„Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava!“ (al-Furqan, 30)
„Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava!“ (al-Furqan, 30)
Uistinu Allah Subhanahu wa Ta’ala, je počastio ovaj ummet sa mnogo privilegija. Jedna od tih privilegija, koja je i najveća od njih, jeste objava Kur’ana. Kur’an je jedna jedina sveta knjiga na čiju se orginalnost može osloniti. Treba da budemo ponosni ovim, jer su „svete“ knjige drugih religija kontaminirane rukama čovjeka. Sve njihove „svete“ knjige su prošle kroz izmjene u obliku dodavanja u njih ili oduzimanja iz njih.
Međutim, nakon što je Allah Subhanahu wa Ta’ala ovaj ummet počastio, većina ummeta sami sebi ne odaju počast. Dok ih je Allah Subhanahu wa Ta’ala unaprijedio sa izvorom časti, tj Kur’anom, ovaj ummet uglavnom ignorira Kur’an kao što su mušrici činili u prošlosti. Kur’an se sve više odbacuje i napušta. Njegova pravila halala i harama se više ne slijede.
Gore navedeni ajet je bila vrsta žalbe od Resulullaha salAllahu alejhi we sellem Allahu Subhanahu wa Ta’ala o ophođenjima Mekanskih mušrika tog vremena. Koliko je bilo jako neprijateljstvo njegovog naroda. Koliko su svirepi bili njihovi odgovori odbijanja prema ajetima Kur’ana koji se učio. Optužili su RasulAllaha salAllahu alejhi we sellem za sihirbaštvo. Također su tvrdili da je Rasul Allah salAllahu alejhi we sellem bio pjesnik koji je bio stručnjak u spajanju riječi i činjenju ih ušima vrlo lijepim i ugodnim. Rasul Allah salAllahu alejhi we sellem je bio toliko razoren ovim odgovorima. Njegova žalba je na kraju zabilježena od Samog Allaha u Njegovoj Knjizi.
Dugo nakon što je Rasul Allah salAllahu alejhi we sellem preselio na ahiret, naša stanja su postala kritičnija. Kur’an se više odbacuje, ne samo od kafira nego i od samih muslimana. Imam Ibn Kathir u tumačenju gornjeg ajeta spominje nekoliko fenomena koja se dešavaju ovom ummetu a koja se mogu kategorizovati, uključujući napuštanje Kur’ana.
Prvo, oni koji kada se uči Kur’an, pojačavaju svoje časkanje i bezvrijedne razgovore, tako da ne mogu čuti Kur’an.
Maniri i stav koji se moraju usvojiti kada se Kur’an uči jeste slušanje sa punom pažnjom.
وَإِذَا قُرِئَ الْقُرْآَنُ فَاسْتَمِعُوا لَهُ وَأَنْصِتُوا لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ
„A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.“ (al-A’raf, 204)
Kur’an je veliki Kalamullah. Rahmet iz njega neće sići sem pažljivim slušanjem dok se uči. Stoga, za rad izbjegavanja neprikladnih manira prema Kur’anu, najbolje je da se ne uči na medžlisima (okupljanjima) razonode, jer je vrlo vjerovatno da će biti ignorisan na takvim mjestima. Jedino je prikladno da se uči na okupljanjima ilma i zikra.
Drugo, ne činjenje at-tadabbur-a (pronalazak punog značenja svake riječi, ajeta i sure) i nikakav trud da se razumiju.
Cilj čitanja Kur’ana jeste činjenje tadabbura (razmišljanja o njegovu značenju) o njegovom sadržaju, i istovremeno razumiti ga. Čineći tadabbur mi znamo kada treba da se nasmiješimo, kada da suzu pustimo, kada da dovu uputimo ili, kada da zaštitu zatražimo. Bez tadabbura, Kur’an je poput debele knjige koja se čita ali se ne razumije njen sadržaj. Odbacivanje truda da se čini tadabbur o Kur’anu je vid neznanja prema Kur’anu ili nas možda čak može i baciti u kategoriju ljudi čije su unutarnje oči zaključane. (pod unutarnjim očima se misli na srce, op. prevodioca)
„Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?“ (Muhammad, 24)
Treće, ne primjenjivanje učenja prakticirajući svaku naredbu, i izbjegavajući svaku zabranu.
Ova Veličanstvena Knjiga neće pokazati svoje ljepote osim kada se njeni sadržaji primjenjuju u stvarnom životu. Kada osoba usvoji ahlak prema Kur’anskom ahlaku, on se raspoznaje u očima čovjeka. Kada se osoba čvrsto drži naredbi Kur’ana on biva zauvijek uzdignut. Kada se osoba drži daleko od svake zabrane u Kur’anu, njegova čistota biva uvijek zaštićena. Usuditi se raditi suprotno Kur’anu jeste ignorisanje Kur’ana. Osoba mora procjeniti koliko je njegova ličnost u skladu sa Kur’anom?
فَاسْتَمْسِكْ بِالَّذِي أُوحِيَ إِلَيْكَ إِنَّكَ عَلَى صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ
„Zato se drži onoga što ti se objavljuje jer ti si uistinu na pravom putu.“ (az-Zukhruf, 43)
Četvrto, okretanje od Kur’ana, okupirajući sebe sa poezijom, igrama i tračevima.
Onog momenta kada naši jezici postanu tečniji u pjevanju pjesama ili melodičniji u pjevanju njih, nego u intoniranju Kur’ana, to je znak da nešto u nama nije u redu. Momenti kada naša srca više pogodi poezija ili više pokrene recitiranje iste, onda se moramo zapitati: Na vrhuncu, više smo ispunjeni entuzijazmom u slušanju drugog do Kur’ana. Šta nam se dešava? Zašto je tamo više pjesama nego murattal-a u sadržaju naših mobitela. Zašto naša DVD kolekcija Kur’ana nije tako raznolika kao što je naša kolekcija našida? Zašto, u našim kućama, se više puštaju glasovi pjevača nego tilaweta imama?
Peto, davanje prioritetima drugim rješenjima pored Kur’anskih rješenja
Uistinu, Kur’an nam nudi razna rješenja naših života. Ali zašto još uvijek ima mnogo ljudi, uključujući i same muslimane, koji odbacuju Kur’an. Kur’an je optužen kao klasična knjiga irelevantna za moderna vremena. Njegova pravila su osuđena kao ne tako napredna kao pzitivna pravila kreirana od strane ljudi. Uistinu, prioritizacija Kur’anskih rješenja je trud u odavanju časti Kur’anu. S’druge strane, davanje prioriteta rješenjima izvan Kur’ana jeste ignorisanje Kur’ana.
إِنَّهُمْ لَنْ يُغْنُوا عَنْكَ مِنَ اللَّهِ شَيْئًا وَإِنَّ الظَّالِمِينَ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ وَاللَّهُ وَلِيُّ الْمُتَّقِينَ
„A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.“ (al-Gatija, 18)
Kada je se u prošlosti Rasul Allah salAllahu alejhi we sellem žalio na negativne odgovore dobijene od svoga naroda koji su tada još uglavnom bili mušrici, sada se čini, da je stanje njegova ummeta već gotovo slično stanju mušrika. Da li bi Rasul Allah sada plakao u mezaru nad našim konstantnom ignorisanju Kur’ana?
Prisoner of Joy