Ova vrsta duše je pokuđena, jer na svako zlo navodi. Budući da je u njenoj prirodi urođeno navođenje na zlo, od njena zla se niko, do onaj kome Allah pomogne, ne može spasiti. U tome smislu Uzvišeni Allah navodi riječi Upravnikove žene koja je rekla: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje.Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Jusuf, 53.) Uzvišeni Allah, također, veli: A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikada od grijeha očistio. (En-Nur, 21.)
Obraćajući se svojim drugovima i podučavajući ih kako će u nuždi moliti za pomoć, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je često izgovarao: “Zahvalnost, doista, pripada Allahu! Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo, od Njega oprost molimo i Njemu se, od zla naših duša i naših zlih djela, utječemo! “
Zlo se, prema tome, skriva u duši. Iz njega proizilaze nevaljala djela. Kada Allah Svoga roba prepusti njegovoj duši, on – okružen njenim zlom, s jedne i lošim djelima koja iz njega proizilaze, s druge strane – propadne, a ako ga Allah pomogne, od svega toga se spasi.
Zato, molimo Svevišnjeg Allaha da nas od zla naših duša i naših nevaljalih djela, sačuva!
Ukratko, duša je jedna, samo što se različito može ponašati: navoditi na zlo, koriti i biti smirena.
-Smirenost duše je vrhunac njenog savršenstva i čistoće. Smirenu dušu uvijek prati melek koji je upravlja, nadahnjuje istinom, ulijeva joj sklonost prema istini i u lijepoj je slici prikazuje. Zato se slobodno može reći da je – sve što se čini radi Allaha i u ime Allaha – poniklo u smirenoj duši.
-Na drugoj strani, dušu koja navodi na zlo, prati šejtan koji je zavarava, ulijeva joj lažna obećanja, nadahnjuje neistinom, naređuje joj i uljepšava zlo, zavlači sa lažnom nadom i pokazuje laž u lijepom liku.
Smirena duša i melek koji ju prati naređuju smirenoj duši da vjeruje u jednog Allaha, da čini dobra djela, da bude bogobojazna, da se u Allaha pouzdaje, da Mu se sa pokajanjem obraća i odaziva, da se Allahu posveti, te da je život kratak, pa da se za smrt i ono što poslije nje dolazi, pripremi, za razliku od šejtana i njegove vojske koji duši sklonoj zlu, naređuju potpuno suprotno od toga.
Smirenoj duši nema ništa teže nego svoja djela, potpuno, sačuvati čistim od šejtana i duše koja navodi na zlo. Jer, kada bi, makar jedno jedino djelo, koje ona učini do Allaha došlo potpuno čisto, čovjeku bi bilo dovoljno da se spasi. Upravo zato, šejtan i duša koja kori su se zarekli da neće dopustiti da i jedno dobro djelo, prije nego što ga pokvare, neće stići do Allaha, kao što neko od onih koji dobro poznaju Allaha reče: “Tako mi Allaha, kada bih znao da je makar jedno moje dobro djelo, neiskvarena došlo do Allaha, smrti bih se više radovao, nego što se odsutni od svoje kuće, raduje svojima ukućanima.”
Abdullah b. Omer, r.a., u tome je smislu rekao: “Kada bih znao da je Allah od mene primio makar jednu sedždu ništa mi od smrti ne bi bilo draže.”
Tako duša koja navodi na zlo stoji naspram smirene duše, pa kada god ova uradi neko dobro djelo, ona požuri da počini isto toliko zla, kako bi dobro djelo pokvarila. Zato ona smisao borbe na Allahovu putu prikazuje u liku ubijanja drugog, uzimanja zarobljenice za ženu, ostavljanju djece siročadi i podjelom ratnog plijena, a smisao davanja zekata i sadake u liku rastanka sa imetkom, njegova umanjivanja, zastrašivanja siromaštvom, ovisnosti o drugim ljudima i spadanja na položaj siromaha.
Ahmed Ferid
Bistro more poboznosti
obrada stazomislama.com