti iskupljeni? Mora da za njih postoji neka pravda na Drugom svijetu. Ko nas je stvorio i zašto? Mnogo pitanja, a već su se nametali ideološki odgovori. Da li su ispravni? Nikako da se slože s razumom i mojim osećanjima.
Počela sam da se interesujem za islamsku literaturu, pošto mi je bila najbliža. Moje društvo se razlikovalo od uobičajenog. Nekako smo uvijek bili zreliji i razmišljali o svemu na specifičan način. Među nama je bilo istraživača, među kojima sam bila i ja, ali sam to dugo krila. Niko iz porodice nije znao.
Pričala sam sa svima o religiji. Kome god sam mogla, postavljala sam razna pitanja. Išla sam, čak, i u crkvu. Svaki put sam postavljala hrišćanima nova pitanja. Jednostavno, za mene ta priča nija”pila vodu”. Hrišćanstvo i trojstvo su mome srcu bili veoma strani i nelogični. U našem društvu je bilo religioznih hrišćana i muslimana. Šta ih je učinilo religioznim?
Željela sam da istražujem. Pošto se nisam pronalazila u hrišćanstvu, počela sam čitati o hinduizmu i Dalaj Lami.Ubrzo sam shvatila da su mi i ta učenja strana. Još uvijek sam se pomalo dvoumila oko hrišćanstva. Jedno večer, presudno za dalje korake, propustila sam zakazani odlazak u crkvu. Osjetila sam da je to Božji znak.
Sama priča o religiji je, na neki način, bila tabu tema u našoj okolini. Vjerovatno zbog toga što je islam najčistija, pa bi oni koji bi počeli ulaziti u njega bili u potpunosti posvećeni tome, te je to za neke bilo odlaženje u krajnost.
Čitala sam knjige Mustafe Mahmuda. Jedna od najomiljenijih knjiga mi je bila: Čujem šum, prijatelja ne vidim čuvenog tabiina Hasana el-Basrija. Ove knjige sam čuvala kao najdražu tajnu i najveće bogatstvo.
Prvi namaz. Džamija Magribija na Marindvoru. Sarajevo. Bio mi je to najdraži namaz. Nisam znala izgovoriti puno toga, ali divna osećanja su me obuzimala. Shvatila sam stvarnu suštinu ovog divnog ibadeta. Mislim da je to bila najskrušenija molitva u mom životu. Pala sam na sedždu i shvatila da sam muslimanka, koja je pokorna Allahu, azze we dželle.
Ono što sam sam sebi počela govoriti nakon prve molitve, odnosilo se na rutinu u tradiciju koju neki ljudi praktikuju u vjeri. Pomislila sam da mi ovo ne smije postati rutina i nametnuta navika. Ako sam zaista spremna i srećna zbog toga, onda treba da prihvatim ovaj poziv.
Mjesec ramazan sam postila krišom. Moji roditelji nisu primećivali da mi se nešto čudno dešava. Bilo je puno iskušenja koja su nailazila kako sam počela da praktikujem islam. Nekako sam bila usamljena i često čudna drugima. Nadala sam se da će se to uskoro promjeniti i da me tamo negde čeka bar jedna srodna duša. Još jedan stranac.
Krila sam se, skrivala knjige koje sam toliko voljela. Nikako da se odvojim od njih. Ipak, ne može se cijeli život kriti islam.
Nastupio je strašni rat u Bosni. Morali smo da izbegnemo. Gdje? U Srbiju. Moramo ići. Put je rizičan, ali nema nazad. Nosim sa sobom puno tuge i straha. Bez islamskih knjiga nisam mogla. Ponjela sam ih. I to preko srpske granice. Majka ih je pronašla u Beogradu. Nije mogla da vjeruje. Bila je ljuta što sam to uradila. Ali nisam mogla da ih ne ponesem, jer su one bile dio mene.
Moj život u Beogradu, tih devedesetih, bio je čudan a u isto vrijeme i zanimljiv. Nisam se dobro snalazila u novoj okolini. Bila sam, zbog svojih uvjerenja, ponovo stranac. Dugo sam krila da klanjam i praktikujem islam.
Treba pronaći Bajrakli džamiju. Ratne godine, mržnja, a ja usred Beograda tražim džamiju. Koliko snage i volje je trebalo za tako nešto. Morala sam je pronaći. Znala sam da ću tu, u Allahovoj kući, pronaći mir i zaštitu.
Počela sam da studiram i pronašla novo društvo. To su bile dve osobe koje su također primile islam.
Naše druženje je bilo puno divnih trenutaka. Tako je lijepo kad se družite sa nekim istih godina, a sve to usred Beograda. Teško je bilo pronaći nekoga takvog. Elhamdulilah! Često smo se nalazile i satima pričali. Sećam se, osećali smo da je cio Beograd naš. Na Slaviji je bilo naša mjesto okupljanja. Odatle smo kretale u šetnju. Maštali smo da praktikujemo islam u potpunosti. Bili smo slobodni što smo muslimani a, s druge strane, zatvoreni što ne možemo u potpunosti da provodimo svoju divnu vjeru.
Jedna od karakteristika Beograda jeste doza slobode. Ta sloboda se odnosi na mogućnost širine u obrazovanju i proučabamju. U Narodnoj biblioteci, čitala sam prevod Kur`ana kao i Sahihul-Buhari. Pošto knjige nisu smijele da se iznose, tamo sam vodila bilješke. Trudila sam se da sve hadise naučim i primjenim.
Često sam se osećala kao zarobljenik, ali kada se sada sjetim tih trenutaka, od sreće bih zaplakala. Kako je Allah Mudar i Milostiv. Daje nam da Mu padnemo na sedždu, skrušeno, u raznim okolnostima. Eh, kad bi mi opet dao da budem u Beogradu, da se opet borim za svoju vjeru,onako snažno i iskreno. Bila je velika hrabrost odlaziti pokrivena na fakultet. Čak mi je jednom prilikom desilo da mi je kolega prišao i rekao da ne treba da se stidim ukoliko imam velike uši ili sam možda klempava. Nakon određenog vremena, upoznala sam i svoga sadašnjeg supruga. Za mene je bio spas, u svakom pogledu, da se vjenčamo. Imali smo mnogo zajedničkih interesovanja. On je bio usamljen u Beogradu i trebalo mu je podrška. Bilo je to skromno vjenčanje. Sa svojim suprugom sam još više napredovala u islamu. Bilo nam je teško izdržiti u Beogradu, zbog provokacija.
Kada je završio studije, otišli smo u njegovu domovinu. Tu smo proveli nekoliko godina. Dobili smo, ellhamdulilah, djecu i odgojili ih u islamu. Zatim smo se vratili u moju domovinu, Bosnu. Sada smo tu nastanjeni.
Rado se sjetimo Beograda, tog čudnog, a u isto vrijeme, jedinstvenog osećaja. Voljela bih da shvatim i vidim kako je tamo, kako se živi, kako je stari džemat. Da se zauvijek vratim-ne vjerujem da bih mogla izdržati.
Allahu moj, učini moju priču korisnom! Daj da Beograd zablista bajrakom Istine i ljudima koji će ga, kao nekada, uljepšati islamom!
Ummu Kulsum
Iz knjige “Primile su islam kao Belkisa”
Obrada: Stazom islama